Psihološki centar ConcReDO

01/01/2026

Jutro nakon dočeka nove godine...
Čini mi se kao da se jedan dio nas probudio na Karepovcu... Izgled ulica, travnjaka, parkinga, vrtova više nije isti - sve je prepuno otpada od petardi i vatrometa.
Ako smo s djecom slavili ulazak u novu godinu i pri tome ih, iskreno se nadam, učili odgovornom ponašanju u baratanju pirotehnikom, onda bi jedini sljedeći ispravan korak bio poučavanje djece preuzimanju odgovornosti za negativne i neugodne posljedice sinoćnjeg slavlja, a to je - uzeti metlu u ruke i očistiti sav taj nered koji sad uništava naš okoliš i vizuru kvarta i grada pretvara u smetlište.
U ovo moderno vrijeme djeca jako dobro znaju svoja prava, a propust nas roditelja je kad ih ne poučavamo odgovornosti i saniranju posljedica svog ponašanja. U ovoj situaciji opet imamo samo težnju k ugodi (slavlje uz pirotehniku), ali potpuno izbjegavanje neugode (čišćenje otpada koji je ostao nakon takvog slavlja). I samo čekamo da taj neugodni dio posla netko odradi umjesto nas. Jer tako naše roditeljstvo danas uvelike funkcionira - djeca trebaju uvijek biti sretna i zadovoljna, a suočavanje s neugodnim posljedicama i neugodnim emocijama ostavljamo za neko drugo vrijeme - "kad malo narastu". Tada često bude prekasno. Djeca se ne znaju nositi s nikakvim oblikom neugode pa danas imamo epidemiju anksioznosti i depresivnosti, ali i agresivnih i drugih nepoželjnih ponašanja. Mi psiholozi radi toga zaista imamo posla preko glave, ali jednu jednostavnu, a životno važnu lekciju trebaju naučiti kod kuće - uzmite metle i počistite nered koji je posljedica radosnog i nasmijanog sinoćnjeg slavlja!
Sretnu, zdravu i uspješnu novu 2026. godinu želim vam od srca!

25/12/2025

Sretan i blagoslovljen Božić!

10/09/2025

Dragi svi,
sretan nam svima početak nove pedagoške, školske i akademske godine!
Preporučujem da pročitate ovu priču - svatko od nas može učiniti mali iskorak prema unaprjeđivanju mentalnog zdravlja djece i mladih, ali i svih nas!
Sretno!

Danas sam, tijekom jednog školskog sata, donijela djeci dvije jabuke.
Prije nego što sam ušla u razred, jednu od njih sam nekoliko p**a ispustila na pod.
Nije se to vidjelo izvana — obje su izgledale savršeno: crvene, sjajne, čvrste, kao da ih odmah poželiš pojesti.

Razgovarali smo o tim jabukama.
Djeca su govorila da izgledaju isto, da su jednake veličine, privlačne, sočne.
Zatim sam uzela onu jabuku koja je ranije pala i počela loše govoriti o njoj.
Rekla sam djeci da mi se ne sviđa, da je odvratna, da ima ružnu boju i prekratku peteljku.
Potaknula sam ih da i oni kažu nešto ružno toj jabuci — jer ako se meni ne sviđa, možda se ni njima ne bi trebala sviđati.

Neka su me djeca gledala kao da nisam normalna, ali jabuka je išla iz ruke u ruku.
Počele su padati riječi:
„Smrdiš“,
„Zašto uopće postojiš?“,
„Sigurno imaš crve u sebi“…

Stvarno smo je "zgazili". U jednom trenutku postalo mi je žao te male jabuke.

Zatim smo uzeli drugu jabuku.
Ovoga p**a — samo lijepe riječi:
„Prekrasna si“,
„Imaš divnu koru“,
„Tvoja je boja očaravajuća“.

Podignula sam obje jabuke i još jednom smo ih zajedno promotrili.
Izvana — bez promjena. I dalje identične.

Ali tada sam ih prerezala napola.

Ona jabuka kojoj smo govorili nježno bila je svježa, hrskava i sočna.
Ona druga — mekana, s tamnim mrljama, puna modrica iznutra.
Povrijeđena.
I tada je u razredu zavladala tišina.
Djeca su shvatila.

Ono što smo vidjeli unutar jabuke — te udubine, kašu, pukotine — upravo je ono što se događa unutar svakoga od nas kada nas netko povrijedi.
Kada nas vrijeđaju, ismijavaju, ponižavaju — osobito dok smo djeca — osjećamo se grozno.
Često to nitko ne primijeti. Ne pokazujemo to izvana.
A da nisam prerezala jabuku, nitko ne bi znao koliko je bila oštećena.

Podijelila sam s djecom vlastito iskustvo — netko mi je prošli tjedan rekao nešto ružno.
Izvana sam izgledala normalno, smiješila se.
Ali iznutra… iznutra mi je bilo jako teško.
Baš kao toj jabuci.

Mi, za razliku od jabuka, imamo mogućnost to zaustaviti.
Možemo djecu naučiti da se drugoga ne smije ranjavati riječima.
Možemo im pokazati koliko to boli — i koliku snagu imaju njihove riječi.
Možemo ih učiti da stanu u obranu drugih — kao što je to danas učinila jedna djevojčica koja je odbila vrijeđati jabuku.
Rekla je: „Ne želim govoriti loše stvari. Čak i ako je to samo jabuka.“

Taj čin znači više od tisuću lekcija.

Što više rana, što više boli, to je teže ponovno se sastaviti.
A ako nitko ne reagira — šteta postaje sve veća.

Stvarajmo generaciju djece koja znaju što je empatija.
Koja biraju dobrotu. Koja znaju podići, umjesto da guraju.

Jer jezik nema kostiju,
ali zna slomiti srce.

Zato birajmo riječi s nježnošću.
Koristimo ih da volimo, ne da ranjavamo.
Da podržavamo, ne da odbacujemo.
Da liječimo, ne da uništavamo.

Iza svakog osmijeha može se kriti jabuka puna modrica.
A mi imamo priliku — i odgovornost — to primijetiti.
I nešto poduzeti.
(Nepoznat autor)

21/06/2025

Prekrasno je bilo biti dio ove ekipe i steći neka nova znanja o radu s darovitom djecom!

13/04/2025

Napokon su se počele više objavljivati izjave stručnjaka koji otvoreno govore o mentalnom i emocionalnom funkcioniranju djece i mladih te ponašanjima koja iz toga proizlaze. Sve navedeno u ovom članku teme su s kojima se mi psiholozi (i psihijatri) svakodnevno susrećemo i čini mi se da (barem za sada) ne vidim nikakvo svjetlo na kraju ovog mračnog tunela :-( Preporučujem pročitati cijeli članak!

Na tragu problematike koju je u središte pozornosti plasirala Netflixova serija ‘Adolescencija’, naši psiholozi i psihijatri govore za 24sata u kakvim sve okolostima se otkrivaju istine o šokantnim ponašanjima maloljetnika

06/01/2025

Nažalost, ništa pametno ne mogu napisati, a da čitanje traje 15 sekundi... Međutim, vjerujem kako je tekst ispod vrijedan čitanja i kako je vrijeme uloženo u njegovo čitanje zapravo kvalitetno provedeno vrijeme :-)

Dakle, čini mi se da povratak na nastavu nikad do sada nije bio ovako intenzivno obilježen strahom, brigom, bespomoćnošću, tugom...
Posljednjih dana jako se puno priča o sigurnosnim mjerama u školama, zaštitarima, bravama, nadzornim kamerama i slično.

Možda jednostavno nisam dovoljno pratila vijesti, ali baš ništa ili vrlo malo čula sam o pravim preventivnim mjerama - onima usmjerenima na djecu i mlade i njihovo mentalno zdravlje.

Naime, koliko smo kao roditelji, stručnjaci, društvo istinski usmjereni na našu djecu?
Jesu li naša djeca osvijestila svoju ljutnju, frustraciju, strah, brigu, tugu?
Jesu li naučila kvalitetno i konstruktivno izraziti te neugodne emocije - bez destruktivnog djelovanja na sebe ili druge?

Jesmo li smanjili vlastita nerealna očekivanja od njihovog školskog uspjeha?
Jesmo li ih naučili organizirati vrijeme za učenje i doći u školu čak i kad nisu sve naučili?
Učimo li ih da se uspješno suočavaju i s lošom ocjenom?
Ili ih zbog loše ocjene kažnjavamo?
Ili im pravdamo izostanke za sve sate ili dane kad se piše test ili kad je ispitivanje - da slučajno ne bi dobili ocjenu manju od 5?
Jesmo li ih naučili nositi se s neuspjehom?

Jesmo li spriječili odlaske u casina i kockarnice?
Jesmo li ih poučili svim opasnostima različitih ovisnosti?

Provodimo li ikakvo kvalitetno vrijeme s djecom ili ona sve svoje slobodno vrijeme provode ispred ekrana?
Jesmo li im ograničili izloženost agresivnim računalnim igricama i drugim nasilnim sadržajima na ekranima?
Razvijamo li kritički stav prema raznim influencerima na društvenim mrežama? Ili dopuštamo da njihov sustav vrijednosti i ideale oblikuju ljudi bez ljudskih, moralnih vrijednosti i lišeni bilo kakvih stručnih, ali i zdravorazumskih životnih kompetencija?

Potičemo li razvoj empatije kod djece?
Znaju li djeca što su prosocijalno ponašanje i altruizam?

Jesmo li ih usmjerili prema sportu i razvoju sportskog duha koji podrazumijeva upornost, trud i napor i kad je teško, uživanje u uspjehu, ali i podnošenje i toleranciju neuspjeha?

Život nisu samo blještavilo, ugoda, zadovoljstvo i sreća.

Ako se ne usmjerimo djeci i mladima i razvoju njihove psihološke otpornosti, razvoju empatije i općenito unaprjeđenju mentalnog zdravlja - učinkovitost svih sigurnosnih mjera bit će vrlo ograničena...

25/12/2024

Svima od ❤️ sretan i blagoslovljen Božić!

23/12/2024

Svi nešto pišu nakon tragedije u Prečkom i planirala sam ništa ne napisati jer je toliko toga rečeno. Uostalom, što se više ima pametno za reći nakon ovakve tragedije 😢?
Međutim, ovaj članak me potaknuo na reakciju jer s ovom liječnicom dijelim slično iskustvo i mišljenje.

Naime, gotovo svakodnevno primjećujem da roditeljima, u savjetodavnom radu, govorim iste rečenice:
- unaprjeđujte svoj odnos s djecom - provodite kvalitetno vrijeme s njima, razgovarajte, družite se, budite im podrška (kad dobiju lošu ocjenu, kad se posvađaju s prijateljicom, kad prekinu vezu, kad ne pobijede na natjecanju...), recite im koliko ih volite i koliko su vam važni, iznenadite ih zagrljajem i poljupcem...

- ne prezaštićujte ih od svakodnevnih sitnih obveza i odgovornosti - ne obuvajte im cipele ako to mogu sami, ne hranite ih ako to mogu sami, ne odijevajte ih vi jer to možete brže, ne pospremajte im sobu jer vi to možete detaljnije, ne pospremajte im knjige u torbu jer ste jedino tako sigurni da nešto neće zaboraviti, ne kuhajte četiri vrste jela jer im se ne sviđa ono što je taj dan za ručak, ne pišite domaću zadaću umjesto njih jer je njima teško ili su umorni, ne opravdavajte im izostanke iz škole jer imaju test, a nisu učili pa ne želite da dobiju jedinicu...

- dopustite im učenje na osnovu vlastitog neugodnog iskustva i sitnih pogrešaka - ako ne napišu domaću zadaću dobit će bilješku i drugi put će je možda sami napisati, ako su dobili trojku iz testa, ne trčite u školu kako bi vikali na učiteljicu i uvjeravali je da dijete zna za 5, ako proliju sok po podu, nek nered pobrišu sami, ako zaborave pribor za likovni, ne trčite s posla u školu kako bi taj pribor donijeli...

- dopustite im da osjete ljutnju, frustraciju, tugu, neuspjeh - i naučite ih da se kvalitetno i konstruktivno s tim neugodnim osjećajima suočavaju. Ne prezaštućujte ih od neugodnih emocija - doživljavanje neugodnih emocija i konstruktivno suočavanje s njima omogućuje im razvoj psihološke otpornosti i uspješno suočavanje s drugim stresnim iskustvima i stresom koje će život donijeti (kad - tad)...

- ograničite vrijeme koje provode pred ekranima. Pazite na sadržaje kojima su izloženi - ne dopustite im igranje agresivnih računalnih igrica, razvijajte kritički stav prema različitim influencerima, kontrolirajte sadržaje koje gledaju na tik-toku...

Ako se osjećate nesigurno u svom roditeljstvu, potražite stručnu pomoć. Problem se ne događa tamo negdje, već se može dogoditi svima nama.

Nakon što smo nemalo p**a gledali slične slike u SAD-u, pa i nama susjednim zemljama, očito sve to nije bilo dovoljno da hrvatski školski sustav djeluje preventivno i spriječi potencijalnu tragediju. I sada je u napadu u zagrebačkoj […]

11/11/2024

Prebrzo nam je prošlo 6 mjeseci druženja sa curama iz Brigojedac - psihološki centar za djecu i obitelji :-(
Ponovile smo nešto što smo već znale i naučile puno toga novoga.
Uživale smo u razmjeni iskustava, međusobnoj podršci, druženjima, a posebno dobro bilo nam je na pauzama 😉
Atmosfera tijekom edukacije bila je zaista posebna i vjerujem da ćemo kao grupa ponovno zvati Senu i Ivanu da nam dođu u pomoć 🤪
Hvala Ivana i Sena - do novog susreta 🤪

04/11/2024

Vrlo često kontaktiraju me roditelji koji kažu da bi doveli dijete na razgovor.

Ponekad se začude kad im kažem da mi je važno prvo nasamo razgovarati s roditeljima kako bismo otvoreno i detaljno mogli razgovarati o poteškoćama koje su primijetili kod djeteta, kako bih čula njihove brige i dileme te kako bismo zajednički donijeli odluku kakav oblik podrške je djetetu potreban.

Ponekad odlučimo kako treba provesti psihološku procjenu. Ponekad zaključimo kako je potrebno dijete uključiti u individualni rad s psihologom. Ponekad procijenimo kako je važno da roditelji dođu nekoliko p**a na savjetovanje kako bi unaprijedili svoje roditeljske vještine i time pomogli djetetu uspješnije se nositi s vlastitim trenutnim poteškoćama.
Ponekad procijenimo kako je nužno sve navedeno, a ponekad u podršku djetetu trebamo uključiti i druge ustanove iz sustava obrazovanja, socijalne skrbi i sl.

Psiholozi nemaju ultrazvuk, skener ili čarobni štapić.
Mi imamo znanja, vještine i iskustvo koje koristimo u najboljem interesu djeteta, a najbolji interes djeteta je i aktivna uključenost roditelja u pružanje podrške djetetu u zahtjevnim okolnostima u kojima se trenutno nalazi.

Cilj psihologa nije voditi dijete kroz individualni rad duže, nego što je potrebno, već je cilj pomoći i roditeljima da razviju ili unaprijede osobne i obiteljske resurse koji će im omogućiti prevladavanje trenutnih nepovoljnih okolnosti s kojima se suočavaju i dijete i obitelj, a što će im omogućiti i konstruktivnije i uspješnije suočavanje s novim izazovima koje će život donijeti.

Psiholog će opet biti tu ako se, u novim životnim fazama, ukaže potreba za psihološkom podrškom.

25/10/2024

U potpunosti se slažem s riječima koje je davno napisala Ana Simonić Botić, magistra edukacijske rehabilitacije!
I htjela bih nadodati kako često susrećem roditelje koji ističu da o djeci i roditeljstvu puno uče iz medija i na društvenim mrežama.
Influenceri, različiti savjetnici za odgoj ili edukatori za odgoj često selektivno uzmu jednu informaciju iz konteksta dječje ili razvojne psihologije, roditeljstva, teškoća u razvoju djece, socioemocionalnog funkcioniranja djeteta ili emocionalnih teškoća te na tu temu objave post ili video. Roditelji paušalno primjenjuju te savjete nesvjesni činjenice da su u tom postu ili videu vrlo često zanemarene mnoge druge stručne činjenice iz područja dječje i razvojne psihologije. Dakle, slijeđenje površnih i paušalnih savjeta, koji često zvuče vrlo logično, zaista može biti vrlo opasno za dijete i njegovo mentalno zdravlje.
Dragi roditelji, budite kritični prema sadržajima i savjetima koje čujete na društvenim mrežama!
Pažljivo birajte čije savjete i sugestije slijedite i kome povjeravate svoje dijete!
Psihološka djelatnost regulirana je zakonom i pravilnicima koje propisuje Hrvatska psihološka komora.
Budite kritični i očekujte visoke standarde rada - stručne, profesionalne, etičke, moralne... Radi se o mentalnon zdravlju i dobrobiti Vašeg DJETETA!

Od kako je Centar Spectrum otvoren, te započelo moje vođenje ove Fb i Instagram stranice, počela sam intenzivnije pratiti druge kolege rehabilitatore, logopede i ostale stručnjake.

Ono što sam primjetila, i što me jako plaši je to što postoji velik broj vrlo praćenih i glasnih osoba koje na osnovu jedne edukacije rade poslove ljudi koji se godinama obrazuju na fakultetu da bi se osposobili za takav rad.

Primjeri:

-Floortime (dodatna edukacija)
-PECS (dodatna edukacija)
-Senzorna integracija (dodatna edukacija te se ljudi koji je završe mogu baviti senzornim teškoćama ali im ne daje pravo da se bave svim teškoćama)

O mamama stručnjacima na Instagramu ne želim niti započinjati.

Molim vas, budite oprezni kome vodite djecu, koga slušate i kome vjerujete.

Edukacije su bitne, stalna usavršavanja neophodna ali prije svega toga dolazi diploma.

Jedna edukacija ne čini nekoga stručnjakom, pogotovo kad su te edukacije samo različiti pristupi koji mogu ali ne moraju biti korisni za vaše dijete.
Jedan kvalitetan rehabilitator nikad neće koristiti samo jedan pristup.

Razvoj djece je prekompleksan za to!

Ako ne znate kvalifikacije, pitajte!
To je vaše dijete, to je vaše pravo!

Lp,

Ana Simonić Botić - ponosna magistra edukacijske rehabilitacije

20/10/2024

Tražite li psihološku procjenu kontaktirajte nas u DM, na info@psiholoski-centar-concredo.hr ili na 098 187 0379.