Vesna Palaversa, savjetodavna terapeutkinja/body oriented psychotherapy

23/09/2025

„Ni slučajno ne diraj pasa, ugrist će te!“
Dreknula je jedna brižna baka svojoj unučici staroj možda 5 godina, koja se radoznalo približila mom psiću. Curica se trgnula, ustuknula i potrčala baki.
„Ne znam zašto, ali ona se jako boji pasa.“, rekla mi je baka, grleći i tješeći svoju unučicu.

Koliko svi imamo u sebi strahova koje smo preuzeli od drugih, roditelja, baka, djedova, svih onih koji su se brinuli o nama dok smo bili djeca?

Upozorenje na vrući čaj ima smisla, svi se sjećamo da smo opekli jezik. Ali, nekad se moramo opeći da bismo naučili lekciju.

U nedjelju na plaži slušam mamu i tatu kako viču na svog malog potomka: „Ne trči, past ćeš, bit će krvi, pa ćeš završiti u bolnicu!“

Jesu li vam ovakve riječi poznate?

Roditelji iz najbolje namjere, onako kako su i sami naučili, prenose svoju brigu na djecu pokušavajući ih zaštiti, dok u stvari žele umiriti sebe i kontrolirati situaciju na bilo koji način. Ovakva rečenica, osim što je mene duboko uznemirila dok sam pokušavala u miru čitati knjigu, u djetetu proizvodi strah da mu se nešto strašno može dogoditi u bio kojem trenutku. Može se javiti u djetetu i onaj osjećaj da nije sposobno ni vješto, da nije dovoljno dobro.
A maleni zvrk je samo istraživao plažu.

Toliko strahova upijemo od svoje okoline koji nas kasnije u životu koče. Bojimo se izaći iz veze koja nas guši, bojimo se dati otkaz na poslu koji nam izaziva glavobolju ili žgaravicu, bojimo se pokrenuti vlastiti posao, bojimo se što se sve može dogoditi našoj djeci, pa ih kočimo,…
I kočimo sebe.

Psihoterapija nam može pomoći da osvijestimo što se to događa u nama i zašto, pa da to promijenimo i ne prenosimo na sljedeću generaciju.

Zato, ako osjetiš da je tu negdje i tvoja priča, javi se da to zajedno istražimo kroz psihoterapiju i pokušamo promijeniti!

15/09/2025

13/09/2025

Udruga za pomoć osobama koje mucaju i njihovim obiteljima Horizonti glasa najavljuje uskoro u Splitu!

Veliko nam je zadovoljstvo najaviti početak grupe za podršku osobama koje mucaju u Splitu!

Prije svega, moramo se zahvaliti PRIMA namještaj na velikodušnoj donaciji stolica, jer su nam time omogućili da organiziramo ovu grupu.

Grupa za podršku će biti mjesto gdje ćemo se okupljati, dijeliti misli i iskustva i biti podrška jedni drugima.

Voditeljica grupe je Vesna Palaversa, savjetodavna terapeutkinja i predsjednica Udruge Horizonti glasa, ujedno osoba koja muca i majka djeteta koje muca.

10/09/2025

Naletjela sam jutros na ovo. Moram podijeliti.

09/09/2025

Crtica o tome kako hrvatski jezik ljeti postane međunarodni.

Moj mali otok Čiovo je mjesto gdje se po meni događaju razna čuda.

Tako ljeti možete vidjeti mali kružok na plaži koji čine jedna Finkinja, jedna Francuskinja, jedan Norvežanin i jedan Nizozemac, koji živo međusobno raspravljaju na hrvatskom jeziku!

Naravno, svi su u braku sa hrvatskim partnerom/partnericom, ali, to nimalo ne umanjuje činjenicu da su svi oni naučili jezik koji je potpuno drugačiji od njihovog materinjeg i to toliko dobro da se mogu čak i posvađati ako požele!

Pobrkani padeži, pogrešno upotrijebljene riječi, krivi redoslijed riječi u rečenici – sve se to i još ponešto njima događa, ali oni hrabro idu dalje i pričaju.

Svi mi koji smo dio nekog „malog“ naroda osjećamo se ponekad pomalo beznačajni na svjetskoj karti. Sjećam se kad sam poslom putovala na sajmove u Kinu i kupovala kontejnere za svoju firmu. Došla bih u grad od 10 ili 12 miliona stanovnika za koji nikad prije nisam ni čula i pregovarala nabavu za zemlju od niti 4 miliona ljudi. Osjećala sam se upravo toliko malena koliko sam doživljavala našu zemlju u odnosu na neke druge države. A kad bi nas čuli kako govorimo, često su mislili da smo Rusi.

Pored onog sveprisutnog osjećaja manje vrijednosti i manjka samopouzdanja, može nam se dogoditi da osjetimo i širi, nacionalni osjećaj manje vrijednosti u usporedbi s drugima. Ali nemojmo se zavaravati, taj osobni osjećaj i nacionalni osjećaj inferiornosti idu ruku pod ruku. Kad izgradimo osjećaj vlastite, osobne vrijednosti nećemo više imati potrebu da se uspoređujemo s drugima, ni na osobnoj ni na nacionalnoj razini.

Ali, ipak moram priznati da ona mlada žena u meni, koja se nekad na štandovima u Kini osjećala jako maleno i beznačajno, naprosto gušta slušati hrvatski jezik iz stranih usta.

I moram priznati da im se divim! Oni nas, učeći hrvatski, uče što se sve može postići upornošću i s pravom motivacijom. Jer, ruku na srce, naš jezik je njima jako težak.

08/09/2025

Sad je već postala tradicija da jedan dan izdvojimo za kupanje i druženje u Promajni.
Prijatelji koji su nas vidjeli i bili pored nas u našim najtežim periodima i pored kojih možemo biti ono tko jesmo bez maski i pretvaranja, pravo su blago.
Ovo je bio dan opuštanja i uživanja. Prekrasno more, prekrasno vrijeme, dobra hrana, još bolji kokteli i, nadasve, dobro društvo!
Jedva čekam reprizu!

03/09/2025

Što drugi ljudi vide kad mucamo, a što se događa u nama?

Ono što drugi vide je ponavljanje glasova, slogova ili cijelih riječi, zastajkivanje, a tu su i fizičke manifestacije: crvenilo u licu, ušima, na vratu i sl., razni tikovi kao što su trzaji raznim dijelovima tijela, zabacivanje glave, treptaji očima, iskrivljavanje usta ili drugih dijelova lica, ubacivanje glasova ili cijelih riječi… Repertoar je raznolik, a mi znamo biti vrlo maštoviti u smišljanju načina kako da prikrijemo mucanje ili kako da lakše izgovorimo problematičnu riječ.

U drugim ljudima se javljaju različiti osjećaji dok nas gledaju u našoj „muci“, od sažaljenja, preko nestrpljenja, pa sve do suosjećanja i razumijevanja.

Ali, ono što se događa u nama, a nevidljivo je tuđem oku, puno je strašnije.

Već u trenutku kad bih odlučila progovoriti počela bih teško disati. Krenula bi bura u stomaku, nekad do te mjere jaka da mi se činilo da ću povratiti. Dlanovi bi mi se počeli znojiti, obrazi i uši gorjeti. Skoro pa bih mogla čuti svoje srce kako lupa. I fizički sam ga osjećala.

Birala bih riječ s kojom ću početi, koja bi meni bila lakša za izgovoriti, tako da me odmah u početku ne ubije u pojam.

Uskoro bih došla do prve teške riječi. Onda kreće brzo traženje alternativne riječi. Ako nije bila dostupna alternativa, onda ide traženje drugih načina. Jedan od najpopularnijih mi je bilo mijenjanje redoslijeda riječi u rečenici. To je znalo biti učinkovito u izbjegavanju mucanja, ali vrlo često bih zvučala kao Yoda iz Zvjezdanih ratova: „Dobro ja bit ću.“

A onda dođe blok. Grlo se zatvori, ni glas ni dah neće van. Čini mi se da izgledam kao riba na suhom, otvaram usta, ali ništa ne izlazi.

Ili, krene ono pravo mucanje, a poseban užas su mi bile riječi koje počinju samoglasnikom, pa kad bih krenula zavijati izbezumili bi se svi oko mene skupa sa mnom. Bar se meni tako činilo.

Iza toga ostao bi u meni ogroman sram i umor.

A ne mora tako biti! Ja sam dokaz da je promjena moguća.

Za mene je ključ bilo prihvaćanje mog mucanja. Pronalaženje načina da napokon budem ok s tim tko sam, da izgradim ljubav prema sebi u svakom trenutku, pa čak i kad mucam, da ne budem kritična prema sebi, da sagledam koju je ulogu mucanje imalo u mom životu i kako mi je pomoglo da dođem do mjesta gdje sam sad.

Svatko treba naći svoj put. Moj je išao kroz psihoterapiju.

Vesna Palaversa
Savjetodavna terapeutkinja u tjelesnoj psihoterapiji i predsjednica Udruge Horizonti glasa

01/09/2025

Znate li priču o maloj tavi?

U stvari, za mene je to priča o uvjerenjima koja smo pokupili usput u životu ili su nam bila nametnuta.

Davno sam čula ovu priču i ispričat ću je po sjećanju, pa nemojte zamjeriti ako nije ista kao original.

Jedan dečko u posjeti svojoj djevojci ogladni i ona se ponudi da mu pripremi jaja. Izvadi tavu, otvori frižider i izvadi puno više jaja nego što može stati u tavu.

„Zašto ne uzmeš veću tavu?“ začuđeno je pita on.
„Tako sam naučila od moje mame. Mama kaže da su jaja puno ukusnija iz male tave!“

Tko je on da proturječi obiteljskoj mudrosti i tradiciji.

Ali, ipak ga je to kopkalo, pa je iskoristio priliku na obiteljskom ručku da pita buduću punicu zašto mala tava za jaja. Ona ponovi isto što je i njena kćerka rekla.

Sudbina je htjela da je nekom budućom prilikom susreo staru baku svoje djevojke i odlučio i s njom podijeliti svoju nedoumicu vezano uz malu tavu i puno jaja.

„Vaša unuka kaže da je od svoje mame to naučila, a njena mama od Vas, i da su jaja puno ukusnija iz male tave, ali meni i dalje nije jasno zašto ste ih spremali baš u maloj tavi?“
„A sinko moj, kad nisam imala veću!“ odgovori mu baka.

Nosimo u sebi puno uvjerenja, a često se ne zapitamo imaju li smisla. Imaju li ikakvu vrijednost danas ili su odjek nekih prošlih vremena? Služe li nam ili nas ograničavaju, sp**avaju? Možemo li drugačije? Kako?

Psihoterapija nam pomaže da osvijestimo uvjerenja koja iz dubine naše svijesti upravljaju nama, našim mislima i našim postupcima. Sva naša prethodna iskustva i sve naše planove za budućnost provlačimo kroz filter svojih uvjerenja. Podržavaju li ta uvjerenja naše želje i planove? Jesmo li uopće osvijestili koja su to uvjerenja?

Ako želiš ili ako osjećaš da te nešto koči u ostvarivanju tvojih želja i ciljeva, javi se, pa da zajedno to istražimo kroz terapiju!

30/08/2025

Jučer ujutro, šetajući psa po parkiću, prođem pored trojice dječaka od možda 7 ili 8 godina koji se ljuljaju na ljuljačkama i pričaju. Obučeni su u dresove kvartovskog nogometnog kluba, pa shvatim da čekaju početak svog treninga.

Privuče mi pažnju i trenutno izmami osmjeh na lice kad jedan od njih izjavi:
„Hej, ekipa, pustit ću vam pismu koju san sluša kad san bija mali!“
Noge mu jedva dotiču tlo na ljuljački. Nema još sve trajne zube.

Sjetim se situacije u autu kad je moja kćer imala 3 godine i pričale smo u tome kako ona želi neku narukvicu i ja obećam da ću joj kupiti, a ona kaže sa onim širokim, prekrasnim, krezubim osmjehom:
„To san ODUVIK tila!“

Koliko samo p**a donosimo zaključke iz naše pozicije, ne uvažavajući tuđe drugačije iskustvo ili manjak iskustva kakvo je naše? U poslu i u privatnom životu.

Tko sam ja da pobijam istinu ove djece? Jer to jeste njihova istina – on je to zbilja slušao kad je imao duplo manje godina i duplo manje centimetara i kilograma; ona je zbilja željela tu narukvicu otkako je služi pamćenje, dakle u njenom svijetu to je oduvijek.

I da, mene, ženu od skoro 50 godina, ove izjave jako razvesele i uljepšaju mi dan.

Ali, zar nije lijepo vratiti se malo u ono vrijeme kad nam je najveći problem u životu bio hoće li nam mama kupiti sladoled i kad je dan pred nama izgledao prepun predivnih mogućnosti, a škola još nije počela?

Želim vam svima da nađete ono dijete u sebi i da uživate u vikendu!

28/08/2025

Nisam htjela biti majka, jer sam vjerovala da ženi život prestane kad rodi.

Gledala sam svoju mamu, a tek sad shvaćam što sam u stvari vidjela. Mama je odustala od sebe i svim silama se trudila zadovoljiti očekivanja koja su joj bila nametnuta, a sve u nadi da će jednog dana mama i tata reći da su ponosni. Ili bar donekle zadovoljni. To se nije dogodilo.

Uvijek sam osjećala njenu tugu i čežnju.

Da je mama rođena u današnjem svijetu i da joj nisu lomili duh kako bi je mogli stisnuti u okvir namijenjen ženama, putovala bi po svijetu i pisala reportaže. Mama je imala najveći osmjeh na licu kad smo putovali. A putovali smo malo, jer tata nije vidio smisla u takvom trošenju novca. Najduži mamin put je bio na izvor rijeke Bosne.

Nije ni čudo da sam mislila da će moj život završiti kad kažem „Da“ i rodim dijete.

To je bilo jedno od onih uvjerenja, nastalih iz straha, koja su se pokazala potpuno kriva.

Moj život nije završio kad sam rodila. Dapače, obogaćen je, dobio je jednu novu dimenziju. Istina, tada je završilo jedno poglavlje. Vratila sam se iz Zagreba u Split, dala otkaz i odlučila ostati kući s djetetom.

Ali, nisam odustala od sebe. Mama se na svoj način pobrinula za to. Uvijek me poticala i podržavala u mojim izborima, bila silno ponosna na mene dok sam bila dio korporativnog svijeta, a onda silno sretna i ponosna kad sam joj podarila unuka. Sad znam da je kroz mene živjela neke svoje snove.

Danas radim ono što zbilja volim. Pomažem ljudima kroz psihoterapiju. Osnovala sam Udrugu za pomoć ljudima koji mucaju i njihovim obiteljima Horizonti glasa. A sve to nakon što sam rodila dvoje djece.

Često čujem u terapiji klijente koji se ne mogu maknuti s mjesta, jer imaju uvjerenje da se to ne može. Treba veza, traži se drugačija vrsta znanja, ne može se to tako… Kad pitam jesu li probali. Vrlo često je odgovor da nisu, već su im drugi rekli.

A drugi ljudi pričaju iz svojih iskustava, ili bolje reći ograničenja. I svojih strahova. Njihova iskustva, ograničenja i strahovi ne moraju biti naši.

Ako se pronalaziš u ovim riječima, želiš nešto više i bolje za sebe, ali ne znaš kako, javi se, pa ćemo zajedno tražiti pravi put za tebe!

22/08/2025

„Kako danas odgajaju djeca?! Ne smiješ ni viknut na dijete! Mene je otac tukao svaku večer: za kaznu ako sam nešto napravio, za upozorenje ako nisam! Pa šta mi fali!“

Pričao je tako jedan 80-godišnjak prisjećajući se svog djetinjstva, ponosan na svoj čvrsti, stojički odnos prema životu i životnim problemima, te koliko može i želi biti tu za svoje najbliže kad im je potreban.

Ali, njemu pomoć ne treba. On ne plače, ne lomi se, uvijek je uspravan i ponosan, onakav kakav pravi muškarac treba biti.

I onda sazna da mu je umro brat. Nikad jasnija spoznaja vlastite prolaznosti mu izaziva tihu jezu. Sjena tuge zbog bratovog odlaska mu prođe licem i srcem. Sjedi pokisao i tužan, prisjećajući se nekih trenutaka iz prošlosti koji se više ne mogu vratiti.

Ali, brzo to strese racionalizirajući da je tako moralo biti.

„Šta ja tu mogu?“

I u tom pitanju je sadržana cijela životna filozofija. Ako ne može ništa napraviti, nikako pomoći, onda će on jednostavno potrpati sve svoje osjećaje duboko unutra. Ostaje uspravan i čvrst.

I potpuno sam u svojoj skrivenoj boli. Ne dopušta drugima da ga vide ranjivog i ljudskog, da im da priliku da budu tu za njega, da mu pokažu da ga vole i da nije sam.

Prevelike su rane iz djetinjstva kad ga nitko nije čuo, kad je dobivao batine i kad je nešto skrivio i kad nije, kad je bio više gladan nego sit, kad je radio u polju i čuvao krave da pomogne roditeljima, koji su se borili da prehrane obitelj i nisu imali vremena da budu suptilni i prisutni sa svojom djecom. To su bila takva vremena.

Ali, kao što je bio sam onda, sam je i danas. Taj obrazac je ponio sa sobom u život. I u svoju obitelj.

A ne mora tako biti.

Tjelesna psihoterapija poziva na spajanje sa tijelom, osvještavanje tjelesnih osjeta, te emocija koje se kriju iza tih osjeta. Rušimo maske i obrane, koje su nas štitile kad smo bili djeca, ali nam više ne služe. Povezujemo se ponovo s emocijama i dopuštamo im da se napokon izraze. I integriramo taj zaboravljeni dio sebe.
Jer samo tako možemo biti cjeloviti.

Ako želiš bolje razumjeti sebe, javi se da to istražimo kroz terapiju.