24/11/2025
𝐎𝐯𝐢𝐬𝐧𝐨𝐬𝐭: 𝐁𝐢𝐣𝐞𝐠 𝐨𝐝 𝐬𝐚𝐦𝐨𝐠 𝐬𝐞𝐛𝐞
Ovisnost najčešće zamišljamo kao ekstrem — drogu, alkohol, kocku. Kao nešto što se događa “drugima”, negdje daleko, u mračnijim kutovima društva. No ovisnost, u svojoj stvarnoj definiciji, mnogo nam je bliža nego što mislimo.
Ona je kronično, recidivirajuće stanje u kojem gubimo kontrolu ponavljajući obrazac koji donosi kratkoročno olakšanje uz dugoročnu štetu.
Sastoji se od tri elementa: kompulzije, gubitka kontrole te upornog ponavljanja čak i onda kad znamo da nas to povrjeđuje.
Kad to razumijemo, postaje jasno da se krug ovisnosti ne vrti samo oko supstanci.
Vrti se oko nas. Oko načina na koji se nosimo — ili ne nosimo — s vlastitim emocijama.
𝑴𝒆𝒉𝒂𝒏𝒊𝒛𝒂𝒎
Ovisnička petlja ima jednostavnu, ali neumoljivu logiku.
Mozak voli predvidljivost.
Ne razlikuje korisne i štetne strategije; bilježi samo ono što brzo i pouzdano smanjuje nelagodu.
Godinama, pa i generacijama, izloženi ljudima koji su bježali od vlastite boli, naučili smo i sami prelaziti u bijeg pri svakom signalu unutarnje napetosti; tišine, tuge, straha, nesigurnosti, srama, ljutnje, usamljenosti.
Aktivira se sljedeći unutarnji mehanizam:
Emocionalni okidač → kompulzivna reakcija → kratkoročno olakšanje → dugoročna šteta → ponavljanje.
Osjećamo stres ili nesigurnost? Posežemo za pametnim telefonom, ulazimo u konflikt, analiziramo do iscrpljenosti, zatrpavamo raspored, jedemo, ugađamo, dramatiziramo, povlačimo se, postajemo control freak ili žrtva — bilo što što brzo prigušuje nelagodu.
Olakšanje je prolazno, gotovo trenutačno, ali dovoljno snažno da ga mozak registrira kao najbrži izlaz. Cijena dolazi kasnije; žaljenje, poraženost, pogoršano mentalno stanje, sve slabiji odnosi, iscrpljenost i tijelo koje to više ne može pratiti.
Kad mozak pamti samo olakšanje, a ne i posljedice, ponašanje prelazi u automatizam — i petlja se ponavlja sama od sebe.
𝑬𝒎𝒐𝒄𝒊𝒐𝒏𝒂𝒍𝒏𝒂 𝒓𝒆𝒈𝒖𝒍𝒂𝒄𝒊𝒋𝒂
Sve više istraživača slaže se da ovisnost nije primarno povezana sa supstancama, nego s emocionalnim stanjem koje te supstance — ili ponašanja — reguliraju.
Ljudi s traumatskim iskustvima, kroničnim stresom, emocionalnim zanemarivanjem, anksioznošću ili depresijom nisu skloniji ovisnosti zato što su „slabije volje“, nego zato što polaze iz manjka: manjka sigurnosti u sebe, prostora za obradu teških emocija i tolerancije na stres.
Kad nemamo kapaciteta podnijeti vlastite emocije, ne biramo — bježimo. A bijeg ima mnogo oblika: od emocionalnog isključivanja, preko raznih odvlačenja pažnje, do stvaranja privida kontrole što ne možemo podnijeti.
Zato ovisnost nije samo pitanje kemije. Ona je pitanje regulacije i emocionalnog kapaciteta.
𝑷𝒓𝒂𝒗𝒂 𝒊𝒔𝒕𝒊𝒏𝒂
Ako se držimo formalne definicije ovisnosti, postaje neugodno jasno: gotovo svi smo ovisni o nečemu.
Ne nužno o alkoholu ili drogama, već o pažnji, očajavanju, mentalitetu žrtve, radu, konfliktu, pametovanju, udovoljavanju, žaljenju, samosabotaži, prejedanju, scrollanju, potvrđivanju vlastite “ispravnosti”, opsesivnom analiziranju, zamjeranju.
Mnogi naši svakodnevni obrasci ponašanja — oni koje smatramo normalnima, pa čak i poželjnima — funkcioniraju po identičnom principu kao i ovisnosti: okidač, kompulzija, olakšanje, šteta, ponavljanje.
Ovisnosti se razlikuju po intenzitetu i posljedicama koje ostavljaju, no struktura je identična.
Ne radi se o tome tko je “ovisnik”, a tko nije.
Radi se o tome kako se suočavamo sa samim sobom..
𝑷𝒂𝒚𝒐𝒇𝒇
Svaka kompulzija ima svoju nagradu: kratku utjehu, trenutni bijeg, privremenu potvrdu, iluziju napretka ili emocionalnog olakšanja. Upravo taj kratki predah čini je zavodljivom — i zato je teško zaustaviti je.
Što god da koristimo da bismo umirili svoj nemir — a dugoročno nas iscrpljuje ili udaljava od nas samih — u svojoj je suštini ovisnički obrazac.
Razlika nije u moralnoj vrijednosti navike. Razlika je u pitanju:
Prestaje li navika biti izbor?
Kad prestane — ulazimo u polje ovisnosti.
𝑹𝒋𝒆𝒔̌𝒆𝒏𝒋𝒆?
Istina je jednostavna i teško ju je priznati: Svi smo mi ovisnici.
Samo što su neki naši oblici bježanja društveno prihvaćeni.
Svatko od nas ima svoj “uobičajeni izlaz” — automatizirani obrazac u koji pobjegnemo kada emocije postanu preteške. I sve dok vjerujemo da je ovisnost rijetka devijacija, ostajemo slijepi vlastitim obrascima.
Ovisnost nije moralni neuspjeh.
Nije slabost.
Nije nešto što se događa samo ljudima na marginama.
Ona je kruti obrazac emocionalne regulacije.
Autopilot kojim pokušavamo preživjeti vlastitu unutarnju buku.
I zato se ovisnost ne razbija snagom volje, već osjećanjem emocija koje smo čitav život izbjegavali. U trenutku kada naučimo sjediti sa sobom bez bijega — počinje oporavak. Ne borbom protiv supstance ili navike, nego susretom s onim od čega smo sami bježali.
𝒁𝒂𝒌𝒍𝒋𝒖𝒄̌𝒂𝒌
Ovisnost nije fenomen koji pripada nekima. Ona je dio ljudskog psihološkog funkcioniranja. Razlikuje se samo u intenzitetu, vidljivosti i društvenoj prihvatljivosti ponašanja kroz koja se manifestira.
O čemu ste vi ovisni — i od čega točno bježite?
