Vesna Palaversa, savjetodavna terapeutkinja/body oriented psychotherapy

02/03/2026

Prošli tjedan sam izlagala na 4. KOKOSS konferenciji, koja, u organizaciji Koordinacija komora unutar socijalne skrbi, okuplja stručnjake iz područja edukacijske rehabilitacije, psihologije, psihoterapije, socijalne pedagogije i socijalnog rada.
Centralna tema konferencije je bila život u digitalnom dobu.

Cilj mi je bio predstaviti našu udrugu za pomoć osobama koje mucaju i njihovim obiteljima Horizonti glasa, zatim upoznati kolege iz pomagačkih zanimanja s izazovima s kojima se susreću osobe koje mucaju, te izložiti benefite koje može donijeti psihoterapija u životima onih koji mucaju kao i roditeljima djece koja mucaju.

Puno sam vremena i truda uložila u ovo izlaganje. Bilo mi je jako važno izložiti ono što sam ja osobno iskusila kao osoba koja muca i majka djeteta koje muca, a to je važnost mijenjanja naših uvjerenja o mucanju, koja nas često sp**avaju i drže na istom mjestu, te o važnosti prihvaćanja sebe i svog mucanja.

Ali, nije ispalo kako sam htjela.

Morala sam zbog privatnih razloga tražiti da moje izlaganje bude pola sata prije planiranog i moderatorica mi je rado izašla u susret, ali to je značilo da sam odmah morala krenuti s izlaganjem. Izostala je ona psihička priprema koja mi je neophodna.

Zatim, nakon 10 minuta izlaganja dobila sam znak da imam još 5 minuta i to je napravilo kaos u mom sistemu. Probudila se ona nesigurna, uplašena cura koja muca i koja odjednom osjeća sav teret očekivanja ljudi iz publike, a još više svojih očekivanja od sebe same.

Iskreno, trebalo mi je dva dana da se moj povrijeđeni ego smiri i da sagleda ono dobro što je proizašlo iz ovoga, a to su lekcije koje sam naučila o sebi i o tome kako mogu sebi pomoći u ovakvim situacijama.

Naime, upravo iz ovakvih situacija se uči, ne onda kad je sve prošlo savršeno.

A onda kreće primjena, odnosno akcija.

Planiram novo predavanje u Splitu i webinar.

26/01/2026

Pročitala sam zanimljiv komentar: Kad će više AI zamijeniti psihoterapiju?

U zadnje vrijeme čitam razna razmišljanja vezano uz to, a ujedno vidim da sve više mladih koristi AI upravo u tu svrhu. I uviđam prednosti, to je prije svega brzi i jeftini način da se dođe do nekih odgovora, koliko god ti odgovori bili upitni. Psihoterapija nije trenutna, a niti besplatna pomoć.

Ali, u stvari, ne želim pričati o tome zašto sve AI nije najpametniji izbor za terapiju.

Želim iz pozicije terapeuta, ali i klijenta, pričati o onome što psihoterapiju čini ljekovitom, a to je odnos. Odnos s terapeutom, ljudskim bićem koje sjedi preko p**a klijenta i svjedoči onome što se događa, čuje i vidi osobu preko p**a, reagira suosjećanjem i toplinom. Vrlo često vidim reakciju kod klijenata koja kao da kaže: „Napokon.“

Nije toliko bitno o kojem pravcu psihoterapije se radi, bitno je da klijent i terapeut „kliknu“. I to je onaj ljudski moment. Nitko ne želi terapeuta koji se nasilu trudi biti ono što misli da klijent želi, već želi osjetiti iskrenost i emociju.

Svi smo mi povrijeđeni u odnosima ili nedostatkom odnosa, pa se u odnosu i liječimo. Zato nam treba toplo ljudsko srce, suosjećajno uho i prisutne oči. Tako razvijamo onaj osjećaj da ipak vrijedimo. Upravo takvi kakvi jesmo smo prihvaćeni bez osude i kritike, s razumijevanjem i suosjećanjem.

Nije li to ono čemu duboko u sebi svi težimo?

24/01/2026

Potpisujem i sa stajališta tjelesne psihoterapije.

Terapija nije „popravljanje“, nego upoznavanje

Mnogi ljudi u terapiju dolaze s osjećajem da s njima nešto ne valja.
Da su „pokvareni“, preosjetljivi, previše, premalo, krivi, slabi.
I da ih treba popraviti.
No terapija ne počinje iz pretpostavke da je osoba kvar.
Ona polazi iz toga da je osoba živo biće s poviješću prilagodbi.
Simptomi, obrasci i obrane nisu greške u sustavu.
Oni su nekada bili najbolji mogući načini da se preživi,
da se sačuva odnos,
da se izdrži ono što je bilo preteško.

U Gestalt i relacijskom pristupu terapija nije proces „popravljanja sebe“,
nego proces upoznavanja sebe:
– kako sam naučio biti u odnosima,
– gdje se povlačim, a gdje prilagođavam,
– kako štitim sebe,
– što osjećam, a što ne smijem osjećati,
– koje potrebe nikada nisu imale mjesta?

Kad osoba počne razumijevati sebe s nježnošću,
često se dogodi nešto važno:
sram se smanjuje,
krivnja popušta,
a samokritika se pretvara u znatiželju.

Ne pita se više: „Što sa mnom nije u redu?“
nego: „Kako sam postao ovakav i što mi je sada potrebno?“

Promjena tada ne dolazi iz pritiska da se bude drugačiji,
nego iz kontakta sa sobom.
Iz iskustva da je u redu biti ovakav kakav jesam –
i da iz tog mjesta mogu rasti.

Terapija ne popravlja čovjeka.
Ona pomaže da se čovjek ponovno susretne sa sobom.

20/01/2026

Jedna moja klijentica je povjerila svojoj mami da je krenula na psihoterapiju, a mama ju je upitala:
„Onda, tko je kriv, ja ili tata?“
Osjetila sam strah i težinu zamaskirane duhovitim pitanjem.

Prepoznala sam sebe u tome kad sam krenula na edukaciju za psihoterapeuta i shvatila svu dubinu i značaj koju roditelji imaju za svoju djecu. I borila se s osjećajem krivnje koliko sam štete napravila svojoj djeci. Radila sam najbolje što sam znala, ali…

U svojoj terapiji sam otvarala teme mame i tate, osjećala sam zamjeranje, ljutnju i gorčinu prema njima, a nisam to mogla izraziti u potpunosti, jer kakva sam ja osoba ako nemam bezgranično poštovanje i zahvalnost prema roditeljima. Jednom, u pokušaju da izrazim ljutnju prema mami, u suzama sam pitala moju terapeutkinju ono što me najviše morilo:
„Hoće li i moja djeca bit ovako ljuta na mene?“
„Vjerojatno, i budi sretna ako budu mogli to izraziti.“, bio je njen odgovor.

Za mene je to bio onaj a-ha moment.

Pa naravno da će mi moja djeca zamjeriti puno toga, ali ne može biti drugačije. To je život. Kao što sam i ja zamjerila svojim roditeljima, ali nisam mogla to izraziti.

Bila sam ponosna na sebe, jer sam smatrala da ih razumijem i da sam im oprostila, jer znam da su radili iz najbolje namjere i kako su najbolje znali, jer sam bila tako jaka i sve preživjela, jer sam kćer kakva trebam biti, a ne kao tamo neke… Joj, koja zabluda! Ta ljutnja i gorčina, koje sam tek trebala osvijestiti, zatvarale su mi srce prema njima.

I što je još gore, taj neprerađeni materijal sam na razne način prenosila na svoju djecu.

Tek kad sam sebi dozvolila da te osjećaje izrazim u sigurnom, terapeutskom prostoru mogla sam osjetiti rasterećenje i iskrenu toplinu, ljubav, razumijevanje i mir prema mami i tati. A takva sam onda bila i sama bolja majka.

Niti je kriva mama niti je kriv tata. Ne postoji savršen roditelj niti treba, a niti može postojati.

U konačnici najbitnije je da dijete zna da je voljeno i podržano.

19/01/2026

„Nema potrebe u psihoterapiji ići u djetinjstvo. Treba gledati naprijed, a ne nazad.“
Povremeno čujem ovakve primjedbe.

I nema potrebe ako osoba ne želi takvu vrstu rada.

Međutim, ako želi napraviti promjene, nije dovoljno samo kazati:
„Neću više dopustiti da me tako iskorištavaju.“
„Postavit ću svoje osobne granice i neću više dozvoliti da mi ih prelaze.“
„Razmišljat ću samo pozitivno.“
„Više me neće biti briga što drugi misle o meni.“
„Idem tražiti povišicu kod šefa.“

Iza svake ove izjave stoji želja za promjenom, ali i neki dio nas koji smo donijeli iz djetinjstva i koji nam je poslužio nekada davno da nas zaštiti, ali sad nam ne da naprijed, drži nas u istoj poziciji.

Tea, prekaljena knjigovotkinja od 35 godina, odluči da će sutra otići u šefov ured i tražiti povišicu koju su svi drugi dobili, a nju su preskočili, jer nikad ništa za sebe ne traži. I Tea bjesomučno razmišlja i vježba što će reći. Ali, čak i u tim zamišljanjima, tjelesne senzacije su toliko jake da joj oduzimaju dah.

Ipak odlučuje da će svoju ideju provesti u djelo, pa makar joj to bilo zadnje.

Traži sastanak kod šefa i odlazi u njegov ured. Ali, tamo se smrzne. Možda šef malo proćaska, pa se Tea opusti i krene sa svojim govorom, ali to ne ide kako je planirala. Šefovo držanje joj šalje negativne signale. Razgovor ne završi onako kako je htjela. Možda i dobije povišicu, ali razočarana je svojom izvedbom.

Ono što Tea ne zna je da šef možda uopće nije slao nikakve negativne signale, već je u njemu podsvjesno vidjela nekoga iz svoje prošlosti tko joj je predstavljao autoritet i tko joj nije dozvoljavao da se izrazi, možda je nije vidio ni čuo, a trebao je. Umjesto toga joj je izazivao strah i nervozu.

Vraćanjem u te životne periode osvještavamo uvjerenja koja smo stvorili tada i osvještavamo način na koji projiciramo prošla iskustva na ljude u sadašnjosti. Gledamo u to naše unutrašnje dijete koje nije dobilo što je trebalo i radimo na njegovom iscjeljenju, jer ono u uredu nije bila Tea sa svojih 35 godina pred šefom, već malo, uplašeno dijete od 8 godina ispred tate.

Tako stvaramo novu bazu iz koje može poteći promjena.

12/01/2026

Neki dan me draga prijateljica pitala kako ide moja psihoterapijska praksa. Navelo me na razmišljanje o razlici u mentalitetu sjevera i juga Lijepe naše, koja čini posao mojim kolegama u Zagrebu nešto lakšim.

Naime, početkom ožujka ove godine, nakon iscrpljujuće i duge renovacije, napokon je moj poslovni prostor bio spreman za rad. Počeli su mi stizati klijenti, a to je izazvalo radoznalost među mojim novim susjedima.

Shvatila sam da moram dobro paziti da zaključam prostor da mi ne bi neka radoznala bakica uletjela na terapiju u nadi da se otvorio frizerski salon.

A onda, jednu večer, dok sam zaključavala svoj prostor, jedan stariji gospodin me upitao što ja radim.

Rekla sam mu da radim psihoterapiju.

A on, ni pet ni šest, u potpunoj nevjerici:
„A ne, neće Vam to proći! Mi smo ipak Hrvati i katolici!“

Zaustila sam da mu objasnim o čemu se zapravo radi, ali sam se zaustavila. Ipak sam napokon naučila da ne ulazim u unaprijed izgubljene bitke.

Ujedno sam se zapitala kad i ja donosim preuranjene zaključke na osnovi nekih svojih uvjerenja ili naučenih obrazaca. Ili naprosto iz neznanja…

U zemlji koja ima toliko nogometnih izbornika kao naša, nije loše s vremena na vrijeme sebe malo promotriti…

Ili doći na psihoterapiju.

06/01/2026

Nasmijala me neki dan zabezeknuta faca mog tate kad sam ga podsjetila da danas punim 50 godina. Nije njemu što ja imam već pola stoljeća iza sebe, već što se njemu polako nakupilo skoro cijelo stoljeće.

Bila sam iščekivano dijete. Kad je mama dobila trudove na današnji dan 1976. moj tata se toliko uspaničio da je rastvorio oba krila velikih ulaznih vrata da mama može izaći, mada je samo dan prije, istih gabarita, izašla normalno kroz jedno krilo. Srećom, dalje je sve bilo na mami.

Ovo je period kad inače propitkujemo što smo napravili u prošloj godini, a ja sam, nakon jedne male egzistencijalne krize jučer, odlučila napraviti skromnu analizu sebe u ovom trenutku.

Postavila sam sebi pitanje: Jesam li zadovoljna svojim životom? Bi li što mijenjala?

Naravno, nikad nije idealno, ali i ne treba biti. Trebamo imati izazove i teška razdoblja da bismo mijenjali ono što treba mijenjati, a promjena uglavnom nastaje onda kad nas nešto žulja.

Ali, u stvari sam zadovoljna mjestom na kojem sam u ovom trenutku, jer se veselim novim izazovima koji me čekaju i privatno i poslovno, veselim se novim edukacijama i prilikama da naučim nešto novo, veselim se daljnjem radu na sebi i radu s klijentima kroz koje stalno učim ili još nešto osvještavam, veselim se novim projektima moje Udruge za pomoć osobama koje mucaju i njihovim obiteljima Horizonti glasa…

Sretna sam zbog malog kruga velikih ljudi koji su oko mene – moje sidro, podrška i ljubav.

Ali, posebno mi je toplo oko srca kad pomislim na moju obitelj, na moju djecu, koja pomalo rastu pred mojim očima u dobre ljude. I osjećam ganuće i ponos.

Jučer sam bila tužna i potištena, nisam mogla objasniti točno zašto, ali danas biram gledati sve ono dobro što imam i biti zahvalna.

Ipak se rad na sebi isplati.

PS Fotke nisu baš najfriškije, sin me u međuvremenu prerastao, a i kćer me stiže. Ali, muž i ja smo isti 🤩

02/01/2026

01.01.2026. Nebo iznad Splita (točnije iznad mog kvarta)...

29/12/2025

Upoznajte Horizonte glasa

28/12/2025

So true! Osobito zadnji dio o onima koji tvrde da su izliječeni i da su dosegli duševni mir.

24/12/2025

Kad je kolega Nikica Gotovac Kauč i fotelja predložio da se mi, terapeuti volonteri u Udruzi Feniks UDRUGA FENIKS SPLIT, organiziramo i ponudimo svima 5 bespatnih seansi pod nazivom Dar prisutnosti, rado sam se odazvala, jer znam koliko ovo božićno vrijeme može biti teško onima koji se osjećaju usamljeni i nesretni.

Svih nas je iznenadio odaziv, toliki da smo morali zatvoriti prijave, jer nismo mogli toliko ljudi primiti. Ali, to svakako pokazuje kolika je stvarna potreba za ovom vrstom pomoći i podrške.

Sretna sam i zahvalna što sam dio ovako plemenite inicijative!

Terapeuti upozoravaju na veliki problem koji se javlja kod Hrvata za vrijeme blagdana