https://www.facebook.com/145825058609288/

Danijela Simić, Vukovar (2026)

28/03/2026

Podsjeti me Facebook...
Danijela, uskoro ti je rođendan...

Nije morao, ali kad već jeste, da napišem par redaka o tome...
Svi koji me znaju, znaju da mi je taj dan izuzetno važan...
Valjda, oduvijek...

Svake godine me iznimno raduje činjenica da taj dan imam s kim podijeliti...

Da imam ljude s kojima mogu iskreno proslaviti još jednu proživljenu godinu....
I tu dolazimo do teme prolaznosti, koja me nikada nije uopće doticala...

Nikada, sve do sada...

U jednom trenutku, ove godine sam osvjestila koliko toga još želim naučiti, koliko stvari na osobnoj razini još želim iskusiti i doživjeti...

A, hoću li stići?

Nisam imala pojma odakle se pojavilo ovo škakljivo pitanje i moram priznati da me poprilično iznenadilo, jer ja nikada nisam na taj način razmišljala...

Znala sam da ga nikako ne smijem zanemariti...
U njegovoj srži nalazi se istina koja mi je još skrivena...

Uzela sam si vremena i dala si prostora, sjela zajedno sa njim za stol...
Da vidim o čemu se ovdje radi...

Šuti on, šutim ja, a između nas prostor...

Dug....
Gusto iskren...

I onda, negdje u toj gustoj tišini, uhvatim sebe kako mislim...

Bože...što ja zapravo radim?

I s tom mišlju je nešto snažno puklo....

Bio je to dobro poznat zvuk pucanja iluzije....

Ne bojim se ja da neću stići...

Nego postoje mjesta u mom životu gdje i dalje čekam...
Mjesta gdje i dalje odgađam sebe...
Mjesta gdje se skrivam iza...

“još malo”
“nisam spremna”
“nije trenutak”

A vrijeme…
Vrijeme ionako očito ide...

Sa mnom...
ili bez mene...

Došao je očito još jedan trenutak zrelosti u kojem razotkrivam gdje sama sebi, još uvijek, što iz straha, što iz sumnje i nesigurnosti, kradem vrijeme...

Ušuškavajući se u iluziju da su godine samo broj...
Iako zapravo i jesu...
Ali ne trebamo ih zato trošiti kao da ćemo živjeti vječno...

I ako sam danas išta shvatila…

Nije bilo pitanje hoću li stići...
Nego, kada ću početi ponovo živjeti sebe...

Krećem...
Pa kud puklo...
Jer koliko vrijedi život kada ne živiš sebe...

Grlim ti dušu 🫂

18/01/2026

Očito, između ostalog, imam običaj pisati o slikama koje se pojave u procesima osvješćivanja dubokih trauma smještenih negdje u implicitnoj memoriji fizičkog tijela...
Daleko od svijesti i sjećanja...

Te slike postale su mi kao neke male davno zaboravljene ikone, pred kojima ponizno stanem, empatično promatrajući ranjene dijelove svoga bića...

Jer postoji teorija koju duboko u sebi osjećam kao najveću istinu da trauma nastaje onoga trenutka kada nema empatičnog svjedoka...

I zato svjedočim...
Odrasla ja...
Samoj sebi...

Svjedočim ranjenom djetetu u sebi...

Neki scenariji su me ostavljali bez teksta, a neki bez snage...
Neke slike su mi oduzimale dah, ali ne svojom ljepotom nego svojom prikrivenom brutalnošću...
Neke su pak bile toliko zbunjujuće da sam se znala zapitati jesu li uopće moje…
Ili su to tek odjeci tuđih strahova, emocija i tereta koje je dječje tijelo preuzelo jer nije imalo izbora...
Jer dijete bezuvjetno vjeruje...
Dijete se bespredmetno prilagođava...
Dijete radije pomisli da s njim nešto nije u redu,
nego da svijet u kojem ovisi o odraslima
nije sigurno mjesto...

I zato su se sjećanja sakrila...

Ostala su duboko pohranjena u mišićima, u dahu, u trzajima, u kostima...
Pretvorila su se u nesvjesnu potrebu da budem jaka, razumna, dobra, tiha…
U tijelu koje je naučilo preživljavati prije nego je naučilo živjeti...

Danas im prilazim polako...
Bez ikakve prisile...
Bez zahtjeva da se odmah otkriju...
Više ne kopam, samo slušam...
Ne analiziram, već jednostavno osjećam...

I kad se pojavi neka nova slika, ne pokušavam je pod svaku cijenu, razumjeti.
Samo ostajem...
Prisutna...

Jer sada postoji netko tko može ostati...
Postoje bistre oči koje ne skreću pogled...
Postoji ruka koja ne nestaje...

Postoji glas koji ne govori...
Proći će...

Nego šapuće...
Vidim te…
Ovdje sam...

Možda se upravo zato slike više ne bore...
Ne naviru...
Ne vrište...
Samo dolaze da budu viđene...

I možda iscjeljenje nikada nije bilo u sjećanju,
nego u tom jednom tihom trenutku u kojem ranjeno dijete napokon dobije ono
što mu je tada najviše nedostajalo...

Empatičnog svjedoka...

A danas...
To sam ja.

Grlim vam dušu 🫂

02/01/2026

Potencijalno životno dobre stvari i pojmovi postaju ustajala močvara neiskorištenog potencijala ukoliko se stalno i isključivo preispitujemo...

Umjesto da nešto poduzmemo...

Umjesto da zgrabimo vola za rogove, a u ovom slučaju taj vol je onaj dio nas koji stisnit kleči pred životom vjerujući da niti cjeloviti nismo dorasli zadatku...

Nismo dorasli životu bez drame i konstantnog nepravednog žrtvovanja svih životnih potencijala u slavu skučenosti straha....
Jer na to smo mjesto navikli...

Tu smo srasli sa beživotnom sigurnošću prolaznosti bez našeg uplitanja i potencijalnog stvaranja još većeg kaosa...

Sigurno beživotni i uvijek spremni požaliti se na uigranu nepravdu i beskrupoloznost protivnika kojeg smo, budimo iskreni, sami stvorili...

Žrtvu nazivamo sudbinom, nepravedno dodijenjenju baš nama...
U inat dobroti u koju se kunemo...

Ne shvaćajući da ustvari živimo svoj sofisticiran oblik izbjegavanja života i odgovornosti...

A time potencijali koje imamo i darovi koje posjedujemo postaju močvarna zbrka u kojoj se na koljenima davimo...

Potencijal traži stvaranje i razvijanje...
Energija traži kretanje...
Pa ako treba i za početak možda je dovoljno samo stati na svoja stopala...

Grlim vam dušu 🫂

01/01/2026

Tradicionalno sam, već 30.12. ispraćala Staru godinu jednim kraćim pisanim rezimeom svih tih proteklih 12 kalendarakih mjeseci...

I nekada se činilo da su neki mjeseci trajali godinama, a neki pak projurili kroz mene, ne ostavljajući dubljeg traga...

Pisala sam i služio mi je kao odavanje počasti prošlosti i zahvalnosti na svemu što ta prošlost ostavlja pod mojim rebrima i svemu što briše sa moje sudbinom dodijeljene kože...

Ove godine, to je izostalo...

I ne zato što je ova godina bila nešto posebna ostavivši me svojom gracioznom posebnošću bez teksta, već zato što se rezime počeo pisati skoro svakoga dana...

Shvatila sam da sam se skoro svakodnevno opraštala od nečega...

Skoro svaki novi dan donosio je i novu poruku čiji sadržaj sam disciplinirano, da ne kažem vojnički, učila prihvatiti...

I kada bih jednom riječju trebala opisati cijelu ovu proteklu godinu, dati joj time osjećaj, ritam i teksturu...
Rekla bi da bi ta riječ bila...

Gusto...

Ali ne isključivo teško gusto...

Više kao nerežimski zbijeno i ubrzano...

Kao kad danima odlažeš pranje rublja pa onda dođe dan kada više nemaš što obući i onda u samo jednom danu opereš i osušiš tonu toga...

A istovremeno uživaš u mirisu čistoče i ponovnog izbora...

Gusto i čisto...
Rekla bih...

I eto izgleda da sam ipak i ove godine napisala taj rezime iako je tekst u meni slutio na odvajanje od tradicionalnog pisanja...

I tako, nikada ne znam gdje će me neki tekst odvesti i kako će završiti...
Uvijek imam neku ideju, kao i ovaj put...
Ali puštam riječima da se slažu i rečenice, a rečenice u slike, bez svog uplitanja u kom pravcu treba ići...

A tako je očito i u životu...

Želim vam sve najbolje u ovoj, za neke, početnoj godini...
Jer kako kažu numerolozi, ova godine je godina jedinice sa kojom počinju neka nova poglavlja života...

I jedan prijedlog...
Ne prepisujte stare tekstove, ako baš ne morate...

I ne čekajte Nove godine za sabiranja i oduzimanja...

Svaki dan je nova godina i početak novog života...
U Nama...

Grlim vam dušu 🫂

25/12/2025

Postoji jedna slika koja se u brojnim procesima pojavljivala kao da je duboko i pažljivo urezivana u podsvijest...

Stojim ispred otvorenog prozora i gledam kako se život odigrava pred mojim očima...

I ne bi tu bilo vjerojatno ništa problematično da se nije radilo o mom životu...
Životu kojeg trebam doživjeti, živjeti i odživjeti, a ne samo promatrati...

I postojao je u meni, na svu sreću, impuls kao i želja za prolaskom kroz spomenuti prozor...

Ali nije išlo...

Javljao se onaj osjećaj kao da trebam pretrčati na drugu stranu ulice, preko ceste sa minimalno 4 trake krcate jurećim automobilima...

Strah je bio uvijek nekako jači...
Strah i ono sumanute, dobro mi znano, uvjerenje da ne zaslužujem živjeti...

Kao dijete koje je zbog svoje nesmotrene zaigranosti i manjka živaca takozvanih odraslih kažnjeno da sjedi u kutu...

Sjedi i osjeća da ne vrijedi...

Cijela slika i scenariji dobili su svoj smisao onoga trenutka kada sam shvatila...

Nisam ja stajala pred prozorom zato što nisam htjela živjeti, nego zato što nitko nije bio s druge strane da mi kaže da je sigurno...

I možda taj prozor nikada nije ni bio prepreka,
nego granica mog tadašnjeg kapaciteta...

Jer dijete koje sjedi u kutu ne sjedi zato što ne želi trčati...
Nego zato što je naučilo da se kretanje plaća cijenom ljubavi...
A ljubav je u dječjem svijetu možda i jedini sinonim za sigurnost...

Danas još uvijek ponekad stojim na tom mjestu osjećajući automatski trzaj u tijelu kada život nenadano dođe preblizu...
Ali razlika je u tome što više ne vjerujem da ne zaslužujem živjeti...

Sigurna sam također da strah nije dokaz moje slabosti, nego ožiljkasti trag da sam nekad morala stati da bih preživjela...

I zato ne skačem kroz prozor....
I ne trčim preko četiri trake....
Jer još uvijek ponekad za to, nemam kapacitet...
Samo položim ruke na svoje srce, duboko udahnem, još dublje izdahnem i napravim jedan mali korak...

Dovoljno spor da ostanem živa...
A i on, tako spor i toliko malen je dovoljno stvaran da znam da više ne gledam nego, živim...

Grlim vam dušu 🫂

25/11/2025

Naučila sam preživjeti...
Super za mene...

No...

Jesam li u tom preživljavanju naučila i živjeti...? E, to je već bilo pod jednim velikim i važnim upitnikom...

Preživljavanje za mene je značilo isključivanje mogućnosti postojanja vanjskog svijeta...

Kao kad vrlo mala djeca zažmire i misle da ih ne vidimo....
Tu igru sam nesvjesno igrala skoro cijeloga života...

Nesvjesna i toga da sam tu igru stvorila upravo zato da bih preživjela...

Ponekad sam istu igru igrala sa dijelovima sebe koje nisam prihvaćala...
Kojih sam se beskrajno sramila i kojih sam se na smrt plašila...
Uvjerena da nemam prava postojati...

Fizičko tijelo mi je oduvijek bilo izazov i lagala bih kada bih rekla da i dan danas nemam taj poriv da se iz straha i srama sakrijem...
Nisam zapravo ni sigurna dopuštam li biti potpuno vidljiva...

Ali sad sam te duboke rane svjesna...
A kada smo svjesni, puno toga možemo drugačije i napraviti...

Jer svjesnost polako otvara prostor gdje preživljavanje prestaje biti jedina opcija...

Prostor u kojem se učim pojaviti...
i kada je neugodno.

U kojem učim ostati...
i kada bih najradije nestala...

U kojem učim biti u tijelu...
i kada mi ono priča priče koje bih nekad najrađe utišala.

Možda još uvijek ne znam što znači živjeti u punom smislu te riječi…
Ali znam da sam na pravom putu da postanem živa...

Na putu prema sebi...
Prema bezkompromisnoj vidljivosti...
Prema životu koji se ne preživljava zatvornim očima, nego se živi otvorenim srcem

I osjećam da je to, za sada, sasvim dovoljno...

Grlim vam dušu 🫂

12/11/2025

Treba pronaći ljepotu i mir u jednostavnosti...

Bio je to velik izazov za mene...
Mene koja je uvijek težila za ekstremnijim, fleksibinijim i jačim pokretima...
Samo u njima sam mogla vidjeti vlastiti napredak i prepoznati uspjeh...
Sve ostalo djelovao je kao nedovoljno i nedorečeno...
Sebi sam očito bila nedovoljna i nedorečena ako nisam ekstremna...

Ekstremno snažna...
Ekstremno fleksibilna...
Ekstremno uporna...
Ekstremno posvećena...

Na svu sreću prepoznah na vrijeme progoniteljske i mazohičnine programe instalirane duboko u podsvjest...
Na svu sreću, na vrijeme skenirah, pravo vrijeme da stanem...
Da udahnem...
Da bivam...
I da ništa ne moram da bih bila ovdje i sada, ovakva kakva jesam dovoljna...
Dovoljna i voljena...
U jednostavnosti jest mir i ljepota...

04/10/2025

Prije nekog vremena sanjala sam jedan vrlo zanimljiv san...
Znate one snove koji i nakon buđenja ostanu intenzivno jaki i kristalno jasani...
Toliko jasani da slobodno možete pomisliti da su se zaista dogodili i na javi...

Nalazila sam se na na terasi nekog kafića na popodnevnoj kavi..
U jednom trenutku prilazi mi popriličnom mala djevojčica i traži da ga podignem u krilo..
Mene je u tom trenutku preplavio osjećaj ljubavi i mira..
I čim sam ju uzela u krivo prilazi mi njezina majka i govori da je ona djevojčica sa posebnim potrebama i da ne može uspostaviti kontakt sa nikim..
Stojeći pored mene u čudu gleda kako me djevojčica grli..

-"Samo ju pustite da bude sada samnom.."

Tom rečenicom sam se probudila i dalje osjećajući ogromnu ljubav i mir...

Volim ovako jake snove protumačiti po Jungu i arheripski jer vjerujem da nose važne poruke iz nesvjesnog...

Ali ovaj san je imao još jednu poruku, a ja sam dobila neku vrstu zadatka...

Dva dana nakon njega, zvoni telefon...

-"Jel bi htjela raditi kao asistent u vrtiću djetetu sa poteškoćama u razvoju?"

Ostala sam u čudu, ali jasnije nije moglo biti...

Naravno da želim...
Želim svim srcem...

Iako je ta ponuda došla u trenutku kada mi je raspored po prilično natrpan i traži od mene da neki meni važan projekt na godinu dana stavim po strani, prihvatila sam taj poziv...

Ukoliko je na ovaj način došao, znam da je važan...
Za mene i za nju...

I da, mogla sam ući u glavu i logično i racionalno donijeti zaključak kako se to trenutno nikako ne uklapa u moje planove i moj put...
I da, mogla sam, misleći da sebe trebam staviti na prvo mjesto iz ideje da znam što to znači, odbiti...

Ali nisam...

Velikim dijelom zbog sna, ali i jednim dijelom sigurno iz zbog toga što sam se već puno p**a uvjerila da ono što mislim da znam je veličine zrna pijeska naspram oceana onoga što tek trebam spoznati...

Što ćemo nas dvije razmijeniti jedna sa drugom i što ćemo naučiti jedna kroz drugu tek treba otkriti...
Ali vjerujem da će to iskustvo biti otkrivenje još jednog dijela svemira u nama...

Život je nepredvidljivo predivan kada izađeš iz glave...

Jer duše znaju i odabiru svoje ljude i svoj put...
A mi, nemamo pojma o ničemu..

02/10/2025

Kada god je od mene traženo da sa zamislim kao drvo, moje tanko korijenje je sezalo tek ispod površine zemlje...

Kao da nisam stvorena za Zemlju nego za nebo...

Kao da ovaj svijet nije sigurno mjesto za mene...

Ali i najviša znanja ostaju tek iluzija i postaju još jedna sigurna zavodljivu varka ukoliko nismo spremni biti ovdje...
Na Zemlji...

Godinama su mi se otvarale visine i što su nebeske mudrosti bile veće i jasnije, to sam više bila uvučena u opsjenu takozvane mudrosti...

Jer mudrost je zapravo i jedino utjelovljno znanje...
Sve ostalo je varka...

Kada sam napokon shvatila da se ne mogu sakriti ni u nebu ni u iluziju znanja, bojažljivo sam spustila pogled prema Zemlji...

Po prvi put osjetila da korijenje, koliko god tanko i nesigurno, zna svoj put...

Nebo me učilo o širini duše, ali Zemlja me učila o dubini postojanosti.

Nebo me podsjećalo da sam u formi duše beskonačna, s Zemlja me podsjećala da sam živa...
Ovdje, sada i isključivo u tijelu.

Mudrost koju sam tražila u visinama uvijek me, ko za inat, vraćala natrag...
Jer ne možemo mudrost nadmudriti, koliko god se trudili...

Taj povratak mi je uvijek bio bolno istinit...

Sve dok nisam shvatila da najviše letove koristim iz straha i najnižih pobuda...

Naučila da tek kroz korak po Zemlji, kroz vlastiti dah i kroz dlanove koji se ne plaše dodirnuti stvarnost...
Nebesko znanje ima mogućnost postati živo...
Tek tada i ja imam priliku postati istinito živa...

Jer mudrost ne živi u oblaku riječi, pojmova ii znanja, već u tijelu koje osjeća ritam neba dok u povjerenju stoji čvrsto ukorijenjeno u zemlji...

Grlim ti dušu 🫂

20/08/2025

Iz one unutarnje rupe prazne težine gdje tišina proizvodi najviše buke treba znati izaći...

Zaglavljena životnim iskustvima koji postaju breme...
Prvo za srce...
Pa za dušu...
A, zatim za pluća...
Sve dok ne postanu teret na leđima koji slama stup života...
Kralježak po kralježak...

Iz te rupe treba moći vidjeti izlaz...
Iz te rupe treba smoći hrabrosti i zakoračiti...

Iz rupe razlivenih osobnih granica, nepostojeće vjere u sebe i nade u bolje sutra...

Unutarnje predane borbe, tišina poraženog srca i žrtvovane duše kao pečat sudbine koja mi je životno neukoj dodijeljena...
Kao žrtva žete nedozrijelog klasa...
Nema dalje...
A ne može dublje...

Iz te rupe treba znati izaći...
I kada koljena klecaju, a srce umorno od života šuti...
I kada duša izgleda kao polje spaljenih klasova...
Iz te rupe treba iznijeti sebe...

Da u svjetlu pronađeš onu sebe koju si živu zakopala.

Korak po korak...
Dah po dah...
Dan po dan...
I teret polako pretvaraš u snagu...

Rupa nije smrt, ali nije ni život...
Ona je prijelaz u točki pucanja svega starog, odavno istrošenog, gnjilog, spaljenog, rasadnutog i poznatog...

Kada zaista bude preteško...
Iz nje ne izlaziš ista...
Izlaziš uspravna, hrabra i nadasve svoja...

To je mjesto gdje ponovo postaješ svjesna da si živa...
I odahneš jer ponovo dišeš život...
Raduješ se svakom jutarnjem buđenju...
I novom viđenju sebe i života...

U tami klija svitanje...
Grlim vam dušu 🫂

17/08/2025

Svijest da to što smo osvijestili neki obrazac, ne znači da smo taj obrazac i promijenili, donijela je sa sobom istinitu i dugo traženu promjenu...

Prvo osvjestiš da nesvjesno juriš priznanje vrijednosti tamo gdje nema vidljivog kapaciteta za to i da te ta dinamika istovremeno povrijeđuje i privlači...

U toj za, mene ključno genijalnoj spoznaji sam se osjećala prilično oslobođeno...
Kao da sam napokon napustila zatvor kojeg sam do tada nazvala jednostavno...
Životom...

Naravno da je taj osjećaj slobode za mene označavao kraj jednog života i početak nekog potpuno drugog i drugačijeg...

Međutim, shvatih nakon nekog vremena da sam samo naučila prepoznati na prvu koga ne puštati blizu, da slučajno ne bih završila u ponavljajućoj drami jurenja za nečim što znam da nikada neću stići.

Postala sam oprezna i svjesna.

No, jesam li zaista iscijelila potrebe svoje sjenke?

Nekada se tako ušuškamo u potpunu identifikaciju sa sviješću i obnevidimo činjenicu da nesvjesni obrasci još uvijek postoje...
Samo sada nose neko novo lice...
Tiše, suptilnije i nadasve mudrije...
Kao da i oni uče zajedno sa nama...

Potisnula sam sve što me zapravo privlačilo, a imalo sladak miris tako poznato gorkog iskustva...
I onda se pitala zašto su odnosi postali sigurni ali nekako opipljivo neopipljivi...
Stvarno nestvarni...

Istina, više nisam upadala u drame...
Učila sam biti viđena bez dokazivanja...
Učila sam što znači osjećati se prihvaćeno bez truda...
To predivno iskustvo donijelo je sa sobom duboke spoznaje ljubavi i lakoću...
Pripremajući me zapravo za pad...
Pad u ambis, ovaj put, bez sladunjavosti iluzija i maštanja...

Bila sam svjesna da se otvaram za proces integracije osobne vrijednosti koja je do tada, tek kratko bivala u mojoj glavi, u obliku svijesti i spoznaje...

I bez obzira na svijest, pad je pad...
I bol je bol...

Iscjeljenje nije, čini mi se, zbrinjavanje trauma u odnos i bivanje samo tamo gdje ništa
ne žulja, zanemarujući osjećaj da ništa zapravo nije ni potaman...

Iscjeljenje je ponekad i svjesni korak u poznato ali bez ikakvog fantaziranja i romantiziranja boli...
I novi početak...
Grlim vam dušu 🫂

03/08/2025

Divno je imati nekoga pred kime možeš biti ogoljena do srži...

Nekoga kome tvoj mrak nije zastrašujuć i ružan...
Nekoga tko razumije tvoje utihle vriskove boli i glasnu tišinu tvojih sumnji...
Nekoga tko ljubav osjeća svakom stranicom svog bića i kada je teško...
Nekoga tko se ne boji u tvome mraku osvjetliti sebe...

Nekoga kome tvoja svjetlost nije triger za manju vrijednost...
Nekoga tko te pušta da dišeš i kada je zrak toksičan...
Nekoga tko razumije neutaživu žeđ za srećom i stoji uz tebe puštajući te piješ sa izvora tuge...
Opet...

Netko ga tko podržava tvoj, još jedan, začaran krug iluzija...
Nekoga kome istina nije strana...
Nekoga tko tvoje prisustvo osjeća domom...
Nekoga tko zna da dobre namjere često ne vode ispravnim stazama...

Nekome kome sumnja ne predstavlja kraj...
Nekoga tko tvoje demone voli i razumije...
Nekoga tko je tu i kada ti odustaješ...
Nekoga pred kime ne moraš biti jaka...
Nekoga pred kime možeš biti svaka verzija sebe bez straha od osude...

A jesmo li spremi i sami biti nekome, taj netko...

Imam tu sreću imati takve ljude u svom životu i blagoslovljena sam biti ta osoba njima...

I to je moj izvor zahvalnosti životu kojem se vraćam kada izgubim smisao...
Jer događa se da se umorim od procesa osvješćivanja...
Događa se da se, tako iscrpljena, pitam vrijedi li ovo sve...
A onda...

Pogledam u njih i znam da dom i mir imam u sebi i njima...

Budimo dovoljno hrabri stati na stranu ranjivosti, čak i kad nam se čini da oklop ega bolje pristaje.

Budimo ljubav koja ne traži uvjete.
Budimo prisutnost, smisao i dom...
Sebi i njima.

Danijela Simić

28/03/2026

18/01/2026

02/01/2026

01/01/2026

25/12/2025

25/11/2025

12/11/2025

04/10/2025

02/10/2025

20/08/2025

17/08/2025

03/08/2025

Address

Website

Alerts

Contact The Practice

Shortcuts

Share

Category