Spontano Ja

30/03/2026

Godinama, doslovno godinama sam bila bijesna kada bi me random ljudi pokušavali "utješiti" govoreći da možda sada ne vidim zašto, ali da ću jednog dana shvatiti da sam izgubila bebu iz nekog "razloga". Kao da bi to i da mi netko magično da odgovor na pitanje koje sam toliko p**a vrišteći izustila, kroz suze, zašto, zašto... Kao da bi taj odgovor donio kraj patnje? Zacjeljivanje? Prihvaćanje? Pomirenje? Tako da, da, užasno me ljutilo. Kao da je gubitak mog djeteta trebao donijeti nešto bolje. Više. S druge strane, pitaš se jesi li ti taj razlog? Je li to kazna? Trebaš li zaista patiti toliko da bi bila nagrađena? Osjećala sam se neviđenom u svojoj boli, a moj gubitak je bio nebitan. Samo neka fusnota u mojoj životnoj priči.

Ali što zapravo želim reći?
U redu je ako to ženi treba i ako joj donese mir. Ok je pronaći razlog. No ono što ja mislim da je više put prema zacjeljivanju i prihvaćanju je promjena samog pitanja. Promjena pitanja koje onda donosi i novu perspektivu.

Što ako se prestanemo pitati s kojom svrhom se dogodio i umjesto toga se pitamo - kojoj svrsi ja služim? Gubitak sam po sebi ne nosi svrhu, već smo mi ti koji stvaramo tu svrhu i značenje. Pitanje - što ću ja sada? S time što se dogodilo, s time što je slomljeno, s tim što se promijenilo, s time što je otvorilo?

Tražeći razlog i smisao u gubitku je poput pokušavanja slaganja slagalice koja ne može biti završena. A tugovanje nije nešto što završavamo, već put kojim moramo kročiti. I nije toliko važno zašto smo se baš mi našli na tom putu, već što sada činimo kada već jesmo tu gdje jesmo.

15/11/2025

Za kraj mog rođendanskog tjedna, htjela sam podijeliti s vama samo neke stvari koje sam naučila i stekla u posljednjih 6 godina svog života. Ne smatram da su gubici darovi iz kojih bi svatko trebao doživjeti ne znam ja kakve transformacije. Ali ono što slijedi nakon gubitka bebe otvara vrata. Vrata koja vode čemu? E pa to je na nama. A to putovanje itekako može biti dar.
Ja bih prva izabrala da nisam doživjela tu traumu. A opet, istovremeno sam zahvalna na tome gdje me dovelo i kakva sam osoba postala. Zahvalna sam jer me osnažilo i omekšalo, jer me otvorilo još više prema životu, jer sam prihvatila sebe, jer sam naučila da su moje emocije moja snaga, jer sada još više znam što želim, a što ne, jer još više OSJEĆAM sam život, jer sam prisutnija, jer….još milijun stvari.

I zato dijelim s tobom.
Možda moje riječi nešto dotaknu u tebi.

19/07/2025

“Čestitam, vidiš kako si na kraju blagoslovljena!”
Odzvanjale su mi ove riječi još dugo u glavi nakon što ih je izgovorila. Da, blagoslov je nakon toliko gubitaka dobiti i jedno dijete, a kamoli još i blizance. Da, blagoslovljena sam. Ali unatoč tome što su te riječi izgovorene u najboljoj namjeri, nešto mi oko toga jednostavno ne sjeda. Zašto sam ja blagoslovljena, a ti nisi? Nakon svog osobnog iskustva i kada sam uronila u rad s gubicima i tugovanjem, iznenadilo me koliko zapravo nesvjesno živimo na ovaj način. Kroz odrastanje, kroz odgoj, kroz filmove i medije i društvene mreže, kroz religiju i duhovnost. Kroz sve to nas se učilo da nakon kiše dolazi sunce. I ako se samo trudiš i boriš dalje, ako ustraješ i propatiš i stisneš zube kada boli - bit ćeš nagrađen. Sve će se to isplatiti. Kao da je naša patnja postala valutom blagoslova koji ćemo primiti. I razumijem otkud to dolazi. Želimo se držati te nade i vjere da će se na kraju vaga ipak izbalansirati. Jer kako bismo inače mogli nastaviti dalje nakon što proživimo stvari poput gubitka bebe ili voljene osobe?
Ali znaš u čemu je stvar? Koliko god to bilo brutalno, jednostavno nije istinito. Za nekoga vaga više neće biti u ravnoteži. Naša bol i beba koju smo izgubili nisu neki put više svrhe i happy enda. Činjenica je da neki ne dobiju svoj happy end, barem ne na način kako čeznu. Neki ne dočekaju svoju dugu. I što bismo onda njima trebali poručiti? Gle sori, jednostavno nisi dovoljno patila pa nisi ni zaslužila? Ne, ne. Nema svaki gubitak smisla. Ne moramo u gubitku svoje bebe uvijek nešto spoznati. Ne moramo ništa iz toga naučiti ili izvući.
I da, možda će netko ovo vidjeti kao blagoslov kada me pogleda. Ja jesam duboko zahvalna na svojoj djeci. Ali ne mislim da sam to zaslužila više od bilo koga drugoga. Ne mislim da sam morala propatiti da bih došla do ovdje. Ne želim da su moje bebe kojih nema samo neka usputna fusnota kako bih sada dobila “ono pravo”.
Hrabrost može izgledati drugačije za svakoga. Hrabro je nastavljati dalje i boriti se s nadom da ćemo dobiti svoje klupko sreće. Ali također je itekako hrabro odustati i znati da je vrijeme da stanemo. I tim ženama ne želimo reći da nisu zaslužile ⬇️⬇️⬇️

02/06/2025

Krivnja.
Predobro poznat osjećaj kada izgubimo bebu. Ako se dosad nismo susretali često s njom, gospođa krivnja se odjednom pojavi poput sjene koja nas svugdje prati.
Kako prolazimo kroz svoje tugovanje i kako se naši unutarnji procesi odvijaju, proživimo čitav spektar emocija. Neke velike i na prvu neugodne se razriješe, razvodne ili nestanu s vremenom ili s našim zacjeljivanjem. No neke ostaju. Znači li to da nismo dovoljno bivali s njima, da nismo procesuirali, da ih nismo dovoljno osjećali pa iznova izranjaju u drugim razdobljima života? Ne znam, možda.
No eto. Krivnja. Krivnja je ta koja je za mene bila upečatljiva kroz sve gubitke, a sada i kroz majčinstvo nakon gubitka.
Umorna sam i iscrpljena. Dani i noći su stopljene jedni u druge. Rutina je ubitačna. Vrhunac dana mi je kada izađem iz stana i u tišini njihovog spavanja prebirem po svojim mislima. Iako u zadnje vrijeme nema ni toga, jer su spavanja postala lutrija. Pa se javi taj osuđujući glasić u mojo glavi koji mi kaže da bi trebala uživati, a ne čekati predah dok oni zaspu. Uhvatim se često kako izgubljeno skrolam po mobitelu dok se oni igraju ispred mene. Pa opet taj glas u glavi, da kako se usuđujem skrolati dok se oni igraju? Zašto ih ne gledaš? Zašto im se ne diviš? Zašto ne upijaš svaki trenutak s njima? Toliko si ih dugo čekala. Znaš li koje je to čudo? Nezahvalna si. Druge bi dale sve da su na tvom mjestu. Nemajko.
I tako stalno.
Osjećam krivnju jer ih usred noći molim da spavaju jer mi duša plače za snom. Osjećam krivnju kada svojim milim cviljenjem traže da ih podignem, a ja pokušavam ignorirati jer me čeka ručak za skuhati i nekoliko mašina veša za oprati i posložiti. Osjećam krivnju jer ponekad želim na par sati pobjeći da me nitko ne dira, ne siše, ne zove, ne treba. Osjećam krivnju jer mi dođU misli da je život bio jednostavniji dok nisu bili ovdje.
Nedostaju mi mir i tišina. Nedostaje mi bezbrižnost. Nedostaju mi odrasli razgovori. Nedostaje mi da mogu bilo kamo otići, a da nemam stres oko spavanja i cicanja. Nedostajem ja samoj sebi.
I naravno da se krivim. Iako znam da ne bih trebala. Iako znam da je to normalno i logično. Jer je majčinstvo teško. Ali kada znaš što si sve prošla da

02/06/2025

Krivnja.
Predobro poznat osjećaj kada izgubimo bebu. Ako se dosad nismo susretali često s njom, gospođa krivnja se odjednom pojavi poput sjene koja nas svugdje prati.
Kako prolazimo kroz svoje tugovanje i kako se naši unutarnji procesi odvijaju, proživimo čitav spektar emocija. Neke velike i na prvu neugodne se razriješe, razvodne ili nestanu s vremenom ili s našim zacjeljivanjem. No neke ostaju. Znači li to da nismo dovoljno bivali s njima, da nismo procesuirali, da ih nismo dovoljno osjećali pa iznova izranjaju u drugim razdobljima života? Ne znam, možda.
No eto. Krivnja. Krivnja je ta koja je za mene bila upečatljiva kroz sve gubitke, a sada i kroz majčinstvo nakon gubitka.
Umorna sam i iscrpljena. Dani i noći su stopljene jedni u druge. Rutina je ubitačna. Vrhunac dana mi je kada izađem iz stana i u tišini njihovog spavanja prebirem po svojim mislima. Iako u zadnje vrijeme nema ni toga, jer su spavanja postala lutrija. Pa se javi taj osuđujući glasić u mojo glavi koji mi kaže da bi trebala uživati, a ne čekati predah dok oni zaspu. Uhvatim se često kako izgubljeno skrolam po mobitelu dok se oni igraju ispred mene. Pa opet taj glas u glavi, da kako se usuđujem skrolati dok se oni igraju? Zašto ih ne gledaš? Zašto im se ne diviš? Zašto ne upijaš svaki trenutak s njima? Toliko si ih dugo čekala. Znaš li koje je to čudo? Nezahvalna si. Druge bi dale sve da su na tvom mjestu. Nemajko.
I tako stalno.
Osjećam krivnju jer ih usred noći molim da spavaju jer mi duša plače za snom. Osjećam krivnju kada svojim milim cviljenjem traže da ih podignem, a ja pokušavam ignorirati jer me čeka ručak za skuhati i nekoliko mašina veša za oprati i posložiti. Osjećam krivnju jer ponekad želim na par sati pobjeći da me nitko ne dira, ne siše, ne zove, ne treba. Osjećam krivnju jer mi dođ

12/08/2024

Trudnoća je oduvijek bila gorko-slatko iskustvo za mene. Za nas.
5 godina, 4 trudnoće, 3 gubitka i jedno živo čudo zvano Vid.
Za nas su tragedije postale gotovo pa pravilo, a ne iznimka. Stalno i svuda slušaš o statistici, ali ni u milijun godina ne misliš da ćeš baš ti biti ta JEDNA. A biti upravo ta jedna je za sobom donijelo neopisivu bol, neizrecivu tugu i ogromnu krivnju.
Postala sam toliko, ali toliko umorna od osjećaja nemoći i usamljenosti.

Evo me sada ovdje. Evo nas sada ovdje. 5 godina poslije. 5 godina traume. 5 godina zacjeljivanja.
Moja 5. trudnoća, naša 5. trudnoća.
Peta po redu, ali po mnogočemu kao prva.
Po prvi p**a osjećam mir.
Po prvi p**a strah ne postoji.
Po prvi p**a sam prepuštena životu i što god nam donio.
Po prvi p**a koračam dalje s čistom vjerom da će stvari biti upravo kakve trebaju biti.
I to ne znači da očekujem pozitivan kraj. Nimalo. To znači da sam duboko utjelovila povjerenje da će se život odviti kako će se odviti, unatoč moj strahovima ili pak željama, a ja sam s time OK.
Ne iščekujem duge i jednoroge. Ne iščekujem tragedije. Ne iščekujem ništa.
Samo sam ovdje. Prisutna i zahvalna. U trenutku, jer je to jedino što je stvarno i što postoji.

Čudo je biti živ i postojati. Čudo je moći stvoriti novi život. No svaka duša ima svoj put. Nije na nama da razumijemo ni da svojatamo. Samo da živimo u punoj zahvalnosti i svjesnosti s ovime što imamo. Upravo sada.

23/07/2024

Ja sam imala “sreće” pa me moj ginekolog poslao nakon mog drugog gubitka. No većina žena nema te “sreće”.
Razumijem da su ovo tradicionalne smjernice koje liječnici prate, ali ako znamo da je rizik za novim pobačajem gotovo jednak nakon drugog i nakon trećeg gubitka, zašto onda ne bismo mijenjali te smjernice? Zašto ne bismo odlučili dati ženi barem trunčicu milosti i odobriti testiranja već nakon drugog gubitka?

Gubitak bebe u bilo kojoj fazi trudnoće može biti izuzetno traumatično za ženu. Kao liječnici, trebalo bi ih biti briga. Trebalo bi to uzeti u obzir. Ako se već daje prisega da će raditi na korist bolesnika, onda bi ta korist trebala uključivati emocionalnu i psihološku korist, a ne samo onu fizičku.

20/04/2024

Iskakali su mi njeni postovi o terapiji Somatic Experiencinga mjesecima. Preletila bih preko njih i zaboravila. Ali iznova bih s vremena na vrijeme ponovno naletila na njih. Bila sam tada u nekom životnom razdoblju i na putu vlastitog iscjeljenja kada sam osjetila da mi je potrebno vodstvo, podrška, promjena perspektive, nečiji drugačiji uvid. Nikako se nisam mogla pomaknuti s mjesta. Ali sam znala da ne mogu samo nastaviti pričati o tome. Kroz svoje osobno iskustvo, kroz edukaciju i kroz rad s klijenticama sam se nebrojeno p**a već uvjerila kako gubitak bebe može biti trauma. A trauma je nešto što dugo nakon što je događaj prošao nastavlja živjeti u našim tijelima. I ne možemo je kognitivno zaobići. Potrebno je utišati priču uma o tome što se dogodilo i spustiti se tamo gdje se emocije rađaju i gdje žive - u naše tijelo. I pojavio se ponovno njezin post i ja sam osjetila da je pravo vrijeme da joj se javim. Tako je započelo moje putovanje s njom, kako kroz terapiju, kako kroz satove joge.

Teško mi je opisati tko je Maja Ramola. Ona je zvanično mnogo toga - joga učiteljica, regresoterapeut, studentica Somatic Experiencing trauma treninga, a započela je i put prema psihoterapeutskom zvanju. Uz sve to je vlasnica ekološkog brenda putem kojeg izrađuje pamučne menstrualne uloške. Ali to nije dovoljno da bi nju opisalo u njenoj cjelovitosti i autentičnosti. Za mene je Maja jednostavno na nekoj drugačijoj frekvenciji. I ta frenvencija je iscjeliteljska. Barem sam ju ja tako doživjela.

Sigurnost. Ovo je baš tema za Maju. Nakon gubitka bebe očajnički težimo povratku sigurnosti. Jer se više ništa ne osjeća sigurnim. Ni naše tijelo, ni naš identitet, ni naša svrha, ni svijet oko nas, ni naša budućnost, ni život općenito. S Majom ćemo zaroniti u to što je istinska sigurnost i kako je povratiti bez obzira na vanjske faktore. Pričat ćemo o tome što to znači biti uistinu dobro iako nema vanjskog sidra.

Vjeruj mi, ovaj Live ne želiš propustiti. Maju ne želiš propustiti. Pridruži nam se i zaroni u jednu drugu frekvenciju iz koje nećeš izaći ista.

Vidimo se u srijedu u 11!

14/10/2022

21/09/2022

Danas je jednostavno jedan od onih dana kada sam u potpunosti slomljena. Tužna, ljuta i ogorčena. Suze idu same od sebe. Hodam po ulici i rasplačem se. Radim ručak i rasplačem se. Pokušavam raditi i rasplačem se.
Nekoliko dana prije ovog sam se osjećala dobro. Tj bolje. A danas me potopio val punom svojom silinom.
Toliko stvari mi se vrti po glavi, stvari o kojima sam sanjala, a koje se sada neće ostvariti. Osjećam se izigrano, pokradeno, pokoreno.
I znam da ne mogu ništa napraviti, nego si samo dati prostora da osjetim što je, da izbacim kako mogu, da si dam nježnosti i razumijevanja i strpljenja.
Proći će, proći će, proći će...

21/09/2022

Vadim mobitel iz torbe i u tom trenu mi je u glavi totalna blokada - što sam ono htjela? Pogledati nešto? Nazvati nekog? Nemam pojma. U milisekundi mi je misao pobjegla i više je nema. Razgovaram s nekime o svakodnevnim stvarima ili imam poslovni poziv s kolegom i odjednom ne pronalazim riječi koje želim izgovoriti. Ili su tu, u mojoj glavi, ali kao da mi mozak ne zna kako da ih prevalim preko jezika. Zaboravim za dvije minute nešto što mi je muž pričao. Krenem nešto raditi i u tren oka više ne znam što je to bilo. Toliko p**a sam se osjećala kao da gubim razum, nije mi bilo jasno što se to sa mnom događa.

I dok nam danas užurbani ritam života zna stvoriti svakodnevni stres pa ne znamo gdje smo ostavili ključeve od kuće, gubitak bebe je trauma koja traje. I naš mozak se zbog toga mijenja, doslovno!
Ponekad, ukoliko ne radimo na našoj traumi, posljedice tuge mogu biti dugotrajne i kompleksne. Dolazi do nečeg što se zove komplicirana ili patološka tuga koja može početi utjecati na našu kvalitetu života i uključivati ozbiljne simptome poput gubitka motivacije i svrhe, osjećaja nepovjerenja spram obitelji i prijatelja, nemogućnost uživanja u životu, snažne boli kada mislimo na bebu koju smo izgubili.

Jesi li iskusila nešto slično ovome? Jesi se osjećala kao da si poludjela? Kako si se nosila s time, jesi li potražila pomoć?

14/09/2022

Gubitak bebe je fizičko, emocionalno, spiritualno, kognitivno, egzistencijalno iskustvo. I ono što je najvažnije, gubitak bebe je individualan. Za svakoga drugačiji. Samo tvoj.
Ne dolazi s up**ama za rukovanje. Nema zlatnog pravila što moraš osjećati, a što ne. Nema roka trajanja kada tuga prestaje. Nema norme koja vrijedi za sve.

Gubitak je samo tvoj. Samo tvoj. Ti određuješ kako. Ti određuješ kada. Ti određuješ koliko. I što god odabereš, i kako god to izgledalo, i koliko god trajalo - sve je OK!