Vesna Palaversa, savjetodavna terapeutkinja/body oriented psychotherapy

18/04/2026

Kad vaše dijete zamuca — što se dogodi u vama?

Većina roditelja kaže:
“Ništa, samo ga strpljivo slušam.”

Ali tijelo često kaže nešto drugo.

Blaga napetost.
Zadržan dah.
Strah.
Želja da pomognemo… Samo da to nestane.

Djeca to osjete. Uvijek.

Na ovom predavanju istražujemo upravo to —
ne samo mucanje, nego odnos koji ga okružuje.

Predavanje vodi Vesna Palaversa, koja kroz vlastito iskustvo i stručni rad donosi drugačiji pogled na mucanje — bez krivnje, bez pritiska, ali s puno razumijevanja.

Lokacija: Gradska knjižnica Marka Marulića
Datum: 28.04. u 18h
🎟️ Ulaz je besplatan

👉 Na kraju predavanja bit će najavljena i radionica Od brige do podrške – praktična radionica za roditelje djece koja mucaju (ograničeno na 8 mjesta)
📅 09.05. od 10h do 12h
(radionica se plaća, članovi udruge imaju popust)

Ako želite dublje razumjeti svoje dijete — ovo je mjesto za vas.

17/04/2026

Većina osoba koje mucaju ne boje se samo govora.

Boji se:
– pogleda drugih
– nestrpljenja
– završavanja rečenica umjesto njih
– osjećaja da “nisu dovoljno”

I zato često počnu:
– izbjegavati određene riječi
– izbjegavati situacije
– ili potpuno šutjeti

I ne zato što nemaju što reći.

Nego zato što je preteško biti u tom osjećaju.

A te neizgovorene riječi se naguravaju unutar nas i s vremenom počinju gušiti.

Ako se prepoznaješ u ovome — nisi sam/a 🤍

💬 Ako želiš, napiši u komentar (ili mi pošalji poruku):
što ti je najteže u tim trenucima?

15/04/2026

Mucanje nije samo problem govora.

To je nešto što se događa u cijelom tijelu.

U trenutku kad želiš nešto reći:
– dah se zaustavi
– grlo se stegne
– tijelo se stegne
– misli se ubrzaju

I tada ne zapinje samo riječ.

Zapinje cijeli sustav.

Zato “uspori”, “udahni” ili “ponovi” često ne pomažu.

Jer tijelo nije sigurno.

A u tijelu su pohranjene sve emocije koje eruptiraju kad nastupi govorni blok.

U psihoterapeutskom radu s osobama koje mucaju ne radimo samo na govoru —
radimo na tome da se tijelo ponovno osjeti sigurno dok govoriš, da osjetimo, imenujemo i lociramo u tijelu emocije koje nas drmaju i da se sprijateljimo s njima.

Tu počinje promjena. 🤍

Ako se prepoznaješ — slobodno mi se javi.

13/04/2026

Mucam od svoje 2. godine.

Moji roditelji su mi željeli pomoći.

Govorili su mi:
– “Udahni.”
– “Uspori.”
– “Ponovi riječ.”
– “Razmisli što ćeš reći.”

Danas znam da su to radili iz ljubavi.

Ali ono što sam tada zapravo osjećala bilo je:
strah, sram i pritisak da moram govoriti “ispravno”.

I tako sam naučila nešto što me pratilo godinama:
👉 da moj govor nije u redu
👉 da se trebam truditi više od drugih
👉 da je sigurnije šutjeti

Zbog toga sam birala život u kojem ću imati što manje govora.
Upisala sam ekonomiju i zamišljala da ću raditi posao bez puno kontakta s ljudima.

Ali život je imao drugačiji plan.

Postala sam voditeljica odjela, radila u korporaciji, putovala po svijetu, komunicirala s ljudima svaki dan.

I istovremeno — skrivala mucanje.
To je bio stalni stres.
Stalni napor.

Prekretnica se dogodila kad je moj sin u dobi od 3 godine počeo mucati.

To me potpuno slomilo.

Osjetila sam isti strah, isti sram, istu bespomoćnost koju su vjerojatno osjećali i moji roditelji.

Ali ovaj put sam odlučila stati.
Shvatila sam da moj strah ne pomaže mom djetetu.

I počela sam raditi na sebi.
Mijenjala sam uvjerenja o mucanju.
Učila kako biti mirna dok on govori.
Učila kako ne prenositi svoj strah na njega.

I dogodilo se nešto važno:
Kad sam ja postala bolje — postao je i on.

Danas ima 16 godina i kaže da ne muca.

A ja?

Ja i dalje ponekad mucam.
Ali više ne živim u strahu, sramu i krivnji.
I to je ono što danas radim sa svojim klijentima.

Ne “popravljam” govor.
Radim s onim što je ispod:
– tijelom
– strahom
– sramom

Jer mucanje nije samo govor.

Ako si osoba koja muca
ili roditelj djeteta koje muca —
želim da znaš da nisi sam/a.

📩 Ako želiš podršku, možeš mi se javiti.

Ako znaš nekoga kome bi ovo pomoglo — slobodno podijeli 🤍

Foto: Ela Cezar Photography

30/03/2026

Naša grupa je mjesto podrške, pomoći i razumijevanja.
Organiziramo različite aktivnosti, družimo se, dijelimo svoja saznanja i iskustva, smijemo se...

Voditeljica grupe je Vesna Palaversa, savjetodavna terapeutkinja/body oriented psychotherapy, i sama osoba koja muca.

20/03/2026

Koliko nas uvjerenja o novcu, često isprepletena sa strahom, koče u poslu i životu?
Jesmo li uopće svjesni koja su naša uvjerenja o novcu?

Poslušajte malo svoj unutarnji glas, svoje misli što kažu kad čujete priču o nekom poduzetniku koji je uspješan u svom poslu ili kad dobijete i sami dobru poslovnu priliku ili kad čujete priču o siromašnoj obitelji koja moli za pomoć.

Je li vam neka od sljedećih izjava poznata?
„Novac je prljav.“
„Novac kvari ljude.“
„Oni imaju love ko blata, sigurno su nekog zaj… (prevarili).“
„Ne želim bit pohlepan.“
„Ne želim postati arogantan.“
„Kako ja mogu htjeti još više kad ima toliko onih koji nemaju ništa.“
„Što će susjedi reći odakle mi toliko love ako kupim bijesno auto?“
„Koje su ovo cijene!? Nikad im nije dosta!“

Živimo u materijalnom svijetu i novac nam je potreban. Novac nije ni dobar ni loš. Novac će samo istaknuti neku osobinu koja je već postojala.

Naša uvjerenja su dobrim dijelom transgeneracijska. Živimo na prostorima gdje stoljećima vlada grčevita borba za opstanak, borba za preživljavanje, za hranu, za jezik i kulturu, za pravo na postojanje. Ovdje u Dalmaciji, gdje su krpice plodne zemlje stisnute u kamenu i kršu, svaki komadić hrane je bio dragocjen, a strah od gladi je stalno bila tu kao strašna sjena, podsjetnik da nema opuštanja, nema odmora. Teško se moglo izaći iz tih okvira.

Ono što su naši preci gledali su bili plemići ili osvajači koji su se bogatili preko njihovih leđa i u tome bili bešćutni. Naša povijest je natopljena krvlju i suzama.

Vremena su se promijenila, ali taj odjek prošlosti je duboko utisnut u nama. Prenosi se s koljena na koljeno.

Psihoterapijom se mogu osvijetliti ovi dijelovi našeg bića, koji čuče u mraku naše podsvijesti i odatle nas kontroliraju, drže dignutu ručnu kočnicu. A mi se pitamo zašto smo zapeli i ne mičemo se s mjesta, a htjeli bismo.

Ako se pronalazite u ovom tekstu javite mi se da zajedno kroz psihoterapiju istražimo vaša uvjerenja o novcu. Kad osvijestimo ono nesvjesno u nama, osvijetlimo ove tamne dijelove, onda je lakše naći put prema onome što želimo.

13/03/2026

Terapeutsko pjevanje jučer u našoj udruzi za pomoć osobama koje mucaju i njihovim obiteljima Horizonti glasa.

Pjevanje je jedan od načina za otvaranje grla. Kao terapeut u praksi svjedočim koliko smo svi zatvoreni u tom dijelu, a zatvoreno grlo znači da nam je teže izgovoriti svoje stavove i svoje potrebe, postaviti granice i zaštiti se, zauzeti se za sebe, pokazati sve ovo primjerom svojoj djeci…
Ovo nije slučaj samo sa onima koji mucaju, sveprisutno je.

Jelena Buble, vlasnica škole pjevanja Personare - Škola pjevanja, rado je pristala doći kod nas i pokazati nam tehnike pjevanja i vježbe otvaranja grla. Bilo je puno zezancije i veselja. I gromoglasnog smijeha! Na različite načine smo otvarali grla 🤩

Na kraju se predviđenih sat vremena pretvorilo u više od dva sata, a pjesma Let it be se toliko orila iz naših grla da smo zaključili da je sljedeća stanica Supertalent 🤩

Hvala Jeleni što je podijelila s nama svoje ogromno znanje i iskustvo i što nas je podržala da se izrazimo kroz glas i pokret 💝🌹

I hvala predivnim ljudima iz naše grupe za podršku na ovoj večeri veselja i smijeha ❤️

08/03/2026

Sjećam se riječi moje pokojne babe:
„Kakvo je ovo vrime došlo da se ženske više ne ustaju kad muško uđe u sobu!“
Drniški bonton i energija u kojoj sam rasla.

Vrlo rano sam se proglasila feministicom, ne shvaćajući koliko sam se trudila odsjeći onaj ženski dio sebe, onaj „slabi“, „nježni“, sramotni dio, i biti jednaka s muškarcima na njihov način. Posebno dok sam bila u poslovnom svijetu. To me iscrpilo, jer sam gušila svoju prirodu.

Tek kad sam rodila osvijestila sam pravu snagu žene. Žena je svojim tijelom sposobna donijeti novi život na ovaj svijet, hraniti, njegovati, bdjeti… Beskrajno nježna i neslomljiva u ljubavi za svoje maleno. Nevjerojatno snažna, sposobna podnijeti nezamislive boli.

Muškarci i žene nisu isti. Različito smo građeni, drugačije razmišljamo, iz drugačijeg mjesta donosimo odluke, drugačije se nosimo s problemima i rješenjima...
Ali, imamo pravo biti ravnopravni. Muškarac i žena trebaju biti partneri.

Ne trebaju nam veliki govori i filozofska izlaganja o tome kako bi društvo trebalo izgledati i zašto to i dalje nije tako. Ono što nam treba i ono što čini pravu, istinsku promjenu je da svatko od nas pokuša napraviti promjene u svom životu, prvo osvijestiti ono što treba promijeniti, a onda djelovati, prije svega u svojoj obitelji.

I odgajati jake kćeri i sinove koji poštuju jedni druge.

Ovo se ne događa revolucijom, jednim činom koji mijenja sve. To je proces koji traje i baš zato je dubok, snažan i nepovratan.

Ja sam majka jednog dječaka i jedne djevojčice i to je svijet koji želim za njih oboje.

Sretan Dan žena 🌹💐

02/03/2026

Prošli tjedan sam izlagala na 4. KOKOSS konferenciji, koja, u organizaciji Koordinacija komora unutar socijalne skrbi, okuplja stručnjake iz područja edukacijske rehabilitacije, psihologije, psihoterapije, socijalne pedagogije i socijalnog rada.
Centralna tema konferencije je bila život u digitalnom dobu.

Cilj mi je bio predstaviti našu udrugu za pomoć osobama koje mucaju i njihovim obiteljima Horizonti glasa, zatim upoznati kolege iz pomagačkih zanimanja s izazovima s kojima se susreću osobe koje mucaju, te izložiti benefite koje može donijeti psihoterapija u životima onih koji mucaju kao i roditeljima djece koja mucaju.

Puno sam vremena i truda uložila u ovo izlaganje. Bilo mi je jako važno izložiti ono što sam ja osobno iskusila kao osoba koja muca i majka djeteta koje muca, a to je važnost mijenjanja naših uvjerenja o mucanju, koja nas često sp**avaju i drže na istom mjestu, te o važnosti prihvaćanja sebe i svog mucanja.

Ali, nije ispalo kako sam htjela.

Morala sam zbog privatnih razloga tražiti da moje izlaganje bude pola sata prije planiranog i moderatorica mi je rado izašla u susret, ali to je značilo da sam odmah morala krenuti s izlaganjem. Izostala je ona psihička priprema koja mi je neophodna.

Zatim, nakon 10 minuta izlaganja dobila sam znak da imam još 5 minuta i to je napravilo kaos u mom sistemu. Probudila se ona nesigurna, uplašena cura koja muca i koja odjednom osjeća sav teret očekivanja ljudi iz publike, a još više svojih očekivanja od sebe same.

Iskreno, trebalo mi je dva dana da se moj povrijeđeni ego smiri i da sagleda ono dobro što je proizašlo iz ovoga, a to su lekcije koje sam naučila o sebi i o tome kako mogu sebi pomoći u ovakvim situacijama.

Naime, upravo iz ovakvih situacija se uči, ne onda kad je sve prošlo savršeno.

A onda kreće primjena, odnosno akcija.

Planiram novo predavanje u Splitu i webinar.

26/01/2026

Pročitala sam zanimljiv komentar: Kad će više AI zamijeniti psihoterapiju?

U zadnje vrijeme čitam razna razmišljanja vezano uz to, a ujedno vidim da sve više mladih koristi AI upravo u tu svrhu. I uviđam prednosti, to je prije svega brzi i jeftini način da se dođe do nekih odgovora, koliko god ti odgovori bili upitni. Psihoterapija nije trenutna, a niti besplatna pomoć.

Ali, u stvari, ne želim pričati o tome zašto sve AI nije najpametniji izbor za terapiju.

Želim iz pozicije terapeuta, ali i klijenta, pričati o onome što psihoterapiju čini ljekovitom, a to je odnos. Odnos s terapeutom, ljudskim bićem koje sjedi preko p**a klijenta i svjedoči onome što se događa, čuje i vidi osobu preko p**a, reagira suosjećanjem i toplinom. Vrlo često vidim reakciju kod klijenata koja kao da kaže: „Napokon.“

Nije toliko bitno o kojem pravcu psihoterapije se radi, bitno je da klijent i terapeut „kliknu“. I to je onaj ljudski moment. Nitko ne želi terapeuta koji se nasilu trudi biti ono što misli da klijent želi, već želi osjetiti iskrenost i emociju.

Svi smo mi povrijeđeni u odnosima ili nedostatkom odnosa, pa se u odnosu i liječimo. Zato nam treba toplo ljudsko srce, suosjećajno uho i prisutne oči. Tako razvijamo onaj osjećaj da ipak vrijedimo. Upravo takvi kakvi jesmo smo prihvaćeni bez osude i kritike, s razumijevanjem i suosjećanjem.

Nije li to ono čemu duboko u sebi svi težimo?

24/01/2026

Potpisujem i sa stajališta tjelesne psihoterapije.

Terapija nije „popravljanje“, nego upoznavanje

Mnogi ljudi u terapiju dolaze s osjećajem da s njima nešto ne valja.
Da su „pokvareni“, preosjetljivi, previše, premalo, krivi, slabi.
I da ih treba popraviti.
No terapija ne počinje iz pretpostavke da je osoba kvar.
Ona polazi iz toga da je osoba živo biće s poviješću prilagodbi.
Simptomi, obrasci i obrane nisu greške u sustavu.
Oni su nekada bili najbolji mogući načini da se preživi,
da se sačuva odnos,
da se izdrži ono što je bilo preteško.

U Gestalt i relacijskom pristupu terapija nije proces „popravljanja sebe“,
nego proces upoznavanja sebe:
– kako sam naučio biti u odnosima,
– gdje se povlačim, a gdje prilagođavam,
– kako štitim sebe,
– što osjećam, a što ne smijem osjećati,
– koje potrebe nikada nisu imale mjesta?

Kad osoba počne razumijevati sebe s nježnošću,
često se dogodi nešto važno:
sram se smanjuje,
krivnja popušta,
a samokritika se pretvara u znatiželju.

Ne pita se više: „Što sa mnom nije u redu?“
nego: „Kako sam postao ovakav i što mi je sada potrebno?“

Promjena tada ne dolazi iz pritiska da se bude drugačiji,
nego iz kontakta sa sobom.
Iz iskustva da je u redu biti ovakav kakav jesam –
i da iz tog mjesta mogu rasti.

Terapija ne popravlja čovjeka.
Ona pomaže da se čovjek ponovno susretne sa sobom.

12/01/2026

Neki dan me draga prijateljica pitala kako ide moja psihoterapijska praksa. Navelo me na razmišljanje o razlici u mentalitetu sjevera i juga Lijepe naše, koja čini posao mojim kolegama u Zagrebu nešto lakšim.

Naime, početkom ožujka ove godine, nakon iscrpljujuće i duge renovacije, napokon je moj poslovni prostor bio spreman za rad. Počeli su mi stizati klijenti, a to je izazvalo radoznalost među mojim novim susjedima.

Shvatila sam da moram dobro paziti da zaključam prostor da mi ne bi neka radoznala bakica uletjela na terapiju u nadi da se otvorio frizerski salon.

A onda, jednu večer, dok sam zaključavala svoj prostor, jedan stariji gospodin me upitao što ja radim.

Rekla sam mu da radim psihoterapiju.

A on, ni pet ni šest, u potpunoj nevjerici:
„A ne, neće Vam to proći! Mi smo ipak Hrvati i katolici!“

Zaustila sam da mu objasnim o čemu se zapravo radi, ali sam se zaustavila. Ipak sam napokon naučila da ne ulazim u unaprijed izgubljene bitke.

Ujedno sam se zapitala kad i ja donosim preuranjene zaključke na osnovi nekih svojih uvjerenja ili naučenih obrazaca. Ili naprosto iz neznanja…

U zemlji koja ima toliko nogometnih izbornika kao naša, nije loše s vremena na vrijeme sebe malo promotriti…

Ili doći na psihoterapiju.