
30/08/2025
Nisi ti "slab/a".
Nisi "preosjetljiv/a".
Samo si – dugo bio/la jak/a. Za sve.
Ti si taj koji zna kad treba utješiti.
Koji čita između redova.
Koji se javi kad drugi šute.
Koji primi više nego što pokazuje.
Koji “izdrži” jer se to od tebe očekuje.
Nisi ti tražio/la da budeš oslonac.
Samo se nekako dogodilo.
Kao da si se upisao/la u nevidljivu knjigu uloga:
onaj koji spašava, tješi, rješava, drži druge na okupu.
Ali... tko drži tebe?
Taj tihi umor koji osjećaš možda nije samo fizički.
To je umor od nošenja onoga što ti ne pripada.
Od toga da stalno držiš prostor za druge – a nema tko držati prostor za tebe.
I možda si i zaboravio/la što ti zapravo treba.
Možda više ne znaš prepoznati gdje završavaš ti, a počinju svi ostali.
To je emocionalna prepoterećenost.
Tiho izgaranje u kojem ostaneš funkcionalan/na – ali sve prazniji/a.
I tu ne pomaže još jedan savjet, još jedan "bit će bolje".
Pomaže kad napokon smiješ stati.
Kad prestaneš biti “onaj koji sve može” – i postaneš netko tko se isto smije slomiti.
Jer nisi stvoren/a da nosiš sve sam/a.
I zaslužuješ prostor gdje se tvoji tereti ne umanjuju – nego ih netko s tobom dijeli.
____________
𝐉𝐚 𝐬𝐚𝐦 𝐋𝐢𝐝𝐢𝐣𝐚 𝐏𝐚𝐯𝐥𝐢𝐤, 𝐞𝐝𝐮𝐤𝐚𝐜𝐢𝐣𝐬𝐤𝐢 𝐫𝐞𝐡𝐚𝐛𝐢𝐥𝐢𝐭𝐚𝐭𝐨𝐫, 𝐞𝐝𝐮𝐤𝐚𝐧𝐭𝐢𝐜𝐚 𝐩𝐬𝐢𝐡𝐨𝐭𝐞𝐫𝐚𝐩𝐢𝐣𝐬𝐤𝐨𝐠 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐜𝐚 𝐭𝐫𝐚𝐧𝐬𝐚𝐤𝐜𝐢𝐣𝐬𝐤𝐚 𝐚𝐧𝐚𝐥𝐢𝐳𝐚 𝐢 𝐩𝐫𝐚𝐤𝐭𝐢č𝐚𝐫𝐤𝐚 𝐭𝐞𝐫𝐚𝐩𝐢𝐣𝐞 𝐢𝐠𝐫𝐨𝐦.
𝐕𝐥𝐚𝐬𝐧𝐢𝐜𝐚 𝐬𝐚𝐦 𝐑𝐮𝐝𝐧𝐢𝐤𝐚 𝐬𝐫𝐞ć𝐞, 𝐜𝐞𝐧𝐭𝐫𝐚 𝐳𝐚 𝐫𝐚𝐝 𝐬 𝐝𝐣𝐞𝐜𝐨𝐦, 𝐚𝐝𝐨𝐥𝐞𝐬𝐜𝐞𝐧𝐭𝐢𝐦𝐚, 𝐨𝐝𝐫𝐚𝐬𝐥𝐢𝐦𝐚 𝐢 𝐨𝐛𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐢.