Luana Poleis, psiholog - psihoterapeut

17/04/2026

Ne znam za tebe, ali ja obožavam slaviti svoj rođendan. Bez isprike, umanjivanja, želim sve dobre želje, poklone i znakove pažnje.
Svijeće nisam ugasila elegantno, dapače 😂 Kukuruzni škrob je svugdje, a ja se smijem kao da je to najnormalnije na svijetu. Možda i jest. Možda je upravo to ta nesavršena, glasna, malo kaotična radost ono što sam godinama pokušavala podsjećati sebe i učiti druge. U zarezima svakodnevice piše se život.
I uvijek se vratim, vratiš, na ona mala raskrižja u kojem jedini smisao je biti svoja, gdje god to ponijelo.
Bila sam svjedok sebi gdje sam posrnula i pružila si ruku (nekad odmah, nekad ne), a negdje sam iznenadila samu sebe i osjećala sam osmijeh u duši i cijelom tijelu.
I jedno i drugo je život, stalni ples u novom ritmu kad taman pohvataš onaj prvi.
Neću javne zahvale, imam malu šaćicu dragulja uz sebe. I zato mi je lakše sjajiti. Vi koji znate, znate ✨
I naravno moj Adam i Greta koji možda ni ne znaju što je rođendan, ali osjećaju slavlje i repom naprave propuh.
Meni, sretan rođendan i sve najbolje. Jer je to, meni, jedan od najvažnijih dana i osoba u godini.

Hvala vam na svim čestitkama, zagrljaj oko srca i vjetar u leđa. ❤️ lijepo je moći računati na vas.

15/04/2026

Nikad nemoj prestati tražiti, hraniti, njegovati i činiti sretnim, ponosnim dijete u tebi. I nije to neka psihološka fora, to je odraz mentalnog zdravlja. Povezanost s onime tko smo bili, tko jesmo i što želimo. Vrlo često, ono traumatično iskustvo, privrženost, odgoj, onaj mali fragment u kojem su te povrijedili - iskrivljuje sliku koju imaš o sebi. Ne, ne jer kažnjava već jer te štiti na način koji ti više ne treba. Relacijske traume, u odnosu sa važnim osobama (roditelji, braća i sestre, šira obitelj, a zatim sve do vršnjaka i učitelja) - su temelji ograničavajućih uvjerenja koje imamo o sebi. Takva neprocesuirana bol, trauma, pretvorila se u bezuvjetnu istinu koje se ne možeš riješiti. Njegovati unutarnje dijete, znači prestati biti izdajica samog sebe.


PS ovaj filter mi ne bio preeeecute!!!

30/03/2026

Dobila si loš tretman jer nisi udovoljila.
I naučila si da je to normalno.
Ne jednom. Opet i opet. Od roditelja, prijatelja, partnera. Sustava. Dovoljno p**a da ti živčani sustav to upiše kao zakon: ako ne “performaš” gubi se toplina. Ako razočaraš, dolazi kazna. Ako ne udovoljiš: postaneš nevidljiva (aka silent treatment).
A nevidljivost boli više od svađe.
Više od vikanja.
Više od svega.
Jer svađa znači da te još vide.
Nevidljivost, indiferentnost znači…ne postojiš.
Dijete koje odrasta u takvom sustavu nauči brzo. Kao biljka koja raste prema jedinom izvoru svjetla: savija se, uvija, mijenja oblik. Ne zato što je slaba. Nego zato što želi preživjeti. I ta biljka postane majstor čitanja prostorije. Zna tko je ljut, zna tko treba umiriti, zna kad treba biti tiha i kad treba biti sjajna. Sve to samo da ne ostane u mraku.
I onda odrasteš, zapravo samo prolaze godine i ti postaneš višlja.
Ali obrazac ostane.
Postavljaš story i gledaš tko je vidio.
Šalješ poruku i čitaš ton odgovora (ne samo što piše, nego kako).
Ulaziš u prostoriju i za sekundu, samo sekundu, skeniraš tko te primjećuje.
Nije to taština. To je alarm u živčanom sustavu koji i dalje čuva dijete koje je jednom naučilo: ljubav se zaslužuje, a odbijanje znači opasnost.
Sad zamisli tu glad (nesigurnost…) toliko veliku da je jedna osoba ne može utažiti. Ni deset. Ni sto. Trebaš masu. Trebaš aplauz. Trebaš da svi, SVI, potvrde da si dovoljno dobra da ostaneš.
To je Homelander, iz serije Boys.
Ne zločinac iz dosade. Ne tiranin iz pohlepe. Nego dijete u tijelu superjunaka: napušteno, eksperimentirano, odgojeno bez jednog jedinog sigurnog zagrljaja koje stoji pred tisućama i treba njihov aplauz kao zrak. I kad aplauz prestane ili mu je uskraćen, ne postaje tužan.
Postaje opasan.
Jer u njemu živi ona rečenica koju mnogi nose negdje duboko, a nikad je ne izgovaraju naglas:
“Ako me nećeš voljeti, onda ćeš me bar mrziti.”
Mržnja je još uvijek odnos.
Još uvijek dokaz da postojiš u nečijoj glavi.
Još uvijek je…nešto.
A ništa? Ništa je najgore.
To nije manipulacija. To je očaj koji je ostao bez jezika pa je posudio jedini koji mu je ostao.
Homelander je karikatura. Ali karikature nastaju od nečeg stvarnog. Od nečeg što mnogi od nas nose u sebi, samo u manjim dozama, na pristojnijim mjestima.

Potreba da te voli većina nije karakter.
To je ožiljak koji je naučio hodati, zarezan u stopalo.
A ožiljci govore jednu jedinu priču: jednom me boljelo, i više ne smijem dopustiti da se to ponovi. Pa počneš živjeti za aplauz umjesto za sebe. Počneš se smanjivati da bi stala u tuđa očekivanja. Izgubiš oblik. Izgubiš glas. Izgubiš…sebe.
I na kraju, kao Homelander, imaš sve.
A i dalje ne znaš zašto si nezadovoljna, nesretna.
Jer sloboda nije moć. Sloboda je moći reći “žao mi je ako me nećeš voljeti, ali mogu nastaviti jer ja volim sebe.”
Najopasnije veze nisu one u kojima te netko povrijedio.
Nego one u kojima su te naučile da bol zaslužuješ ako nisi bio/la dovoljno dobar/dobra.
❤️

PS inspiracija dolazi iz serije Boys, koju ne znam ako bi preporučila 😇

30/03/2026

Dobila si loš tretman jer nisi udovoljila, zadovoljila, poslušala.
I naučila si da je to normalno.
Ne jednom. Opet i opet. Od roditelja, prijatelja, partnera. Sustava. Dovoljno p**a da ti živčani sustav to upiše kao zakon: ako ne “performaš” gubi se toplina. Ako razočaraš, dolazi kazna. Ako ne udovoljiš: postaneš nevidljiva (aka silent treatment).
A nevidljivost boli više od svađe.
Više od vikanja.
Više od svega.
Jer svađa znači da te još vide.
Nevidljivost, indiferentnost znači…ne postojiš.
Dijete koje odrasta u takvom sustavu nauči brzo. Kao biljka koja raste prema jedinom izvoru svjetla: savija se, uvija, mijenja oblik. Ne zato što je slaba. Nego zato što želi preživjeti. I ta biljka postane majstor čitanja prostorije. Zna tko je ljut, zna tko treba umiriti, zna kad treba biti tiha i kad treba biti sjajna. Sve to samo da ne ostane u mraku.
I onda odrasteš, zapravo samo prolaze godine i ti postaneš višlja.
Ali obrazac ostane.
Postavljaš story i gledaš tko je vidio.
Šalješ poruku i čitaš ton odgovora (ne samo što piše, nego kako).
Ulaziš u prostoriju i za sekundu, samo sekundu, skeniraš tko te primjećuje.
Nije to taština. To je alarm u živčanom sustavu koji i dalje čuva dijete koje je jednom naučilo: ljubav se zaslužuje, a odbijanje znači opasnost.
Sad zamisli tu glad (nesigurnost…) toliko veliku da je jedna osoba ne može utažiti. Ni deset. Ni sto. Trebaš masu. Trebaš aplauz. Trebaš da svi, SVI, potvrde da si dovoljno dobra da ostaneš.
To je Homelander, iz serije Boys.
Ne zločinac iz dosade. Ne tiranin iz pohlepe. Nego dijete u tijelu superjunaka: napušteno, eksperimentirano, odgojeno bez jednog jedinog sigurnog zagrljaja koje stoji pred tisućama i treba njihov aplauz kao zrak. I kad aplauz prestane ili mu je uskraćen, ne postaje tužan.
Postaje opasan.
Jer u njemu živi ona rečenica koju mnogi nose negdje duboko, a nikad je ne izgovaraju naglas:
“Ako me nećeš voljeti, onda ćeš me bar mrziti.”
Mržnja je još uvijek odnos.
Još uvijek dokaz da postojiš u nečijoj glavi.
Još uvijek je…nešto.
A ništa? Ništa je najgore.
(Nastavak u prvom komentaru)

19/03/2026

Iako je Gradska Knjižnica Poreč jedno od mojih omiljenih mjesta u okolici, surađivati s njima je još omiljenije.

Hvala na pozivu, i na ovom iskustvu
- moja Alisa i zemlja Čudesa, uvijek puna poanti i promišljanja.

16/03/2026

Kažu da pas koji odlazi ne odnosi ljubav sa sobom, nego je ostavlja onome tko je najviše treba. Moja Sammy the Queen, iznenada je izgubila bitku s tumorom, i učinila je upravo to. Ali na svoj, pomalo drzak i nevjerojatno mudar način.
Kada sam ušla u sklonište, tražila sam... zapravo, nisam znala što tražim. Ali Sammy je znala. Vodila me ravno do njega.
Adam.
Bio je “najgori” pas tamo. Ne po karakteru, nego po stanju. Tijelo mu je bilo karta trauma, zdravlje narušeno, a oči... u očima mu je bio mrak kakav samo dugotrajna bol može stvoriti. Bio je pas kojeg su svi zaobilazili.
Previše posla, previše rizika, previše tuge.
Ali Sammy je šapnula: “Ovaj.” I njemu je nešto rekla, ali mi nikad nije rekao što.
Danas, 7 godina kasnije, gledam u psa koji više ne drhti na svaki šum. Gledam u biće koje je naučilo da ruka služi za maženje, a ne za obranu. Gledam Adama koji je od najtraumatiziranijeg bića postao oličenje mira i veselja.
On nije samo udomljen. On je iscijeljen. A usput je, onako tiho kako to samo psi znaju, iscijelio i mene.
Sammy mu je predala štafetu, a on ju je otrčao najbolje što može. Sretan ti 7. Udomidan, Adame.

Hvala ti što si mi dopustio da ti pokažem da je svijet ipak dobro mjesto.
I što si pokrenuo još mnoge bitke i misli i akcije. 🥰

28/02/2026

Znaš li onaj osjećaj kad imaš prijateljicu koja je samo tvoja? Nečija kći, nečija cura, supruga, nečija majka... ali tebi, ona je samo tvoja.
Sjedim danas i razmišljam o tim tajnama koje se šapću s obećanjem da će ostati samo naše. O onom pogledu u prepunoj prostoriji, u gomili ljudi, gdje je cijeli komentar izrečen, prožvakan i shvaćen – bez ijedne jedine riječi.
Dok moj svjesni dio uma pokušava biti onaj “odrasli”, onaj terapeutski... dok pretražuje katalog definicija što bi prijateljstvo trebalo biti, razlikujući poznanike od saveznika i prijatelje od onih koji imaju samo interes... moj nesvjesni dio radi nešto sasvim drugo.
On se šeće. Slobodno.
Šeće se kroz prošla iskustva.
Kroz tebe koja si bila mlada, pa mlađa... pa skroz mala, dijete s oguljenim koljenima. I istovremeno, vidi tebe koja ćeš tek postati stara, starija, mudrija. Sve te tvoje verzije žive u odnosima koje zoveš prijateljstvom.
Osjećaš li to? Miris vanilije u zraku, dok prebireš po sjećanjima?
U tom trenutku, dok tvoj um važe što si učinila dobro, a što si mogla drugačije, tvoje srce može početi kucati malo brže. Može izmamiti onaj titraj na usnama ili jednu tihu suzu u kutku oka. I to je u redu. To je taj prostor.
Svi smo mi sanjali o svojoj verziji Gracie i Frankie. Čitali smo o Cathy i Babi Edne O’Brian, ili onoj magnetskoj, bolnoj i predivnoj vezi između Lenù i Lile Elene Ferrante. Jer na kraju dana, ne tražimo definiciju. Tražimo to ogledalo u kojem smo najviše mi.
I dok tvoj um sada polako sprema te slike prijateljstva na sigurno mjesto, možeš dopustiti onom najdubljem dijelu sebe da jednostavno zna: voljena si upravo onakva kakva jesi, u svim svojim verzijama.
P.S. o veljači: Ovaj mjesec je bio kratak, ali gust. Pun introspekcije i onog “zubatog” sunca koje nas podsjeća da se život budi polako, bez žurbe. Veljača mi je bila podsjetnik da su najvažniji razgovori oni koji se ne moraju voditi na glas. Zatvaram je s mirom, dok Adam i Greta drijemaju (aka hrču), podsjećajući me na ono što im ide najbolje i ujedno je među važnijim životnim stavkama: prisutnost u “ovdje i sada” je najvrjedniji dar koji možemo dati – i sebi i drugima. Uz “nemoj suditi”. Bar je to uvijek besplatno 😉

20/02/2026

• Što trenutno učim o sebi?
• Briga koje se želim riješiti...
• Koje pitanje bi voljela da mi netko postavi?
• Koju misao se bojim reći naglas?
• Mjesto gdje bi otisla, da mogu nestati na jedan dan
• …..od čega bi nestala(pobjegla)?
• Uvjerenje o sebi za koje je došlo vrijeme da krenem mijenjati

Pisanje je intiman razgovor sa sobom.
Dobro je razgovarati sa sobom svaki dan.
Čak kad ne voliš pisanje - to je više otpor nego "ne voljenje"
Ne voljeti družiti se sa sobom, eh to je - još jedno pitanje. Moram jednom o tebi - koja/i “ne voliš” pisati.

Btw vodenje dnevnika i pisanje poput ovog, nije terapijsko pisanje, ali je njega mentalnog zdravlja.
Pošalji nekome tko znaš da bi cijenio.
Sačuvaj za sebe: sačuvaj i sebe. ❤️

08/12/2025

Ponedjeljkom na Instagram story dijelim pitanje, danas sam trebala malo vise prostora za promišljanje i napisala broj neredovitog newslettera.
Često govorimo da komunikacija i pričanje može rješiti sve. Istina je da komuniciranje i dijalog nisu uvijek mogući, jedna ili druga strana - ne pristaje, nestaje.
Izbjegavajući stil privrženosti, preplavljenost ili drugih još 50+ mogucih razloga.
O odnosu u kojem nema pitanja ili interesa, vise na linku.
A ima i pitanje za promišljanje, ali i ‘vježba’.
Samo klikni i zaroni.

Navikli ste da vam ponedjeljkom na storyjima ponudim kratko pitanje koje vas potiče na razmišljanje o sebi i vašim odnosima. Ove sedmice, želim vam dati malo više prostora za dublje uranjanje.

01/12/2025

Rekli su ti: Najbolji način za izgraditi kvalitetan odnos je naučiti slušati.
I vjerovala si.
Slušanje je donijelo razumijevanje, a razumijevanje je, prečesto, donijelo opravdavanje.
Opravdavala si sve, pogotovo onda kada (naivno) nisi pazila na sebe.
Kupovala si mir, ali onaj vani.
Umjesto onog iznutra.

I tako se, neprimjetno, nataložila nesigurnost.
Kada je pravo vrijeme da izgovoriš svoje?
Hoćeš li pogoršati situaciju?
Progutaš jednom i kažeš si: “drugi put ću”.
A “drugi put” postane svaki put.
Ono vječno “sljedeći put hoću”, koje nikako da dođe.

Osjećaš se nekako plemenito u toj ulozi, između “razumijem, slušam” jer ti stvarno slušaš i čuješ !
A s druge strane u tebi tiho vrišti:
“Koliko me ovo više ne zanima i želim samo nekome reći kako sam ja, što želim, što sanjam, čemu se nadam i čega mi je dosta!”

I onda, bez velikih planova i analize, samo kažeš svoje.
Bubneš misao i čekaš što će se dogoditi.
Tolike si p**a ostala za druge.
Tko će čuti tebe?
Zadrhte slojevi tebe, od srži do zadnjeg nakupljenog atoma.

Shvatiš da imaš glas za izreći sebe, za postojati.
Da je tvoje pravo da i tebe razumiju, saslušaju.
I zanimljivo: konacno si poslušala i čula sebe (well, pružila si sebi što si očekivala od drugih)
I od tog trenutka, ništa više nije isto.

U terapijskom radu često se pokaže:
to nije tvoja tišina.
To je stari strah zamrznut u tijelu — trauma koja još uvijek misli da te štiti.
A ti više ne živiš u jučer.
I možda se i ti ovdje negdje pronađeš.
U toj tišini koja više nije plemenita nego teška.
U tom “drugi put” koje govoriš već godinama.
U potrebi da jednom staneš u svoju rečenicu, pa makar zadrhtala.

Onog dana kad prvi put čuješ sebe, sve se mijenja.

I možda je vrijeme da počneš vjerovati u nešto jednostavno, ali istinito:

tvoj glas nikome ništa ne oduzima

I da,
imaš pravo zauzeti se za sebe.
—
Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali vjerojatno nisam tvoj terapeut. Sadrzaj na mojoj stranici je edukativnog i refleksivnog karaktera - nije zamjena za strucnu pomoc i podrsku. Tekstove najcesce pisem u zenskom obliku, ali mogu se odnositi na svih/sve/sv*

27/11/2025

Nisam se smanjila zato što sam bila mala — nego zato što sam bila među krivim ljudima.

Želju da budem prihvaćena zamijenila sam sposobnošću da vidim da nisu moji ljudi.
Gubila sam energiju kao Don Quijote — boreći se protiv neprijatelja koji su zapravo samo mrtve konstrukcije tuđih uvjerenja.

“Što ako ih razočaram?” bila je misao upućena pogrešnim ljudima.
Samo zato što se ponašaš važno ne znači da jesi.
Prilagođavala sam se, objašnjavala, ulazila čistog srca u dogovore, sve dok nisam shvatila da su selektivno slijepi.
Očarani vlastitim predrasudama.

Kad pognu glavu kao da pričaju s djetetom, umor mi se spusti u dlanove, a razočaranje u misli.
Tijelo me upozori prije razuma: ovo je ponovno ponižavanje na koje ne pristajem.

I danas, kad osjetim poriv da pokažem svoju veličinu, hitno kočenje u stomaku me zaustavi.
Nešto je tu pogrešno.
Tu nije mjesto za mene.

Jer jedina osoba koja me može umanjiti sam ja sama —
a ja sam prestala birati male prostore.

Pripadam gdje me cijene.
Gdje me žele upoznati i podržati.
Gdje moja veličina ne bode nego inspirira.
Gdje je biti viđena prirodno, a ne opasno.

A ti?! 😉

19/11/2025

Umorile su me društvene mreže.
Ne zbog publike — nego zbog trenutka u kojem sam, gotovo neprimjetno, počela oblikovati svoje misli tako da stanu u tuđi raspon pažnje.
Pravi hook, savršeni ritam, CTA… stvarno?
Kad sam to pristala skraćivati vlastitu dubinu da bih bila “čitljiva”?

Ne, hvala.

Ja vjerujem u pažnju koja traje dulje od tri sekunde.
U ljude koji čitaju, misle, pitaju i probavljaju.
I vjerujem u sebe — u terapiju koja nije teorijski okvir nego živi odnos, u edukacije koje nisu prezentacije nego iskustva, u rad koji ima nijanse, tišine, neizrecivo.
Psihoterapija je ples, ne PowerPoint.

Zato prestajem igrati po pravilima koja nisu moja.
Ne bježim — vraćam se.
Sebi.
I tebi, ako si još ovdje i čitaš.

Jer kada netko dođe do kraja teksta, znam da nismo izgubile pažnju.
Dobit ćemo nešto drugo: prostor za promjenu i ljubav prema sebi.
———
Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali vjerojatno nisam tvoj terapeut. Sadrzaj na mojoj stranici je edukativnog i refleksivnog karaktera - nije zamjena za strucnu pomoc i podrsku. Tekstove najcesce pisem u zenskom obliku, ali mogu se odnositi na svih/sve/sv*