27/01/2025
Lutka je bila krpena. Izrađena od bijelog platna, vjerojatno stare plahte. Teta joj je od žute vune isplela pletenice, a mama sašila haljinicu na tregere s motivom suncokreta, da paše uz kosu. Oči su bile iscrtane plavim, a dvije točkice nosa i zakrivljena linija usana crnim flomasterom. Jako sam voljela Melitu. Tako joj je bilo ime.
U to vrijeme majke su nas puštale da, nakon povratka iz vrtića, odemo na igranje. Mogle su zaboraviti na nas do ručka ili večere. Gdje god da smo se igrali, na ulici, dvorištu ili nečijem stanu, red se znao. Svugdje smiješ pitati vode. Pristojno s „molim vas“, a za sve drugo moraš doći kući.
Melitu nisam nosila sa sobom. Bilo me je sram što niti jedna druga djevojčica nema krpenu lutku. One su imale plastične, a Gordana najveću i najljepšu koja je stigla čak iz Njemačke. Dopuštala bi nam da je malo držimo i ponekad izvadimo dudu iz usta. Tada bi lutka plakala nekim čudnim, dragocjenim zvukom. Naime, nije smjela često plakati jer su baterije bile skupe i nitko nije znao koliko će potrajati. Zato ih je bilo bolje čuvati i vaditi dudu samo u rijetkim prilikama.
Melita je bila samo moja prijateljica. Uglavnom je nepomično sjedila i promatrala kako presvlačim lutke od papira. Bez nje nisam odlazila na spavanje. Dijelile smo jastuk i misli koje su nas odnosile u san.
S vremena na vrijeme, najčešće subotom, mama bi Melitu sa posteljinom utrpala u mašinu za pranje. Gledala bih ju kako se suši, obješenu za pletenice, nadajući se da će do večeri biti spremna za odlazak u krevet. Samo je jednom pred kraj sušenja pokisla. Njeno punjenje sačinjeno od poderanih najlonskih čarapa ostalo je mokro. Te večeri posjela sam ju uz rub kreveta da ne smoči jastuk i nisam ju smjela zagrliti. Imala sam osjećaj kao da se ljuti na mene.
Da li zbog pranja ili dotrajalosti platna od kojeg je bila sačinjena, Meliti je počelo pucati tijelo. Najprije joj se potrgala ruka, tamo ispod pazuha. To je mama nekako uspjela zakrpati. Kada su joj počela pucati pluća i trbuh, a najlonske čarape ispadati iz tijela, mama je rekla da je Melita ostarjela te kako je vrijeme da je pustim. Tako je rekla.
- Pusti ju. I tako si već prevelika za lutke. Iduće godine ćeš u treći.
Stavila sam ju na policu. Shvatila sam da riječ „pusti“ znači kako će Melita živjeti zauvijek ako ju ne budem dirala. Poslušno sam se toga pridržavala pa njeno tijelo, na regalu moje spavaće sobe, više nije pucalo. Samo me promatrala sa svoje visine dok sam navečer, prije spavanja, pokušavala s njom razmijeniti misli.
S vremenom su u moju sobu i na regal počele dolaziti nove stvari. Enciklopedija u šest tomova, kutije s puzzlama od 500 komada i jedna proslava rođendana zbog koje sam Melitu stavila u ormar.
A onda je došao peti razred i dječak koji je na ceduljicu napisao da mu se sviđa Sandra, a ne ja. Trebala mi je Melita da joj to kažem. Nitko drugi ne bi razumio. No, Melite nije bilo u kutu ormara. Kada i kako je izašla nisam imala pojma. Vjerojatno je mama, radeći svoja generalna pospremanja, zaključila kako je vrijeme da Melita otputuje u smeće.
Tog poslijepodneva neutješno sam plakala. Ali ne zbog dječaka. Shvatila sam da sam izgubila nešto što se ne može nadomjestiti. Krpena ili ne, bila je prisutna. Bila je moj prijatelj i nijemi svjedok odrastanja. A ja nisam bila dobra prema njoj. Zaboravila sam na nju i mislila da će uvijek biti tu čak i kada je ne trebam ili ne pazim.
***
Osoba od povjerenja je poput omiljene igračke iz djetinjstva. Rijetka i nezamjenjiva. Ako prema njoj postupate sa nepažnjom, odnos će se oštetiti.
A ako ju izgubite, izgubili ste dio sebe.
***
Posvećeno svim našim izgubljenim dijelovima.
