18/06/2025
Zašto sam otvorila polikliniku?
Živjeli smo u Smiljanu pokraj Gospića i tada smo imali dva malena dječaka. Odlučila sam maksimalno iskoristiti našu veliku kuću i stvoriti ugodan prostor za polikliniku čiji je glavni nositelj moj suprug – čovjek koji već 30 godina nesebično brine o svojim pacijenticama, odgovara na njihova pitanja i rješava izazove iz svoje domene.
Posla je bilo i više nego dovoljno. No u jednom trenutku shvatila sam da su naša djeca – sada već troje – zapostavljena. U svemu: poslu, organizaciji, svakodnevici. Donijeli smo odluku – vrijeme je za promjenu. Djeca su imala predivno djetinjstvo: planine, životinje, domaću hranu, bezbrižnost. Ali nisu imali mogućnost izbora – sportova, jezika, odlazaka u kazalište.
Sve to postalo je okidač za novi korak.
Budući da sam od 14. godine živjela u Puli, povratak Istri bio je prirodan. Preselili smo se u Rovinj kako bismo ponovno pokrenuli posao. Suprug je tada neko vrijeme bio sam, a nedugo zatim kupili smo stan pokraj Rovinja – tri p**a manji od kuće u kojoj smo živjeli. Danas tamo živimo, uz česte posjete Smiljanu.
Naša kćer pohađa talijansku školu, dečki uče na engleskom, treniraju sportove, istražuju svijet koji im prije nije bio dostupan. Život ovdje je intenzivniji, skuplji, zahtjevniji. Više radimo, više vremena provodimo u autu.
Isplati li se?
Naša djeca su izuzetno samostalna. Ostajali su sami od malih nogu, brinu jedni o drugima dok mi radimo. Uče, putuju, padaju i ustaju. Je li im lako? Nije. No, svakodnevno promatraju kako se raditi mora – i da se upornošću može ostvariti sve.
Puno me ljudi pitalo zašto smo sve ovo pokrenuli sada, u ovim godinama?
A ja ih pitam – zašto ne?🙏🏼🙂
