15/08/2025
Često pomislim, sve što je lijepo, kratko traje. Tako i sada, na kraju godišnjeg odmora. No, je li to uistinu tako? U danima odmora uspjela sam zastati, gledati u more i nebo, čitati i biti prisutna. Posebno me zaokupila Yalomova knjiga Gledanje u sunce i Nietzscheov izazov: što ako bi naš život, u svakom detalju, morali živjeti iznova, beskonačno p**a? Bismo li tada nešto promijenili?
Upravo me taj misaoni eksperiment natjerao da pogledam izbliza svaki trenutak, svaki izbor, svaku prešućenu želju. Na odmoru je lako zamisliti da bih prihvatila ponavljanje, mirna jutra uz kavu, toplina kože na suncu, sloboda bez rasporeda. Ali što je s običnim danima, pritiscima na poslu, prepunim rasporedom, prometnim gužvama, rokovima i umorom? Yalom podsjeća da svijest o prolaznosti može biti dar, poziv da živimo tako da bismo, kad bi se život ponavljao zauvijek, rekli ‘da’ bez zadrške. To ne znači da bi izbrisali bol ili izbjegli svaku tugu, nego znači oblikovati život u kojem i ti trenuci imaju svoje mjesto i smisao. I zato, dok pijem posljednju kavu ovog odmora, biram ponijeti sa sobom ne samo uspomene nego i odluku: živjeti dane tako da, ako ih iznova proživim milijun p**a, budem mirna sa svojim izborom.
