17/04/2024
SRETAN VAM DAN BANANA!
Jeste li danas pojeli bananu?
Mislite li da je banana super jer ima hrpu kalija?
Znate li zašto neke države nazivamo „banana države“?
Znate li kakve veze s bananama imaju nobelovci Gabriel Garcia Marquez i Mario Vargas Llosa?
Mislite li da je iznimno zdravo za doručak pojesti bananu i zobene pahuljice?
Jeste li ikad za nekog rekli da je „u banani“?
Ajmo redom!
Sin me danas podsjetio da trebam pojesti bananu. I on, kao i većina oko mene, zna da imam podijeljene osjećaje oko banane.
Uistinu, to je vjerojatno najčešće voće koje ljudi jedu, jer između ostalog „ima hrpu kalija“. To je i istina (358mg na 100g), ali ono nije jedino voće koje je bogato s njim, tu su i jabuke, naranče, marelice, šljive… I ne, kalij nije, što tu i tamo čujem, vitamin K u popularnim K2D3 dodacima prehrani!
O kaliju se zapravo, malo priča, a iznimno je bitan, ljudi redom uzimaju manje kalija nego treba, ali treba biti oprezan jer su visoke doze također opasne. Podcijenjen je u odnosu na, primjerice, magnezij – ali o njemu bi mogli razmišljati svi oni koji i dalje imaju grčeve ili ukočenost u mišićima, a magnezij sam nije pomogao te oni koji su skloni stvaranju bubrežnog pijeska ili kamenca.
Suvišak, naravno, može i naštetiti, pa sa suplementima treba biti oprezan. Ipak, potrebno je održavati potrebni unos, da bi mišići, pa tako i srce, normalno funkcionirali. Također je važan i za održavanje normalnog krvnog tlaka.
Kad upitam na predavanjima što smatraju zdravim doručkom, većina ponosno odgovara, zobene pahuljice i banana! Zašto pitam i što mi je tu problem, to ćemo drugom prilikom.
To je samo mali dio zdravstvene priče o kaliju, a banana jest bogata s njim, pa se sad možda pitate kakav problem imam osobno s bananom, a kakav problem ima književnik Mario Vargas Llosa?
Dvojicu književnih nobelovaca, Llosu i Marqueza povezivalo je dugotrajno prijateljstvo koje je gentlemenski okončano, kako se tvrdi, šakama. Je li ono zbog političkih mimoilaženja, Marquezeovog koketiranja s Castrom ili pak s prijateljevom ženom, ovdje nije toliko bitno. Njih dvojicu odlikuju nimalo slični stilovi pisanja, dok je Marquez prvak magijskog realizma, rekao bih da je Llosa suvremenog realizma.
Ipak, Llosa je posljednjim romanom “Surova vremena“ na neki način posthumno Marquezu dao hommage za „Sto godina samoće“. U tom romanu Marquez je prikazao Kolumbiju kroz imaginarni Macondo i stvarno masovno ubojstvo na prosvjedu radnika s plantaža banana i njihovih obitelji.
Desetljećima nakon Marqueza, Llosin roman prikazuje kako su bananske kompanije, koje u principu postoje i danas, uz pomoć najboljih američkih marketinških agencija i obavještajnih službi, svrgavale vlade u središnjoj i južnoj Americi i dovodile na vlast one koje će pogodovati kompanijama, a ne radnicima. Otud banana države! Nama nedostaju usjevi banana da bismo se uopće kandidirali za tu titulu.
Marketinške agencije su imale za zadatak – neka cijeli svijet misli da treba pojesti barem jednu bananu na dan!
To divno voće koje dozrijeva putem, ne može baš svugdje rasti, nego tamo gdje su vlade kvarljive, a ljudski život jeftin, voće koje se sporo kvari– i, srećom, bogato je kalijem.
Evo, podsjetite se Sto godina samoće, pročitajte roman Surova vremena i pojedite jednu bananu. Nije ona kriva.