Mozaik IM

19/04/2026

Kaos (nered) vs kozmos (red).
Red je ono čemu težimo, što nam treba. U svakom kutku našeg života.
A za to nam treba ritam!
Važno mi je!
i čini me sigurnim!
znati što i kada nakon nečega nešto slijedi!
Ritam je regulator povezanosti kako među ljudima tako i unutar nas samih. Između našeg tjelesnog i kognitivnog, između različitih struktura mozga,između rada srca, disanja, spavanja, probave...
Baš mi je lipa metafora ovaj kazališni pljesak. Gdje ljudi imaju potrebu povezati se, biti jedno, biti zajedno, poslati istu poruku. I da bi to ostvarili, hvataju ritam.
To je i temeljni smisao rada svih struktura mozga. Povezati se, biti jedno, biti zajedno, poslati istu poruku.
To je ono što u IM terapiji radim i želim osnažiti

1.4K likes, 242 comments. "Emergence of synchronized clapping of an audience in Budapest"

17/04/2026

Kažem Mojoj (3g,3 miseca): Ne jedi više čokoladu, nećeš ručat!
Ona: Kako znaš?

Koliko ste p**a danas čuli:
Što je to? 🤔, Gdje je? 📍, Čije je to? 👀... i ono neizbježno: Zašto? ❓😊

Kada dijete postavlja pitanja, ono ne pokazuje samo znatiželju. Ono nam pokazuje da promatra 👁️, razmišlja 🧠, povezuje 🔗 i želi s nama dijeliti svoj interes za svijet 🌍.
Istraživanja pokazuju da djeca najviše pitanja postavljaju upravo kod kuće 🏡, u svakodnevnim situacijama: za stolom 🍽️, u igri 🎲, tijekom šetnje 🚶‍♀️, u autu 🚗, dok zajedno spremamo igračke i sl.

Ako vam se čini da pitanja nikad ne prestaju — u pravu ste. Djeca (3–5 godina) u prosjeku postave oko 1 pitanje u minuti ❗⏱️ (Chouinard, 2007; Yang i sur., 2024). Da, u minuti!

LIDEK-ovo istraživanje (Božić i Cepanec, 2020; 🔗 link u prvom komentaru 👇) analiziralo je razvoj komunikacijskih funkcija u djece dobi 1.5–4.0 godine, te donijelo podatke o razvojnom slijedu nekih oblika pitanja. Više od 50% djece u navedenoj dobi postavlja sljedeća pitanja:
Dob 1.5 - 2.0 godine ➝ Što je to? 🤷‍♀️, Čije je to? 👶
Dob 2.0 - 2.5 godine ➝ Gdje je nešto? 📦, Zašto se nešto dogodilo? ❓
Dob 2.5.- 3.0 godine ➝ Što drugi žele/vole? ❤️
Dob 3.0 - 3.5 godine ➝ Što drugi misle o nečemu? 💭

U djece s razvojnim kašnjenjem ili razvojnim teškoćama često se uočava da ona postavljaju manje pitanja ili da se određeni oblici pitanja javljaju u kasnijoj dobi nego u njihovih vršnjaka ⏳. Zato u kliničkom radu često pitamo roditelje koja pitanja dijete postavlja i koliko često, jer nam ta informacija pomaže razumjeti djetetovo znanje o svijetu 🌍, jeziku 🗣️ i drugim ljudima 🤝.

Dječja pitanja mogu biti zabavna:
❓Ako je noć crna, zašto se mjesec ne zaprlja?
❓Kako to da mi pijemo bijelu vodu a piškimo žuto?
💡Gdje ode danas kad dođe sutra?
❓Kad sam bolestan i padne mi temperatura, gdje ona padne? Na pod?
💡Ako bi ti pegla došla na prste, jel bi se prsti samo spekli ili bi se i izravnali?
Koja dječja pitanja vi pamtite? Pišite nam u komentare! 👇

15/04/2026

U životu, u terapiji, u školovanju, u liječenju...
Nema ravne crte, pogotovo ne uzlazne koju svi priželjkujemo.
Samo borba, ustrajnost, znanje, vjera i nada da idemo ka boljemu

09/04/2026

28/03/2026

RAVNOTEŽA, BALANS, STABILNOST, VESTIBULARNA PERCEPCIJA-
ŠTO JE TU ŠTO?

hrv. RAVNOTEŽA = eng. BALANCE
Odnosi se na sposobnost održavanja tijela u okomici prema sili gravitacije i može se procjenjivati u mirovanju (težište negdje ispod pupka) ili u kretanju (pronalazak težišta)
Ravnoteža je nesvjesna ljudska sposobnost i postajemo je svjesni tek kada s njom imamo problem. Kao npr. kad imamo problem sa srcem ili disanjem.
STABILNOST/STABILITY – održavanje ravnoteže kada je oslonac nestabilan i kada su informacije iz zglobova jako važne
U mojoj struci se pod jednom od percepcija spominje i vestibularna percepcija. Pri tome se općenito misli na sposobnost tijela za održavanjem ravnoteže i stabilnosti. Po meni neprecizan i zbunjujući termin. Jer implicira samo postojanje i značaj vestibula.
VESTIBUL je struktura u našem uhu koja u najširem smislu detektira kretanja glave u svim smjerovima.
Ali za održavanje ravnoteže i stabilnosti jednako su važni
i PROPRIOCEPCIJA
i VID.
Ako nešto od ovoga izostane ili ne funkcionira dobro, imamo problema s održavanjem ravnoteže i stabilnosti.
Kad izostane jedno, oslanjamo se (više) na druga dva stupa. U krajnjoj nevolji na samo jedan.
Ravnoteža i stabilnost su beskrajno važne za naše sveukupno motoričko, kognitivno i emocionalno funkcioniranje i zato ih je važno razumijevati. Što više, to bolje.

Emocionalno-kolika videa o hodanju po sky walk-u smo odgledali, gdje ljudi jednostavno ne mogu hodati dalje od straha (emocionalni dio) samo zbog informacija koje dobivaju vidom. Sjedaju na pod, spuštaju težište do kraja i time si osiguravaju maksimalnu ravnotežu i u tom trenutku, maksimalni osjećaj sigurnosti. (Vestibularni osjet postoji, propriocepcija postoji, ali vid kaže na ispod nogu nema ničega stabilnog i čvrstog)
Ili još poznatije, osjećaj hodanja noću, po vlastitom stanu...

Kognitivno -poznato je da astronauti nakon dužeg boravka u bestežinskom stanju, kada se oslanjaju samo na vid, "boluju" od privremene disleksije, dispraksije, problema s govorom, pisanjem…. Zbog nedostatka gravitacije tekućina u vestibularnim kanalima pluta „bez veze“ , a nema ni propriocepcije
https://www.youtube.com/watch?v=gH14IaJSX1M&t=122s

Motoričko - jedan primjer utjecaja potpunog nedostatka propriocepcije na ravnotežu i stabilnost. Kad se čovjek mora osloniti samo na vestibularni osjet i vid. Kad mora pogledati vlastite noge da bi znao jesu li u pravom položaju i pokreće li ih kako treba. Kad jedino tako može održavati ravnotežu
https://www.youtube.com/watch?v=pMEROPOK6v8

U svojem radu ne propuštam ni jedan jedini terapijski susret a da ne "odradimo" barem jednu aktivnost kojom uvježbavamo ravnotežu i/ili stabilnost.

Description

21/03/2026

https://web.facebook.com/share/v/1Coe6HnEgb/
21.03. obilježavanje Dana sindroma Down

19/03/2026

Kad roditelj pita,
kod KOGA mi je najbolje odvest dite na terapiju...
i na KOJU terapiju?
Nemam pojma
Imam svoj profesionalni teorijski i terapijski prostor u kojega vjerujem, o kojemu svakodnevno učim i u praksi provodim i provjeravam.
O nekim drugim prostorima samo tu i tamo imam informaciju.
Ovo je slikovni primjer samo za disleksiju ( nije moje temeljno područje)

Slažem svoju biblioteku🤭
pa odlučih podijeliti (izdanje 2006, ups)

17/03/2026

RODITELJI POJMA NEMAJU O SVOJOJ DJECI S TEŠKOĆAMA!

Ovo je naravno pretjerana rečenica.
Nitko tako ne misli doslovno. Nadam se i vjerujem.
Čudna je ta " igra" i odnos između roditelja, terapeuta i djeteta.
Kad govorim o terapeutu, mislim SAMO na sebe.
Ostalima na razmišljanje.
Imam nekog znanja i edukacija i poslije fakulteta (što formalnih, što neformalnih) u svojih gotovo 35 godina rada sa djecom s teškoćama, i rekla bih, imam dovoljno perja na svojim leđima, da se ne trebam kititi tuđim.
Mislim si, di ćeš više, di ćeš bolje.
I gle čuda,
dođe roditelj sa svojim djetetom s teškoćama na razgovor, malo proljudikamo, razmijenimo informacije o tome kako je njegovo dijete živilo od trenutka od kad se rodilo (pa i prije), kako živi sada, što bi on htio i želio da se najprije desi u terapiji, što mu se čini najvećim problemom.....
I krene roditelj sa onim čega se sjeća, kako vidi i razumije svoje dijete, o terapijama koje je prošao sa svojim djetetom, sa opisom geografskih širina i dužina koje je proputovao s ciljem da pomogne vlastitom djetetu. "Moji" roditelji su su čudo.
I ja se smrznem. Od neznanja.
Jer o puno toga o čemu roditelj govori pojma nemam. Ni o nekim terapijama, ni o bjelosvjetskim kabinetima.
Al ipak dođe ovdje jer mu još nešto treba. Za dijete.
I onda se čovjek sa čovjekom nađe, razmijeni znanja, informacije i iskustva, međusobno prihvatimo razmišljanja i stalno razgovaramo o tome što znamo i što ne znamo ili što ne razumijemo.
I guramo dalje da bi djetetu bilo bolje. Što više, to bolje.
Roditelju vjerujem, prihvaćam sve što kaže do trenutka kad mi se učini da se ne slažemo. a on je uporan u svojim tvrdnjama. Tada tražim dokaz onoga o čemu roditelj govori i tvrdi. Ovo je sad druga priča,
Svako dijete se drugačije ponaša u obiteljskom okruženju u odnosu na radno ili školsko okruženje.
Svatko od nas zna gdje nam je sigurno mjesto. I tamo smo najbolji. Ponekad i najgori, al to je druga tema.

Roditelju vjerujem, roditelja slušam, znam da on poznaje svoje dijete najbolje.
Al nisam ni ja kao terapeut za "bacit".
Važno mi je da se međusobno čujemo, vidimo!

Roditelj zna, al znam i ja!

Znam što, kako, kada, gdje.
I znam zašto!
ZAŠTO nešto radim, je možda najvažnije što sam u svojem školovanju, radu, učenjem i iskustvom naučila!
A roditelj je beskrajna pomoć pri tome!

05/02/2026

Umro je Paul Denisson, autor Brain Gym-a, vježbi koje su iako jednostavne, teške za izvođenje ako imaš problem i vježbe koje su beskrajno korisne za cjelokupni motorički i kognitivni razvoj.
Brain Gym vježbe su niz jednostavnih, fizičkih pokreta—kao što su križni pokreti, povezivanje (hook-ups) i crtanje lijenih osmica ( lasy eights) dizajniranih za poboljšanje fokusa, pamćenja i kognitivnih funkcija integracijom različitih područja mozga. Ove aktivnosti, koje su razvili Paul i Gail Dennison, poboljšavaju akademski uspjeh i smanjuju stres potičući bolju koordinaciju između uma i tijela.

16/01/2026

Opet su pobjegli iz Doma!
Svima otkaz! Od vrha do dna!

JER SUSTAV NE FUNKCIONIRA I TAMO RADE NEZNALICE I NEZAINTERESIRANI ZA SVOJ POSAO!

Ovo razmišljanje dominira društvenim mrežama. Ne samo na ovu temu.

Moram komentirati jer me dotiče osobno i profesionalno.
Kad odvedemo dijete kod liječnika, malo tko komentira nalaze. Barem ne javno. Jer nismo baš sigurni što tamo piše.
Kad odemo na poreznu, malo tko komentira. Platiš i šutiš jer ne znaš dovoljno.
Kad odemo u samoposlugu bunimo se na cijene, al svejedno kupujemo.

Al kad odemo u školu ili ustanovu socijalne skrbi, tu smo eksperti. Znamo sve kako, zašto, kada i gdje nešto treba napraviti. Nema veze koje smo struke.
Jer ionako oni koji tamo rade nemaju pojma ni o čemu.
Ne samo da ne znaju, nego niti u njima ima empatije, nema motivacije za rad.
Obični uhljebi i neradnici. Sram ih bilo!

I sad na početak.
Pobjegla su djeca u pubertetu iz Doma socijalne skrbi. Pubertet je vrijeme kada polako saznaješ tko si zapravo. Ima li bolje potvrde ( iz perspektive tih nježnih godina) "saznati" tko si, nego tako da izađe tvoj lik na svim portalima? A pri tom si ko zna koliko emocionalno ranjen u prošlosti. To samo znaju odgajatelji i socijalni radnici u Centrima ali o tome moraju šutjeti. Pred svima.
I zato imamo baražnu vatru svih i svakoga na sustav socijalne skrbi a bez ikakvog odgovora obrane. U sustavu socijalne skrbi etika je važna tema.
A kad bi oni/mi barem mogli govoriti u vlastitu obranu i dati objašnjenje svojih postupaka...

Bježe i djeca iz roditeljskih domova.
Neki svjesno, a neki potpuno nesvjesno (autizam).

O većini bjegova se ne zna javno. Ali neki i znaju. Znaju one neznalice iz sustava soc. skrbi. Svjedočim, kreativnosti pri bježanju su nemjerljive i nepredvidljive.

Hoćemo li roditelje koji do zadnje minute svojega dana brinu o djetetu i svejedno mu u nekom trenutku dijete pobjegne iz stana, proglasiti neroditeljem, neznalicom, zlostavljačem... ?
Naravno da ne.

Zašto si dajemo za pravo tražiti odstrel profesionalaca kojima se to isto dogodi sa npr. istim tim djetetom?
A oni još istovremeno brinu o barem 10ak
djece.

Kad netko odluči ubiti ili istući on će to i učiniti
( ako ga lancima ne vežemo)
Kad netko odluči pobjeći, on će to napraviti ( ako ga lancima ne vežemo).
Ne vidim kako bi bilo koja karika sustava to mogla spriječiti. Osim prevencije, ali to sad nije tema
I sigurna sam da ima i drugačijih razmišljanja ali prije toga treba razmisliti jesmo li
SUDAC koji provodi pravila i sudi
ili smo onaj
KOJI IGRA IGRU?
Nije isto

12/01/2026

Početna točka terapije

Roditelji dovode svoju djecu na terapiju zbog znanja da su djetetove razvojne teškoće postojeće i dijagnosticirane i da je izvjesno da će biti teškoća u školi i životu.
I žele pomoći i učiniti sve što je u njihovoj moći

Neki drugi roditelji dovode djecu na terapiju temeljem vlastitog osjećaja da nešto nije kako treba biti sa djetetovim funkcioniranjem iako svi stručnjaci kažu da ne treba brinuti..I ovo je spektar- razmišljanja, motiva, nadanja, brige..
Zavidim

Imam i jedno i drugo iskustvo terapeuta

Odakle krenuti u terapiji?

Po mojem razmišljanju, znanju i iskustvu, ne od točke gdje je dijete sada kad bi trebalo npr. učiti slova i brojeve, pa krenuti naprijed. Ja se vraćam unatrag. Često natrag do dojenačkog doba. Tamo su se važne razvojne stvari događale ( ili možda nisu) tom djetetu.

Nijedan problem nije nastao u ovom trenutku.

Težim ići naprijed tako da idem unatrag.
Ako je zapelo na jednom mjestu, to NIJE mjesto odakle treba terapijski krenuti. Treba krenuti korak, dva tri unatrag, tamo gdje je razvoj zapeo.

I važno je razumjeti i znati zašto je važno:
-može li dijete prebaciti nogu preko noge ili ruke s jedne strane tijela na drugu
- može li složiti slijed crvenih, plavih i žutih kockica
- zna li te kockice složiti po nekom uzorku
- zna li koji glas u riječi čuje prvo, a koji zadnje
- može li se kotrljati, skakati, hvatati loptu
-može li glavu okretati da mu pri tom ruke ne trzaju
- može li glavu podignuti a da mu koljena ne klecaju...
( ovo je samo komadićak primjera)

Put naprijed, put napretka, ide putem povratka na mjesto gdje je zapelo.
Neurologija ni psihologija ne poznaju preskakanje razvojnih faza.
Sve moramo odraditi i savladati. Po redu.

Ići naprijed ne može se dok se ne vratimo natrag. Tamo gdje je zapelo i onemogućilo daljnji razvoj.

08/01/2026

https://www.facebook.com/share/r/1WwpR2Xube/