https://www.facebook.com/145825058609288/

Danijela Simić, Vukovar (2025)

20/08/2025

Iz one unutarnje rupe prazne težine gdje tišina proizvodi najviše buke treba znati izaći...

Zaglavljena životnim iskustvima koji postaju breme...
Prvo za srce...
Pa za dušu...
A, zatim za pluća...
Sve dok ne postanu teret na leđima koji slama stup života...
Kralježak po kralježak...

Iz te rupe treba moći vidjeti izlaz...
Iz te rupe treba smoći hrabrosti i zakoračiti...

Iz rupe razlivenih osobnih granica, nepostojeće vjere u sebe i nade u bolje sutra...

Unutarnje predane borbe, tišina poraženog srca i žrtvovane duše kao pečat sudbine koja mi je životno neukoj dodijeljena...
Kao žrtva žete nedozrijelog klasa...
Nema dalje...
A ne može dublje...

Iz te rupe treba znati izaći...
I kada koljena klecaju, a srce umorno od života šuti...
I kada duša izgleda kao polje spaljenih klasova...
Iz te rupe treba iznijeti sebe...

Da u svjetlu pronađeš onu sebe koju si živu zakopala.

Korak po korak...
Dah po dah...
Dan po dan...
I teret polako pretvaraš u snagu...

Rupa nije smrt, ali nije ni život...
Ona je prijelaz u točki pucanja svega starog, odavno istrošenog, gnjilog, spaljenog, rasadnutog i poznatog...

Kada zaista bude preteško...
Iz nje ne izlaziš ista...
Izlaziš uspravna, hrabra i nadasve svoja...

To je mjesto gdje ponovo postaješ svjesna da si živa...
I odahneš jer ponovo dišeš život...
Raduješ se svakom jutarnjem buđenju...
I novom viđenju sebe i života...

U tami klija svitanje...
Grlim vam dušu 🫂

17/08/2025

Svijest da to što smo osvijestili neki obrazac, ne znači da smo taj obrazac i promijenili, donijela je sa sobom istinitu i dugo traženu promjenu...

Prvo osvjestiš da nesvjesno juriš priznanje vrijednosti tamo gdje nema vidljivog kapaciteta za to i da te ta dinamika istovremeno povrijeđuje i privlači...

U toj za, mene ključno genijalnoj spoznaji sam se osjećala prilično oslobođeno...
Kao da sam napokon napustila zatvor kojeg sam do tada nazvala jednostavno...
Životom...

Naravno da je taj osjećaj slobode za mene označavao kraj jednog života i početak nekog potpuno drugog i drugačijeg...

Međutim, shvatih nakon nekog vremena da sam samo naučila prepoznati na prvu koga ne puštati blizu, da slučajno ne bih završila u ponavljajućoj drami jurenja za nečim što znam da nikada neću stići.

Postala sam oprezna i svjesna.

No, jesam li zaista iscijelila potrebe svoje sjenke?

Nekada se tako ušuškamo u potpunu identifikaciju sa sviješću i obnevidimo činjenicu da nesvjesni obrasci još uvijek postoje...
Samo sada nose neko novo lice...
Tiše, suptilnije i nadasve mudrije...
Kao da i oni uče zajedno sa nama...

Potisnula sam sve što me zapravo privlačilo, a imalo sladak miris tako poznato gorkog iskustva...
I onda se pitala zašto su odnosi postali sigurni ali nekako opipljivo neopipljivi...
Stvarno nestvarni...

Istina, više nisam upadala u drame...
Učila sam biti viđena bez dokazivanja...
Učila sam što znači osjećati se prihvaćeno bez truda...
To predivno iskustvo donijelo je sa sobom duboke spoznaje ljubavi i lakoću...
Pripremajući me zapravo za pad...
Pad u ambis, ovaj put, bez sladunjavosti iluzija i maštanja...

Bila sam svjesna da se otvaram za proces integracije osobne vrijednosti koja je do tada, tek kratko bivala u mojoj glavi, u obliku svijesti i spoznaje...

I bez obzira na svijest, pad je pad...
I bol je bol...

Iscjeljenje nije, čini mi se, zbrinjavanje trauma u odnos i bivanje samo tamo gdje ništa
ne žulja, zanemarujući osjećaj da ništa zapravo nije ni potaman...

Iscjeljenje je ponekad i svjesni korak u poznato ali bez ikakvog fantaziranja i romantiziranja boli...
I novi početak...
Grlim vam dušu 🫂

03/08/2025

Divno je imati nekoga pred kime možeš biti ogoljena do srži...

Nekoga kome tvoj mrak nije zastrašujuć i ružan...
Nekoga tko razumije tvoje utihle vriskove boli i glasnu tišinu tvojih sumnji...
Nekoga tko ljubav osjeća svakom stranicom svog bića i kada je teško...
Nekoga tko se ne boji u tvome mraku osvjetliti sebe...

Nekoga kome tvoja svjetlost nije triger za manju vrijednost...
Nekoga tko te pušta da dišeš i kada je zrak toksičan...
Nekoga tko razumije neutaživu žeđ za srećom i stoji uz tebe puštajući te piješ sa izvora tuge...
Opet...

Netko ga tko podržava tvoj, još jedan, začaran krug iluzija...
Nekoga kome istina nije strana...
Nekoga tko tvoje prisustvo osjeća domom...
Nekoga tko zna da dobre namjere često ne vode ispravnim stazama...

Nekome kome sumnja ne predstavlja kraj...
Nekoga tko tvoje demone voli i razumije...
Nekoga tko je tu i kada ti odustaješ...
Nekoga pred kime ne moraš biti jaka...
Nekoga pred kime možeš biti svaka verzija sebe bez straha od osude...

A jesmo li spremi i sami biti nekome, taj netko...

Imam tu sreću imati takve ljude u svom životu i blagoslovljena sam biti ta osoba njima...

I to je moj izvor zahvalnosti životu kojem se vraćam kada izgubim smisao...
Jer događa se da se umorim od procesa osvješćivanja...
Događa se da se, tako iscrpljena, pitam vrijedi li ovo sve...
A onda...

Pogledam u njih i znam da dom i mir imam u sebi i njima...

Budimo dovoljno hrabri stati na stranu ranjivosti, čak i kad nam se čini da oklop ega bolje pristaje.

Budimo ljubav koja ne traži uvjete.
Budimo prisutnost, smisao i dom...
Sebi i njima.

05/07/2025

Ljubav iz snova..
Rečenica koju sam zapisala davno u jednu bilježnicu koja je služila za zapisivanje nasumičnih misli...

Zapisano je tu zaista svašta, od misli sa kojima nisam znala što bih, preko misli koje su se vrtile u začaranom krugu do željenih izmijenjenih realnosti koje sam željela živjeti...

Dakle, ima tu doista svega...

Kada se želim dublje razumjeti, uzmem staru bilježnicu i nasumično otvorim neku stranicu...

Prije par dana, bilježnica se otvorila na stranici na kojoj je uz puno crteža pisalo upravo to...

Ljubav iz snova...

Nekada nismo ni svjesni da kada je želja dovoljno jaka, proces ostvarenja kreće onoga trenutka kada nešto izgovorimo ili zapišemo...

I gotovo nikada ne ide putem kojeg smo mi zamislili...

Gledala sam u tu rečenicu i pomislila...

Što je za mene tada značila ljubav iz snova?

Ušla sam duboko u sebe, istraživala taj prostor i sve dublje ostajala u bolnom čudu...

Taj prostor bio je ispunjen dugotrajnim kaosom, borbama i dokazivanjem, koji završavaju, logično ili ne, kao i sve bajke...
Sretnim završetkom...

Tko bi normalan to želio živjeti???

Ona rečenica "pazi što želiš možda ti se i ostvari", kako se svijest širi, biva sve dublja i jasnija...

Na svjesnoj razini naravno da nisam željela kaos, nego samo onaj bajkovitom zamišljen sretan završetak...
Na nesvjesnoj, bila sam zaglavljena u borbi i dokazivanju...

U onom starom, poznatom obrascu gdje ljubav dolazi tek nakon patnje.
Gdje se vrijednost potvrđuje kroz trud, bol i neprestano prelaženje vlastitih granica.
Gdje je drama bila dokaz dubine povezanosti, a tišina mira znak napuštanja.

Shvatila sam da je "ljubav iz snova", onako kako sam je tada nesvjesno definirala, bila ispravljanje "krivih Drina" djetinjstva

Željela sam biti viđena i priznata na mjestima gdje nije postojalo kapaciteta za to...

Tamo gdje je ranjavanje neminovno i sudbinski predodređeno...

Na tim mjestima možda ne dobiješ sve ono što svjesno želiš, ali dobiješ ono što trebaš...

Kao i spoznaju koliko sebe ne voliš, pa tom iskustvu kao i toj spoznaji, na kraju, bivaš životom zahvalna...

Ako želiš ljubav možda prvo dobiješ ogledalo onoga što živiš...
Sama sa sobom...

Grlim ti dušu 🫂

29/06/2025

Otkako pamtim svoje postojanje ovdje, na Zemlji, jedna od najvećih briga bila je osjećaj nepripadanja ovom svijetu...

Kada si dijete, taj osjećaj lako umije biti veći od tebe i preplavljujuć u tolikoj mjeri da imaš osjećaj da se gušiš...

Taj osjećaj i te trenutke pamtim kao izuzetno intenzivne, česte i teške...

I bilo je svejedno jesam li bila okružena ljudima ili ušuškana u svom krevetu, spremna za počinak, taj osjećaj bio je prisutan i podjednako zastrašujuć...

Odrastala sam, sazrijevala, poznavala sebe i svijet koji me okružuje, a taj osjećaj nikada nije propustio biti prisutan...

Dolazio je kriomice u svećanost života kao ljuti gost kojem namjerno nije uručena pozivnica, a on uvjeren ovdje pripada...

Bježala sam od njega kao od poznatog naporno pijanog gosta koji zaboravlja granice pristojnosti i lijepog ponašanja...

Bježala i na kraju ostala za stolom sa njim...
Sama...

I tek tada shvatila poantu života...

Osjećaj nepripadanja dolazio je iz zabrane da budem svoja, autentična...
Slobodna izražavati svoje misli i emocije...

Pokušaji uklapanja, umjetno povišavanje glasa, prešućivanje, sklanjanje ili nametanje, jer se tako treba i mora, povećavali su rascjep unutar mene...

Rascjep između uma natopljenog pravilima društva i srca koje kuca po svom...

I što je taj rascjep, mojom nesigurnošću, postajao veći, to je osjećaj nepripadanja postajao jači...

Razapeta između "želim ali ne smijem" i "moram ali ne želim"...

Bivajući sa tim rascjepom u sebi i slušajući što ima za reći, shvatila sam da sam ja ta koja može i treba spojiti ta dva svijeta u jedan...

Odbacujući svaku nametnutu zabranu i dopuštajući sebi da jednostavno budem ja...
Prihvaćajući pri tome mogućnost da nekome budem previše i premalo...
Stvorila sam osjećaj da pripadam životu i u trenucima kada ne pripadam Svijetu koji me okružuje...

Kada si sebi dovoljna, za ostalo te nije ni briga...

Kada si sebi Dom, više ne brineš kakav je Svijet...

Jer znaš, nije svijet taj koji te treba prihvatiti, već ti ona koja sebe treba prigrliti...
I više nikada ne ostaviti...
Baš nikada...

Grlim vam dušu🫂

21/06/2025

Kako si?
Pitanje koje od mene u većini slučaja zahtjeva duboko promišljanje i traganje za adekvatnom riječju koja mi mogla što preciznije obuhvatiti i ujedno i sažeti sva moja unutarnja stanja

Teško to nekada bude objasniti

Većinom i u situacijama kada nisam dobro, imam svijest o tome da je to za neko puno veće dobro...
Tako da, dobro sam
U suštini

Znam da će proći...
Znam da se sve događa sa razlogom...
I znam da ću iz toga izaći snažna i mekša

Jer, kada prihvatiš bol trganja iluzija kao blagoslov...
Kada raspadanje ideologije i ideala prigrliš kao novo rađanje...
Nema toga što te može slomiti do kraja jer iznutra ostaješ meka i tečna

Pomiriš se smrću nekog svog identiteta i bez obzira jel oko njega sagrađen cijeli tvoj svijet ili je tek, svečano, položen kamen temeljac...
Pomiriš se i pustiš ga neka ide

Više ti ionako ne služi jer ga jasno vidiš...
Iz sjene sjenke on je moćan, snažan i jak...
Ali kada ga uspiješ identificirati i promatrati, shvaćaš da će se kad tad pred svjetlom svijesti istopiti

Razvezivanje i napuštanje identifikacija i obrazaca je proces kojem ovozemaljski vremenski okviri nisu poznati i zato treba pronaći u sebi vrlinu strpljivosti i povjerenja

Grčevitost je potreba iz straha i što se mi više, svim silnim silama, znanjima i snagama pokušavamo držati za napuklu iluziju stvarnosti...
To više život steže obruč oko nas i nesvjesno ulazimo na velika vrata samoranjavanja

Kroz pukotinu iluzije, izlazi istina kojoj se iz straha opiremo i bespredmetno je raspravljati hoće li istina duše pobijediti pred našim logikom opravdanim htjenjima da se vratimo u lažnu sigurnost nekog ego karaktera, neke uloge koja više ne može biti naša

Jer istina duše, kada jednom dođe na svijetlo, pa makar i kao kratka misao koju pokušavamo zanijekati, ona više ne pristaje na zaborav i odbacivanje

I zato je hrvanje sa istinom uzaludno mentalno, emocionalno, energetsko i duhovno iscrpljivanje

U predaji, pomirenju i povjerenju postajemo postojano spokojni u istini duše

Spremni više živjeti iz vlastitog središta, a manje iz naučenih uloga

Samo ulogirani u svoje središte sebe možemo biti slobodni i mirni

U prihvaćanju, sve je dobro

17/06/2025

Postoje trenuci tišine, oni duboki, gotovo sablasni, u kojima se bude glasni šapati koje sam godinama gušila...

I svaki put kad ih pokušam poslušati, nešto u meni se grčevito stegne...
Kao da se bojim poruke koju nose, jer duboko u sebi, još uvijek živim s osjećajem da nisam dovoljno dobra.

Da nisam dovoljno tiha, a ni dovoljno glasna.
Da sam previše osjetljiva...
Premalo otporna...
Da sam u konačnici pogrešna...

To nije moj glas, to su riječi koje sam naučila... Upijala ih pogledima, tonovima, strogim tišinama i neizgovorenim očekivanjima.
Naučila sam da ljubav treba zaslužiti.
Da pripadnost dolazi samo ako se odreknem dijelova sebe.
Da autentičnost nosi velik rizik odbacivanja.

Kao djevojčica, gledala sam svijet očima koje su željele biti viđene, a postajala sam nevidljiva kad god sam bila previše svoja...

Kada sam se rasplakala – bila sam preosjetljiva Kada sam se usprotivila – bila sam nezahvalna Kada sam sanjala veliko – bila sam naivna

I malo po malo, učila sam skrivati svoje unutarnje svjetove...

Učila sam prilagođavati lice, ton, tijelo...
Sve kako bih postala ona koja "treba biti", a ne ona koja uistinu jesam.

Naučila sam nositi maske, odjenuti široki osmijeh kada boli, biti jaka kada se raspadam.
Naučila sam kako ne smetati i ne tražiti previše...
Naučila sam umanjivati vlastito svjetlo, da ne bih bila odbijena.

Ali duša...
Ona nikada ne zaboravlja tko smo..

I zato...

Odričem se tuđe definicije prihvaćenosti.
Odričem se glasove koji mi govore kako bih trebala izgledati, osjećati, disati.

Vraćam se sebi...

Odlučujem učiti ponovno voljeti svoje strahove, svoje nesigurnosti, svoje prevelike snove.
Učiti da ranjivost nije slabost nego hrabrost.
I da biti svoja, neuklopljena, nježna, kaotična, duboka nije mana, već moj dar.

Danas biram iscjeljenje...
Ne brzo...
Ne lako...
Ali istinski...

Biram nježnost prema dijelovima sebe koje sam najviše ranila svojim odbacivanjem...
Biram vjerovati da vrijedim upravo takva kakva jesam...
Bez popravaka, bez dokaza, bez uvjeta...

Biram sebe takvu kakva jesam...
Ovdje i sada...

Grlim vam dušu 🫂

15/06/2025

U svojoj glavi vječito sam vodila razne bitke...
Sama sa sobom raspravljala bih o proteklim događajima i situacijama kao da mi život ovog trenutka ovisi samo o tome...
Nerijetko bih u svojoj glavi vodila dijaloge sa raznim akterima prijeđašnih događaja kao da će ti dijalozi promijeniti nešto...
Na bolje...

Glava bi mi pucala od tema koje bih provlačila kroz nju i koje nikako nisam znala ni mogla zaustaviti...

Gdje se nalazi taj prokleti gumb za gašenje?

Probavala sam svašta...
Nasilno zaustaviti misli puštanjem glazbe...
Jakim treninzima...
Druženjima...
Probijanjem otpora prema meditacijama i vođenim procesima koji su uvijek završavali snom...
Svaki put kada bih pokušala ući u sebe, nisam uspjevala jer bih negdje već na polovini bila u dubokom snu...
Otpori su bili očito jači...

Navečer, prije spavanja pokušavala bih predati Bogu svoj um sa svim njegovim sadržajem...
Možda on bude znao pritisnuti taj gumb za zaustavljanje...
Za gašenje vrtloga uma...

I svaki put kada bih to u sebi izgovorila, duboko u sebi sam znala i osjećala da to neće uspjeti...

Nešto tu nije štimalo...

Kao da se dio mene zapravo ne želi odreći tih misli i scenarija...
Kao da je dio mene ovisan o tom realno beskorisnom misaonom procesu...
A, dio mene vidno umoran od toga...

Odlučila sam eksperimentirati...

Svaku većer bih iznova pokušavala predati misao po misao, težinu po težinu...
Možda se trebam odricati pomalo...
Korak po korak...

Međutim, ishod bi bio kratkotrajan jer je već ujutro sav sadržaj bio ponovo preuzet, a frustracija tom činjenicom bi postajala sve jača i jača...

Sve dok nije došla do točke ključanja i pucanja...

Bože, pa dokle?

-Dok ne opustiš potrebu za kontrolom...
Predaješ mi tobože težinu svojih misli...
A ne vidiš da je potrebno odeći se kontrole...
Sve te misli su produkt tvoje nesvjesne potrebe za kontrolom života...
Duboko u tebi postoji nepomirenje...
Postoji strah da pustiš...
Da se pustiš i pomiriš sa sobom...
Želje, iluzije i očekivanja, sve su to mjesta na kojima trebaš uvidjeti lekcije...
Na kojima trebaš uvidjeti sebe...
A, ti ne puštaš

Bože, predajem ti potrebu za kontrolom i dopuštam razvezivanje od želja i očekivanja...

- Napokon...

12/05/2025

Prije par dana sam dobila vrlo zanimljivo pitanje...

Vjerujem li u ljubav?

Do prije par godina bih kao iz t**a odgovorila da vjerujem...

Danas bih isto to učinila ali bih se nakon toga ipak zapitala...

Znam li ja što ljubav jest?

Shvatila sam da sam sve i svašta nazvala njome, a kasnije shvaćala da su to samo bile moje rane...

No međutim i to mogu nazvati ljubavlju....
Ljubavlju iz rana...

Ljubav prema djeci, čini mi se sada u potpuno drugu kategoriju ljubavi...
Često ju nazivaju bezuvjetnom...
Na djelu nekako mi se čini da ta bezuvjetna ljubav često biva najuvjetovanijom...

Uvrnuto znam...
Trigirajuće znam...

No to je moje neko promišljanje...

Ono u što sam sigurna jest to da nam djeca najviše mogu pomaknuti granice, da se u tom odnosu sigurno dajemo najviše...
A dajemo ono što imamo...

I nisam sigurna da su pomicanje granica i davanje preko mjere, činovi isključivo ljubavi...
Puno je tu čini mi se krivnje i strahova...
Kao i u krutom postavljanju granica davanja...

Jednostavno je...
Ono što nosimo u sebi to dajemo...

I da ne ulazim preduboko u ovu temu jer premalo je ovdje prostora za to...

I da se vratim na odgovor...

Sigurna sam jedino da sumnjam da znam što je ljubav...
Sumnjam i otvaram se učenju...
Prvenstveno kroz ljubav prema sebi...
Kroz ljubav u sebi...
Kroz razvezivanje od ideja što ljubav jest...
Jer čini mi se da smo ju ponekad ili vrlo često nezrelo idealizirali...

Put do ljubavi je trnovit, bar iz mog iskustva...
Jer o jednoj stvari nikada ranije nisam razmišljala...
Nitko mi nikada nije rekao da ljubav treba znati i primiti...

Jer ljubav zahtjeva rušenje ideala kao i spoznavanje dijelova sebe koji se ljubavi plaše...
Djelova sebe koji vole kontrolu...
Djelova sebe koji su bivali ranjeni jer smo nesvjesno čekali i očekivali da budemo spašeni...
Ljubav ne dolazi da nas spasi...
Ljubav dolazi kada smo spremni spasiti sebe od iluzija...
Od sebe...

A kada malo dublje pogledamo...
Ljubav zapravo ne dolazi...
Ljubav se rađa...
U nama...
I reflektira nas u svijetu...

Jesmo li voljeli ili smo tražili da budemo spašeni?
Volim li ili tražim biti spašena...
Dva ključna pitanja...

Grlim vam dušu 🫂

09/05/2025

Nekako sam počela voljeti gledati istini u oči...
Jer što bih duže gajila iluzije, to je više boljelo skidanje vela opsene...

A, veo padne kad tad...
Jer čovjek se ili umori od laži ili ode toliko daleko da naprosto popuca iznutra...

Istina se ne može skrivati zauvijek, kao što ni laže nema beskonačan vijek trajanja...

Skidanje vela samoobamana uvijek me navodilo na isto pitanje...

Zašto nisam bila spremna vidjeti to ranije?

Istini za dušu, često su postojale i situacije kada sam istinu vidjela ali ju zanemarila...
Plašila sam se izloženosti i gubitaka...

A sa istinom zapravo nikada ne možemo biti na gubitku

Od onda se trudim, o onome što osjećam pričati jasno, a pitanja sebi i drugima s punoćom razumijevanja postavljati još jasnije

Otvorenog uma i srca primati odgovore bez obzira na to jesu li u skladu sa mojim htjenjima i željama...

Volim biti transparenta sa drugima, kao što volim biti načisto sama sa sobom...

Jasnoća nas spašava od mašine praznih priča pretrpanog uma...

Puno p**a sam u životu u svom umu kreirala nesretne priče...
Još više p**a gradila predivne priče, koje su zapravo bile kule od pijeska, sagrađene tik do mora, ne očekujući plime nesvjesnog...

Puno p**a sam u životu ostala neugodno iznenađena slijedom događaja koji se nije uklapao u moju sretnu priču...

Zanimljivo je da su se one zamišljene bolne priče uvijek na kraju i događale, a predivne priče završavale kao najbolnije do tada...

Kao da je bol moje srednje ime...

Jel moguće da je lakše manifestirati bol od sreće?

U mom slučaju je bilo...

Jer bol sam toliko p**a u svom životu potvrdila, da više nije bilo moguće zaustaviti taj domino efekt...

A sreću sam samo priželjkivala iako nisam znala kako zapravo izgleda

A, kažu i ja im sada i vjerujem, da ono što ne možeš zamisliti, ne možeš ni ostvariti

A,vrlo često sreću zamišljamo nestvarnim prizorima

Bol nije katastrofa već učiteljica koja nas strpljivo vodi do spoznavanja istinite sreće

Bol je tu da ogoli sve slojeve samozavaravanja, da polomi okvire koje smo gradili oko srca kojima smo se zaštitili, ali smo se zapravo samo udaljili od sebe

Jasnoća je sreća
Jasnoća je ljubav
Jasnoća je sloboda
Jasnoća je mir

08/05/2025

-Ti baš voliš pitanja..
-Volim..
I znam da može biti frustrirajuće kada se u potrazi za odgovorom, umjesto njega..
Nametne se još jedno pitanje

Shvatila sam kroz život da su pitanja koje postavljam jako važna..
Što više pitanja, šira i dublja percepcija

Nekada zaglavimo oko traženja odgovora na samo jedno pitanje..
Ono za koje smo uvjereni da će pravi odgovor promijeniti sve

I vrtimo se oko njega kao mačka oko svog repa, koja nema svijest da je taj rep dio njenog tijela..
Sjećam s jednog pitanja oko kojeg sam se vrtila desetljećima

Gdje pripadam?

Jedini odgovor koji sam imala je bio je..
Ne znam

Izludjela sam samu sebe pokušajima da dosegnem to znanje o svijetu i sebi pronađem mjesto, a zapravo sam se trebala okrenuti traženju dubokog znanja o sebi..

Pogrešno pitanje i neznanje donosili su samo frustraciju i bol

I kada sam došla do točke pucanja unutar sebe, rodilo se jedno drugo pitanje

Zašto osjećam da ovdje ne pripadam?
A nakon njega krenula je lavina nekih drugih pitanja..
Odakle dolazi taj osjećaj?
Želim li silno pripadati baš ovdje?
Čije odobravanje mi je potrebno?
Čija potvrda mi je potrebna?
Bojim li se biti zaista viđena?
I otprilike, na taj način dalje..

Pitanja su se nizala, a ja sam sve više dolazila do ključnog odgovora..

Na svakom mjestu na kojem se nalazimo možda ne pripadamo tijelom i dušom..
Pripadamo sudbinom..
Na svakom mjestu možemo naučiti nešto o sebi..
Recimo, koju lekciju učimo i zašto ne odlazimo..
Koje aspekte sebe ne prihvaćamo i u što sumnjamo..
Od čega strahujemo
Za što smo vezani

I da vam na kraju kažem

To je ujedno bila i moja komfor zona..
Poznato mjesto na kojem sam ostajala jer sam osjećala i sigurnost u nepripadanju

Iz boli nepripadanja dolazila je inspiracija koju sam voljela..
Rađala su se filozofska razmišljanja kojima sam otkrivala svjetove u ljudima

I kada je taj ciklus bio završen, kada sam se suočila sa strahom od nepoznatog osjećaja pripadanja, tek tada sam bila dovoljno zrela da krenem dalje..
A u međuvremenu dok sam ja postavljala pitanja i prolazila kroz odgovore oko mene je suptilno nastajao svijet u kojem sam bila viđena..
Jer postala sam vidljiva sebi..
U bezdanu sebe ne možeš sagraditi dom..

06/05/2025

Često zaboravljamo koliko vrijedimo...
A vrlo često se i precjenjujemo...
Sjećam se kada sam pročitala rečenicu kako ljudi vrlo često sebe vide boljima nego što jesu...

Tada bih se zakunila da ta rečenica mene isključuje...

Danas više ne bih...

Kad smo u situaciji čežnjenja da netko napokon vidi i prepozna našu vrijednost, da vidi našu dobrotu i potencijale...

Izbjegavamo vidjeti onu drugu stranu...
Stranu koja i nije tako "lijepa"

Stavila sam namjerno navodne znakove jer ljepota je zapravo stvar prihvaćanja i promatranja, a ne nametnuta društvena norma i moral...

Dugotrajna nesvjesna težnja za viđenjem prepoznavanjem mojih dobrih strana stavila mi je fokus samo i isključivo na ono dobro u meni...

A u isto vrijeme, isto tako nesvjesno, jačalo je u meni ono ranjeno i tamno...

Sve sam više željela dobiti komad kolača koji sam osjećala da mi pripada, pod svaku cijenu...

Nisam birala sredstva, nesvjesni mehanizmi i obrasci krivnje i žrtve aktivirali su se po difoltu sami od sebe...

Da ja to nisam niti primijetila...

Sve do jednom...

Kada vlatitom nesrećom želiš kazniti nekog drugog, to je vrhunac kažnjavanja sebe samog...

Uhvatila sam tu misao usred ogromne emocionalne boli i pomislila...

Nešto samnom nije u redu...

I bila sam u pravu...

Dio mene zarobljen u boli sa ogromnom ljutnjom tražio je odmazdu...
Odmazdu koja je bila namjenjena drugima, a usmjerena prema meni...

Iskreno, osjetila sam ogroman sram...
Sram koji je bio toliko jak da sam poželjela nestati sa lica zemlje...

Kako se to nije dogodilo samo od sebe, nije mi preostalo ništa drugo nego pozabaviti se sobom...

Nije svaka istina ugodna, štoviše, večine istina su jako neugodne i bolne...

Duhovni put nije bijeg od tame, već hod kroz nju...
Sa upaljenom svijećom svijesti u ruci...

Kada pogledamo u sebe iskreno, bez osude, vidimo da su svjetlo i tama samo izrazi iste božanske prisutnosti u različitim fazama povratka iz zaborava...

Prvo se prisjećamo da smo svjetlo...
A onda se spuštamo u utrobu tame...

Mir ne dolazi kada pobijedimo tamu, nego kada je prigrlimo, prepoznamo i osvijetlimo ljubavlju i suosjećanjem...

Bez srama...
Jer samo smo ljudi...
Hram svjetla u utrobi tame...

Danijela Simić

20/08/2025

17/08/2025

03/08/2025

05/07/2025

29/06/2025

21/06/2025

17/06/2025

15/06/2025

12/05/2025

09/05/2025

08/05/2025

06/05/2025

Address

Website

Alerts

Contact The Practice

Shortcuts

Share

Category