20/02/2025
Neki dan mi je klijentica pričala kako se skoro uvijek upeca u svađu svojih roditelja. Odmah da napomenem da imam dozvolu da podijelim ovu "istinu" do koje smo zajedno došle. A to je da kada svjedočimo svađi roditelja, zapravo svjedočimo svađi muža i žene. I nije to nikakvo veliko otkriće, no nekako mi je došlo važno naglasiti zašto bi to u kontekstu terapije moglo biti značajno. Zašto je važno vidjeti tu razliku?
Zato što nisu iste uloge. Klijentica je vidjela mamu i tatu da se raspravljaju, a zapravo su se raspravljali muž i žena koji dugo godina dijele različite probleme, pritiske, sreće, razočaranja i sve ono što nosi život. S pozicije djeteta nije moguće razumijevanje razloga svađe jer ono jednostavno iskustvo života sa mužem/ženom nema. Stoga se ponekad kasnije u životu kada ostvari brak ili vezu može osvrnuti na roditelje i svađu i shvatiti što se zapravo događalo u tim trenucima.
Nakon svjedočenja svađe roditelja, dijete se može osjećati loše neovisno o tome koliko ima godina. Roditelji ga mogu "zvati" na zauzimanje strana čime se dijete dovodi u poziciju da bira i što god da izabere neće ispasti dobro. Osim toga, dijete se u svađi može osjećati loše jer (kad je manje) može misliti da je ono krivo za svađu ( jer npr. nema iskustvo koje spominjem gore).
Najbolje je da se roditelji ne raspravljaju pred djecom, no to nije uvijek slučaj. Ali, kad se već raspravljaju, neka jasno naprave razliku tko se zapravo svađa da bi djeca mogla jasnije razumjeti, odnosno još važnije da ne bi krivila sebe za situaciju. :)
