Luana Poleis, psiholog - psihoterapeut

28/02/2026

Znaš li onaj osjećaj kad imaš prijateljicu koja je samo tvoja? Nečija kći, nečija cura, supruga, nečija majka... ali tebi, ona je samo tvoja.
Sjedim danas i razmišljam o tim tajnama koje se šapću s obećanjem da će ostati samo naše. O onom pogledu u prepunoj prostoriji, u gomili ljudi, gdje je cijeli komentar izrečen, prožvakan i shvaćen – bez ijedne jedine riječi.
Dok moj svjesni dio uma pokušava biti onaj “odrasli”, onaj terapeutski... dok pretražuje katalog definicija što bi prijateljstvo trebalo biti, razlikujući poznanike od saveznika i prijatelje od onih koji imaju samo interes... moj nesvjesni dio radi nešto sasvim drugo.
On se šeće. Slobodno.
Šeće se kroz prošla iskustva.
Kroz tebe koja si bila mlada, pa mlađa... pa skroz mala, dijete s oguljenim koljenima. I istovremeno, vidi tebe koja ćeš tek postati stara, starija, mudrija. Sve te tvoje verzije žive u odnosima koje zoveš prijateljstvom.
Osjećaš li to? Miris vanilije u zraku, dok prebireš po sjećanjima?
U tom trenutku, dok tvoj um važe što si učinila dobro, a što si mogla drugačije, tvoje srce može početi kucati malo brže. Može izmamiti onaj titraj na usnama ili jednu tihu suzu u kutku oka. I to je u redu. To je taj prostor.
Svi smo mi sanjali o svojoj verziji Gracie i Frankie. Čitali smo o Cathy i Babi Edne O’Brian, ili onoj magnetskoj, bolnoj i predivnoj vezi između Lenù i Lile Elene Ferrante. Jer na kraju dana, ne tražimo definiciju. Tražimo to ogledalo u kojem smo najviše mi.
I dok tvoj um sada polako sprema te slike prijateljstva na sigurno mjesto, možeš dopustiti onom najdubljem dijelu sebe da jednostavno zna: voljena si upravo onakva kakva jesi, u svim svojim verzijama.
P.S. o veljači: Ovaj mjesec je bio kratak, ali gust. Pun introspekcije i onog “zubatog” sunca koje nas podsjeća da se život budi polako, bez žurbe. Veljača mi je bila podsjetnik da su najvažniji razgovori oni koji se ne moraju voditi na glas. Zatvaram je s mirom, dok Adam i Greta drijemaju (aka hrču), podsjećajući me na ono što im ide najbolje i ujedno je među važnijim životnim stavkama: prisutnost u “ovdje i sada” je najvrjedniji dar koji možemo dati – i sebi i drugima. Uz “nemoj suditi”. Bar je to uvijek besplatno 😉

20/02/2026

• Što trenutno učim o sebi?
• Briga koje se želim riješiti...
• Koje pitanje bi voljela da mi netko postavi?
• Koju misao se bojim reći naglas?
• Mjesto gdje bi otisla, da mogu nestati na jedan dan
• …..od čega bi nestala(pobjegla)?
• Uvjerenje o sebi za koje je došlo vrijeme da krenem mijenjati

Pisanje je intiman razgovor sa sobom.
Dobro je razgovarati sa sobom svaki dan.
Čak kad ne voliš pisanje - to je više otpor nego "ne voljenje"
Ne voljeti družiti se sa sobom, eh to je - još jedno pitanje. Moram jednom o tebi - koja/i “ne voliš” pisati.

Btw vodenje dnevnika i pisanje poput ovog, nije terapijsko pisanje, ali je njega mentalnog zdravlja.
Pošalji nekome tko znaš da bi cijenio.
Sačuvaj za sebe: sačuvaj i sebe. ❤️

08/12/2025

Ponedjeljkom na Instagram story dijelim pitanje, danas sam trebala malo vise prostora za promišljanje i napisala broj neredovitog newslettera.
Često govorimo da komunikacija i pričanje može rješiti sve. Istina je da komuniciranje i dijalog nisu uvijek mogući, jedna ili druga strana - ne pristaje, nestaje.
Izbjegavajući stil privrženosti, preplavljenost ili drugih još 50+ mogucih razloga.
O odnosu u kojem nema pitanja ili interesa, vise na linku.
A ima i pitanje za promišljanje, ali i ‘vježba’.
Samo klikni i zaroni.

Navikli ste da vam ponedjeljkom na storyjima ponudim kratko pitanje koje vas potiče na razmišljanje o sebi i vašim odnosima. Ove sedmice, želim vam dati malo više prostora za dublje uranjanje.

01/12/2025

Rekli su ti: Najbolji način za izgraditi kvalitetan odnos je naučiti slušati.
I vjerovala si.
Slušanje je donijelo razumijevanje, a razumijevanje je, prečesto, donijelo opravdavanje.
Opravdavala si sve, pogotovo onda kada (naivno) nisi pazila na sebe.
Kupovala si mir, ali onaj vani.
Umjesto onog iznutra.

I tako se, neprimjetno, nataložila nesigurnost.
Kada je pravo vrijeme da izgovoriš svoje?
Hoćeš li pogoršati situaciju?
Progutaš jednom i kažeš si: “drugi put ću”.
A “drugi put” postane svaki put.
Ono vječno “sljedeći put hoću”, koje nikako da dođe.

Osjećaš se nekako plemenito u toj ulozi, između “razumijem, slušam” jer ti stvarno slušaš i čuješ !
A s druge strane u tebi tiho vrišti:
“Koliko me ovo više ne zanima i želim samo nekome reći kako sam ja, što želim, što sanjam, čemu se nadam i čega mi je dosta!”

I onda, bez velikih planova i analize, samo kažeš svoje.
Bubneš misao i čekaš što će se dogoditi.
Tolike si p**a ostala za druge.
Tko će čuti tebe?
Zadrhte slojevi tebe, od srži do zadnjeg nakupljenog atoma.

Shvatiš da imaš glas za izreći sebe, za postojati.
Da je tvoje pravo da i tebe razumiju, saslušaju.
I zanimljivo: konacno si poslušala i čula sebe (well, pružila si sebi što si očekivala od drugih)
I od tog trenutka, ništa više nije isto.

U terapijskom radu često se pokaže:
to nije tvoja tišina.
To je stari strah zamrznut u tijelu — trauma koja još uvijek misli da te štiti.
A ti više ne živiš u jučer.
I možda se i ti ovdje negdje pronađeš.
U toj tišini koja više nije plemenita nego teška.
U tom “drugi put” koje govoriš već godinama.
U potrebi da jednom staneš u svoju rečenicu, pa makar zadrhtala.

Onog dana kad prvi put čuješ sebe, sve se mijenja.

I možda je vrijeme da počneš vjerovati u nešto jednostavno, ali istinito:

tvoj glas nikome ništa ne oduzima

I da,
imaš pravo zauzeti se za sebe.
—
Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali vjerojatno nisam tvoj terapeut. Sadrzaj na mojoj stranici je edukativnog i refleksivnog karaktera - nije zamjena za strucnu pomoc i podrsku. Tekstove najcesce pisem u zenskom obliku, ali mogu se odnositi na svih/sve/sv*

27/11/2025

Nisam se smanjila zato što sam bila mala — nego zato što sam bila među krivim ljudima.

Želju da budem prihvaćena zamijenila sam sposobnošću da vidim da nisu moji ljudi.
Gubila sam energiju kao Don Quijote — boreći se protiv neprijatelja koji su zapravo samo mrtve konstrukcije tuđih uvjerenja.

“Što ako ih razočaram?” bila je misao upućena pogrešnim ljudima.
Samo zato što se ponašaš važno ne znači da jesi.
Prilagođavala sam se, objašnjavala, ulazila čistog srca u dogovore, sve dok nisam shvatila da su selektivno slijepi.
Očarani vlastitim predrasudama.

Kad pognu glavu kao da pričaju s djetetom, umor mi se spusti u dlanove, a razočaranje u misli.
Tijelo me upozori prije razuma: ovo je ponovno ponižavanje na koje ne pristajem.

I danas, kad osjetim poriv da pokažem svoju veličinu, hitno kočenje u stomaku me zaustavi.
Nešto je tu pogrešno.
Tu nije mjesto za mene.

Jer jedina osoba koja me može umanjiti sam ja sama —
a ja sam prestala birati male prostore.

Pripadam gdje me cijene.
Gdje me žele upoznati i podržati.
Gdje moja veličina ne bode nego inspirira.
Gdje je biti viđena prirodno, a ne opasno.

A ti?! 😉

19/11/2025

Umorile su me društvene mreže.
Ne zbog publike — nego zbog trenutka u kojem sam, gotovo neprimjetno, počela oblikovati svoje misli tako da stanu u tuđi raspon pažnje.
Pravi hook, savršeni ritam, CTA… stvarno?
Kad sam to pristala skraćivati vlastitu dubinu da bih bila “čitljiva”?

Ne, hvala.

Ja vjerujem u pažnju koja traje dulje od tri sekunde.
U ljude koji čitaju, misle, pitaju i probavljaju.
I vjerujem u sebe — u terapiju koja nije teorijski okvir nego živi odnos, u edukacije koje nisu prezentacije nego iskustva, u rad koji ima nijanse, tišine, neizrecivo.
Psihoterapija je ples, ne PowerPoint.

Zato prestajem igrati po pravilima koja nisu moja.
Ne bježim — vraćam se.
Sebi.
I tebi, ako si još ovdje i čitaš.

Jer kada netko dođe do kraja teksta, znam da nismo izgubile pažnju.
Dobit ćemo nešto drugo: prostor za promjenu i ljubav prema sebi.
———
Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali vjerojatno nisam tvoj terapeut. Sadrzaj na mojoj stranici je edukativnog i refleksivnog karaktera - nije zamjena za strucnu pomoc i podrsku. Tekstove najcesce pisem u zenskom obliku, ali mogu se odnositi na svih/sve/sv*

01/10/2025

Što povjerenje NIJE

Povjerenje nije staklena vaza koju držiš na polici
i bojiš se da će pasti.
Nije dekoracija za posebne prigode,
izvađena tek kad dođu gosti.

Povjerenje nije cigla u zidu, ni kat u tvrđavi.

Povjerenje nije bankovni račun – nije brojka koju možeš mjeriti, trošiti, vraćati na rate.
Ne podiže se kredit na njega, niti ga možeš oročiti da raste dok spavaš.

Nije kišobran – ne drži te suhoga u svakoj oluji,
nego je ruka koja stoji pored tvoje dok kiša probija do kostiju.

Povjerenje nije zlatni ključ.
Nema moć otvaranja svih vrata,
nego samo onih koje si spreman otvoriti i iza kojih si dovoljno hrabar stati.

Nije ni karta za vlak u jednom smjeru –
jer ono ne vodi na cilj, već traži da stalno ulaziš i izlaziš, da mijenjaš stanice, da se vraćaš kad treba.

Nije poklon.
Nije nešto što primiš, staviš u kutiju i čuvaš kao dokaz.
Ono živi samo dok ga svakodnevno dišeš, daješ, primaš, ispituješ.

Nije ni tepih kojim pokriješ pukotine.
Ako povjerenje služi da sakrije, a ne da poveže
- onda je već izdano.

Povjerenje nije lako.
Nije jeftino.
Nije ukras.
Nije tu da se podrazumijeva.

Povjerenje je sve ono što ostane
kad skineš sve maske
i kad nemaš ništa drugo za ponuditi osim sebe.
————————
Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali vjerojatno nisam tvoj terapeut. Sadrzaj na mojoj stranici je edukativnog i refleksivnog karaktera - nije zamjena za strucnu pomoc i podrsku. Tekstove najcesce pisem u zenskom obliku, ali mogu se odnositi na svih/sve/sv*

16/09/2025

Okej, “ne primaj sve tako osobno” si čula već sto p**a.
Ali evo fora: mogu ti ponoviti kako ono što izlazi iz tuđih usta nema veze s tobom — ili ti mogu pokazati kako to izgleda u praksi.

Ne postoji brza formula u 3 koraka. Da postoji, bila bih mađioničar, a ti bi sve rješavala trikovima.
Idemo dublje.

Zašto te zapravo dira što drugi kažu?
👉 jer i sama već sumnjaš u to
👉 jer dira staru ranu
👉 jer želiš biti prihvaćena

Ali — kada ti netko kaže da ti je outfit super ili grozan, to govori o njegovom ukusu. Ista stvar je i s komentarima o tebi kao osobi.

Nije na tebi skupljati tuđe projekcije.
Na tebi je da se, kad se pogledaš u ogledalo, sviđaš sebi.
I nitko osim tebe u tome ne može učiniti razliku.
Možeš si probati pružiti bar to, za početak - priliku?

Jer da — divno je dopasti se drugima.
Ali ako je cijena mijenjati se do točke gdje se više ne prepoznaješ → preskupo je.

I kad netko pokuša svoje smeće ubaciti u tvoj svijet, sjeti se:
🗑️ smeće se ionako prazni svaki tjedan. 😉✌🏼

🔥 Stoga, vježbaj, vježbaj, vježbaj.
Vježbaj cijeniti sebe, radi više onog što ti se sviđa, što voliš, drugi će te voljeti ili pohvaliti - a tad i to će biti manje važno jer ćeš unutar sebe osjećati svoje malo Ja koje konačno kaže: “Učinila si me ponosnom.”

____
Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali vjerojatno nisam tvoj terapeut. Sadrzaj na mojoj stranici je edukativnog i refleksivnog karaktera - nije zamjena za strucnu pomoc i podrsku. Tekstove najcesce pisem u zenskom obliku, ali mogu se odnositi na svih/sve/sv*

03/09/2025

Dragi dnevniče,

Opet sam preskočila par dana pisanja - ali ovaj put se neću kritizirati. Mislim, čemu? Nisam pisala jer nisam pisala 🤷🏽‍♀️ i misli koje su bile, bile su.
Svima stalno govorim da je važno živjeti u sadašnjosti i ovo je moj doprinos toj plemenitoj borbi u koju vjerujem iako je ponekad zaboravim. Uglavnom, htjela sam o drugoj temi. Mnoge teme su prolazile kroz glavu ovih dana i neke sam zapisala brzinski na kraj bilježnice - vratiti ću im se. Pitam se, kako to da s vremena na vrijeme zaboravim odvojiti vrijeme za sebe? Kao “postolar s cipelama”, I guess. Opet sam počela pisati drugo. Nakon posljednje knjige sto sam pročitala, imam neku pauzu koju nisam svjesno odabrala. A čekaju me Metamorfoze što je J. odabrala i nekako se već tjednima odgađam. Lažem, pročitala sam prve dvije priče. Ah, koji Svijet, koji Jezik! Koristim li upravo Ovida da ne pišem o nečemu važnom i tako odgodim - što? Ah, i to odgađanje. (Koliko sam već Ah napisala?).
UGLAVNOM
Srijeda je. I sad ću to sve lijepo objaviti s odabranim pitanjima s kraja i podijeliti s drugima. Nekad smo svi u istom košu, ideal ne postoji jer ideal je život. Pun petlji i svatko ima svoj način da je raspetlja. Osim onih, koji žele slijepo slijediti upute drugoga i tako odgoditi život.. no evo opet sam u drugoj temi 😅🙄
Idem objaviti.
Čujemo se, (možda sutra dragi Dnevniče),
L.

PS za tebe koji čitaš:
Ako ti je jedno od ovih pitanja zapelo za oko – pusti si vrijeme i zapiši što se pojavi. Nije natjecanje u mudrosti, nego susret sa sobom. 🎈

Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali vjerojatno nisam tvoj terapeut. Sadrzaj na mojoj stranici je edukativnog i refleksivnog karaktera - nije zamjena za strucnu pomoc i podrsku. Tekstove najcesce pisem u zenskom obliku, ali mogu se odnositi na svih/sve/sv*

31/08/2025

Hodala sam skliskim terenom, bosa prešla ledenu rijeku i penjala se stazom kojom inače buji voda.

Na edukaciji, polaznica me pitala:
„Mi smo od tebe dobili puno, a što ti imaš od nas?“

Divno pitanje.
Svako iskustvo nas mijenja. Modelira. Ostavi trag.
Na nama je hoćemo li nešto naučiti ili ostati zaključani u stare navike razgovora i bivanja s drugima.

Biti s drugima – najteži i najlakši zadatak.
Odabrati reći kompliment, a ne samo pretpostaviti da je očit.
Odabrati biti konstruktivan, a ne srušiti ono krhko što je netko tek izgradio.

I priznat ću: kad sretnem osobu koja nosi „negativu“, uvijek me kopka pitanje –
kako to da ti je tako teško unijeti u svoj svijet barem malo ljepote?

Hvala Dragonji.
Hvala današnjim polaznicima koji su od svega što su danas mogli raditi, odabrali raditi na sebi sa mnom.
Radni vikend, ali skoro kao da nije. Skoro.
Moram kupiti ozbiljne gojzerice.
❤️

Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali vjerojatno nisam tvoj terapeut. Sadrzaj na mojoj stranici je edukativnog i refleksivnog karaktera - nije zamjena za strucnu pomoc i podrsku. Tekstove najcesce pisem u zenskom obliku, ali mogu se odnositi na svih/sve/sv*

26/08/2025

Putovanje ti sužava vidike.
Da – sužava, ne širi.
Pokaže ti koliko si p**a ostala zatvorena u svoje strahove umjesto da zaista pogledaš svijet.

Putovanje nije luksuz.
To je trening fleksibilnosti, improvizacije i tolerancije na frustracije.
Ne donosi “novi život” – podsjeti te koliko si (ne)spremna živjeti svoj stari.

Putovanje ne liječi anksioznost.
Ali te nauči koliko možeš podnijeti kad ti avion kasni, GPS ne radi, nestane signal i nemaš kontrolu.
(Snađi se, druže.)

Putovanje nije bijeg.
Ono je ogledalo – brutalno ogledalo.
Pokazuje ti tko si kad ti oduzmu rutinu i sigurnost.

I ne, nije bitno koliko ideš daleko ni koliko dugo.
Bitno je da ideš.
Da se vraćaš sebi.

Jer svako putovanje te promijeni.
I svaki povratak je zapravo – novi odlazak prema tebi.

Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali vierojatno nisam tvoj terapeut. Sadrzaj na mojoj stranici je edukativnog i refleksivnog karaktera - nije zamjena za strucnu pomoc i podrsku. Tekstove najcesce pisem u zenskom obliku, ali mogu se odnositi na svih/sve/sv*

20/08/2025

Volim se vraćati maloj Luani.
Ona se smiješi, raduje se životu, mašta bez granica i vjeruje u dobro.
Njoj nikad ne fali energije za nove avanture – i nikad ne sumnja u sebe.

Ta se sumnja nakupila kasnije, u košarici identiteta, kroz tuđe riječi ili tišine.
Malu Luanu nije oblikovala samo obitelj – već i brojni odrasli koje je susretala. Neki su joj dali podršku, drugi osude ili šutnju.

Kad pišem, vraćam joj glas.
Spajam se s dijelovima sebe koje je društvo pokušalo zavezati i prigušiti.
A ona mi tada šapne: to si uvijek Ti.
I da – to smo uvijek nas dvije, koje smo jedna, i koje smo dobro kad činimo jedna drugu ponosne.

Možda i tvoje unutarnje dijete čeka da ga potražiš?
Da mu kažeš ono što već znate, ali trebate dati za pravo – malo podrške i malo prava na radost.

✍🏻 U dnevniku mu možeš dati upravo te riječi. Koliko god p**a želiš.



Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali vierojatno nisam tvoj terapeut. Sadržaj na mojoj stranici je edukativnog i refleksivnog karaktera - nije zamjena za stručnu pomoć i podršku. Tekstove najčešće pisem u ženskom obliku, ali mogu se odnositi na svih/sve/sv*