17/04/2024
Vratila sam se opet vježbanjima i intenzivnim prakticiranjima istočnjačkih vještina koje objedinjavaju duh, dah, tijelo, um; mir i borbu. Jer sve to jest jedno, manifestacija iste stvari.
U ljudskom kaosu mi zapravo razjedinimo dah od tijela, tijelo od uma, mir od borbe i stvorimo klupko kaosa u sebi i oko sebe.
I kako učim od učitelja tradicijskih vještina, istočnjaka netaknutim našim ludilom, iz opskurnih manastira i loših snimki s katastrofalnim videima i još gorim zvukom, bez ikakve želje da se ikome svide, prodaju ili angažiraju ikoga ičim, služeći samo jednome - Istini - uživam u sporosti, dubini i neambicioznosti.
I sine mi pitanje - zašto zapadnjaci žele iz svega izvući samo najefikasnije, najbrže? Zašto ekstrahiramo molekule iz biljaka - kad se čini da nijedna molekula sama za sebe u ljudskom tijelu ne stvara baš samo red - nego je često hranjivost ili ljekovitost plod neke složene sinergije svega u njoj i nama.
Naša bijela civlizacija ima neki problem pokušaja da sjebe vrijeme - pa da nađe onu esenciju koja će brže, bolje, jače... - ali što?
Brže, bolje, jače doći do - čega točno?
Kad gledaš, život je dah. Njega ako ubrzaš - doslovce se ubijaš.
Život je svjesnost - ako svjesnost svedeš na nanosekunde u kojima nisi, nego uvijek jurcaš do nečeg drugog - ubijaš život, življenje, bivanje u trenutku.
Ako izdvojiš iz hrane nutrijente da ih brže poždereš u nekoj piluli jer navodno nemaš vremena nabaviti adekvatnu hranu, pripremiti je i jesti - ubijaš hranu, ubijaš užitak u hrani, svjesnost, cjelovitost. Ubijaš svoje tijelo i tkivo svoje zajednice, koje je stvoreno da jede skupa i u tome biva, bude i jest.
Ako iz prakse vježbanja, življenja ili jedenja izdvojiš nešto kao "najefikasnije" iz prakse izbacuješ smisao - a to je da svjesno živiš svaki trenutak, duboko dišući i prorađujući sve one sitne stvari pokreta i zakutke tijela, daha i svijesti koje su dio cjeline; jedući sve one mikronutrijente iz cjelovite hrane koje znanost još možda nije ni otkrila, bivajući tu i sada - čime se ti zapravo uopće baviš, što ti uopće radiš i kamo zapravo ideš i čemu se, takav neprisutan, možeš uopće nadati - osim kaosu, izmještenosti iz sebe i nesreći.
Kad ovako pogledaš - kuda mi to zapravo trebamo doći - brže, izdvajanjem najefikasnijeg elementa, ključnog faktora, odbacujući sve drugo od pokreta, prakse, hrane, daha?
Ponašamo se kao da mi znamo što je "ključno" u nekoj doktrini vježbanja, namirnici ili mindstu - stvorenima kroz milijarde godina evolucije ili tisućama godina ljudske prakse.
Kao da možemo preskočiti put da bismo došli do cilja.
Samo što cilj ne postoji.
Ako postoji - to je smrt.
Iza svakog cilja je drugi cilj, set ciljeva - koji su put.
A što je put? Težnja za skladom svega u nama i svega oko nas.
Flow života ne dopušta izlučiti samo korake super-efikasnosti na uštrb onih drugih - tobože neefikasnih.
Jer su kao gubitak vremena.
Dok zapravo ne postoji gubitak vremena. Vrijeme uvijek ide - pitanje je čime ga punimo i jesmo li ga svjesni.
Jedini gubitak vremena je propuštanje da budemo svjesni svakog trenutka i da u taj trenutak dovedemo jedinstvo uma, daha, tijela, pokreta, mira, borbe i energije koja jest cjelina iz koje izrastamo, u kojoj živimo i u koju se pretapamo trenutkom smrti.
Bolesti bijele civilizacije, raširene cijelim svijetom, zapravo su odustajanje od života u ime nekakvih ciljeva koje ja više i ne razumijem i ne mogu imenovati jer više ne znam o čemu se radi.
Iz ove perspektive - napuštamo život u trenutku u kojem jedino jesmo - da izgradimo zgrade i sisteme u kojima ćemo još efikasnije i više biti nesretni, razjedinjeni i otuđeni od izvora energije, zdravlja i vitalnosti. Ili još točnije - u kojima će vlastodršci okruženi blještavilom biti još dublje poremećeni, otuđeni od sebe i drugih, dok ćemo mi padati na nos od umora, tražeći pomoć u točno onome što nas uništava - brzim i efikasnim rješenjima za povratak u otuđenost od život i življenja. Droge, lijekovi, čudotvorni napitci i naprave, alkohol, kocka, novac, poslovni uspjeh, luksuzni predmeti i varljiva iluzija moći - sve to to iluzija koja nam oduzima život.
Jedinstvo sebe sa svijetom i sebe samog. U svjesnom dahu, pokretu, odnosima s drugima i svijetom tei namjeri da činimo dobro Životu u sebi I oko sebe.
Tekst napisala Željka Babić
