UProcesu- Centar za anksioznost i savjetovanje

21/04/2026

Koliko bih voljela vidjeti više dijaloga između psihijatrije i psihoterapije.

Sve češće mi dolaze mladi – od 18, 19 godina – već s dijagnozama poput emocionalno nestabilne ličnosti ili anksiozno-depresivnih poremećaja.
A onda, već u prvom razgovoru, vidiš nešto drugo:
traumu, kontekst, priču koja ima smisla.

Znanost je tu jasna – ACE studije pokazuju koliko rana iskustva oblikuju naš mozak, emocije i živčani sustav. Tijelo pamti.

I zato nije dovoljno samo postaviti dijagnozu.
Nije dovoljno samo propisati lijek.

Važno je i objasniti:
– da lijekovi u početku mogu pojačati anksioznost
– da postoji faza prilagodbe
– da tijelo reagira jer pokušava pronaći ravnotežu

Ali jednako je važno – uključiti tijelo.

Ne bilo kakvu tjelesnu aktivnost, nego strukturirane, sigurne somatske pristupe koji reguliraju autonomni živčani sustav.
Jer kada tijelo uđe u stanje „fight, flight ili freeze“, ne možemo ga smiriti samo razgovorom.

Zanimljivo je da ovo nije nova ideja.
Još su Sigmund Freud, Wilhelm Reich i Carl Jung, u različitim oblicima, prepoznavali povezanost tijela, emocija i nesvjesnog.

Dakle – znamo to već dugo.

Mladi ljudi zaslužuju razumjeti.
Zaslužuju objašnjenje.
Zaslužuju pristup koji vidi više od dijagnoze.

Ovo su predivni mladi ljudi.
I uz cjelovit pristup – rezultati mogu biti zaista snažni.

I iako bih mogla reći da sam možda imala sreće…
istina je – znam da jesam.

Jer da nisam naišla na kvalitetne terapeute i psihijatre,
da nisam naučila slušati svoje tijelo,
da nisam krenula tražiti odgovore umjesto da se bojim simptoma —

danas ne bih pisala ovaj tekst,
ne bih imala glas,
ne bih mogla držati prostor za druge
i možda — ne bih bila ovdje.

Zato ovo nije samo profesionalni stav.
Ovo je i osobna odgovornost.

Da govorim.
Da objašnjavam.
Da gradimo mostove — tamo gdje ih još uvijek nema. 🤍✨

16/04/2026

Ponekad se nađemo na mjestu koje na papiru izgleda savršeno. Sve je “kako treba”. Sve je zlatno. I izvana – zaista djeluje kao da tu pripadamo.
I stalo nam je. I želimo tu pripadati.
Ali nešto iznutra ne dopušta.
A iznutra? Nemir. Tjeskoba. Osjećaj da gubimo sebe.
Ako ste dugo u terapijskom procesu – ili ste i sami terapeut/terapeutkinja – velika je vjerojatnost da ćete prvo krenuti tražiti problem u sebi.
U obrascima vezivanja, u ranom attachmentu, u vlastitim obrascima i povijesti.
Ići ćete u dubinu, u širinu, u introspekciju i empatiju.
I to ima svoju vrijednost.
No, kroz vlastiti rad – i uz mentorstvo jednog uglednog psihijatra (na čemu sam mu iskreno zahvalna) – učila sam i nešto drugo: kako trenirati odnos s nesvjesnim.
Iz nešto “znanstvenije” perspektive, možemo to razumjeti kao konflikt između racionalnog i nesvjesnog dijela psihe.
Racionalno može prepoznati nešto kao poželjno, sigurno, “ispravno”.
Ali nesvjesno – koje u sebi nosi dublje obrasce, iskustva i implicitno znanje – može imati drugačiji signal.
Kada ta dva sustava nisu usklađena, dolazi do unutarnjeg konflikta.
A taj konflikt ne ostaje na razini misli.
On se manifestira kroz tijelo.
Kroz anksioznost, tjeskobu, nemir, osjećaj nelagode – a često i kroz psihosomatske simptome.
U tom smislu, anksioznost nije nužno neprijatelj.
Ona je signal.
Signal da postoji nesklad između onoga što “mislimo da trebamo” i onoga što na dubljoj razini osjećamo da jest za nas.
A upravo u tom nesvjesnom nalazi se naša intuicija.
Intuicija nije iracionalna – ona je brza, implicitna obrada informacija temeljena na iskustvu, tijelu i nesvjesnim procesima.
I dobra vijest je: može se razvijati. Može se trenirati.
Što smo više povezani sa sobom, to jasnije razlikujemo strah od signala.
Tjeskobu od istine.
I onog trenutka kada donesemo odluku koja je u skladu s nama – osjetimo razliku.
Kao da smo se vratili sebi.
Osjetimo mir.
A mir je, vrlo često, najtočniji odgovor

Nego koje su tačke tvoje tačke?

12/04/2026

Od kada sam i ja postala rob tolikog kapitalizma?

Nemam ništa protiv novca.
Nemam ništa protiv kvalitetne zarade, putovanja i uživanja u životu —
ukoliko time nisam nekome oduzela previše
i ukoliko sam to stvorila svojim radom, svojim rukama.

Ukoliko na taj način doprinosim svom mikrokozmosu,
a time i makrokozmosu.

Jer ako imam previše, negdje duboko vjerujem
da je netko ostao bez onog minimalnog.

A upravo to, po mom viđenju, izbacuje svijet iz balansa —
balansa u kojem bi svatko, bez obzira na sposobnosti i kapacitete,
trebao imati barem osnovan, dostojanstven život.

Ali kao žena, počela sam se pitati…

Od kada su me uvjerili da moji nokti nisu lijepi bez trajnog laka?
Od kada “moram” dati 600 eura da preko ljeta ne bih bila kao kaktus?
Od kada britvica više nije dovoljna?

I sve ono što se danas nudi na tržištu i na društvenim mrežama —
stvara dojam da je to neka “savršena nužnost” za žene.
Ali meni to često znači cijelu jednu plaću koju bih trebala potrošiti na tretmane.

I iskreno — ne želim tome podlegnuti.
Ne želim biti rob toga.

Tu sam djelomično podlegla.

A za brojne tretmane iskreno ni ne znam —
kad mi ljudi o njima pričaju, često prvi put čujem za njih.

Još nisam podlegla tretmanima za lice — ali bombardiranje je stalno.
“Makni podočnjake.”
A zašto?
Što nije u redu s podočnjacima?

Život piše priče na našoj koži.
U borama. U porama. U tragovima umora i smijeha.

Ne bojim se starenja.
Ponosim se starenjem.

Želim starjeti u balansu.
Kroz zdravu prehranu, kretanje, dobre ljude, smijeh, iskrene poglede.
Kroz jednostavnost i toplinu ljudi koji nas podsjećaju tko smo.

Jer ništa izvana nema vrijednost
ako iznutra ne teče život.

A negdje usput… izgubili smo strpljenje.
Zaboravili da sve dolazi kada treba doći.

Život bez strpljenja nije život —
već preživljavanje.

I ono što sve više vidim, kroz rad s ljudima —
ono što nam svima nedostaje, pa i meni —
jest izgradnja kapaciteta za optimalnu frustraciju.

Kao žena, ali i kao terapeut, osjećam odgovornost prema mladim djevojkama koje odrastaju uz idealiziranu sliku “instant života”.
A život nije takav.

Život se sastoji od loših dana, teških perioda, sporih procesa — i stvari koje vrijede čekanja.
Stvari koje zahtijevaju strpljenje.

Također, želim stvarati i dijeliti život s osobom uz koju osjećam mir, opuštenost, pripadanje i ljubav —
uz uzajamno poštovanje i odlučnost.

Jer ljubav nije samo emocija —
ljubav je odluka da se biramo svaki dan. 💞

Ne simbioza, nego dvoje ljudi koji stoje jedno uz drugo,
podupiru se i zajedno rastu kroz život.

I pitam se…
gdje su nestale predanost, odgovornost i vjera u pravu ljubav?
Ili ih još ima — samo su sve manje vidljive?

Što vi mislite o tome? Kakvo je vaše iskustvo?

08/04/2026

Da li manje vrijedim ako imam anksioznost i pijem lijekove?
Ne. I nikada neću.

Svačiji put je drugačiji. Ovo što dijelim nije došlo iz marketinškog poriva — moja je praksa već odavno puna. Dijelim jer vjerujem da nekome baš danas treba ova rečenica. Iz srca. Da, ono još uvijek postoji — i danas.

Ako želimo nešto učiniti za sebe, moramo biti spremni na vrijeme koje ćemo tome posvetiti. Jer najvrjednije stvari nisu najskuplje zbog novca — nego zato što traže nas. Našu iskrenost. Našu hrabrost. Našu predanost.

Svaka je osoba svemir za sebe. I kada radim s ljudima kao terapeutkinja, ulazim u njihov svemir s poštovanjem. Ali nikada iz vlastitih cipela — jer tada to više ne bi bilo za njihovo najveće dobro, nego za moje projekcije.

I da — iako sam terapeutkinja, ako mi ponovno zatreba antidepresiv, uzet ću ga.

Zašto je to važno reći naglas?

Zato što mentalno zdravlje još uvijek nosi teret neznanja, posebno kada govorimo o farmakoterapiji. Kao da vrijediš manje ako uzimaš lijekove. Kao da si „slabiji“.

A nismo tako strogi kod drugih stanja.

Kod dijabetesa — uzimaš inzulin.
Kod problema sa štitnjačom — uzimaš terapiju.

I nitko te ne pita zašto nisi „jači“.

Zašto onda kod anksioznosti i depresije stvaramo mit o superherojstvu? O tome da moramo „izdržati bez lijekova“?

Ne trebamo.

Farmakoterapija i psihoterapija nisu „ili ili“. One su „i i“.

Psihoterapija daje razumijevanje, obrasce, dubinu, promjenu. Farmakoterapija stabilizira biokemiju mozga kada je to potrebno.

Mozak je složen. Nevjerojatno složen. I ponekad — treba štap.

I ako mi ponovno zatreba — kao terapeutkinji i kao čovjeku — prva ću ga uzeti.

Jer briga o sebi nije slabost. To je odgovornost.
I hrabrost.

06/04/2026

Nakon 20 godina rada na sebi i suočavanja s generaliziranom, intenzivnom anksioznošću, danas mogu jasno reći: promjena je moguća.

Moje iskustvo uključivalo je i ono što bih opisala kao „agresivan“ oblik anksioznosti (iako takva klasifikacija formalno ne postoji) — stanje koje dovodi do potpune preplavljenosti i paralize.

Ovaj proces nije bio linearan niti jednostavan — bio je dugoročan, slojevit i zahtijevao je kontinuiranu posvećenost.

U brojkama i iskustvu, to je uključivalo:
– više od 540 sati individualne psihoterapije
– rad s četiri različita terapeuta (svaki značajan za određenu fazu razvoja)
– tri godine kontinuirane grupne terapije
– istraživanje različitih pristupa (šamanizam, energetski tretmani, homeopatija, akupunktura)

Važno mi je naglasiti: neki od tih pristupa bili su korisni, neki manje, a neki nisu dali rezultate. Ipak, svaki od njih bio je dio p**a.

Vjerujem da oni koji su prošli ili prolaze kroz intenzivnu anksioznost razumiju da u određenim trenucima osoba poseže za „svakom slamkom spasa“ — ne iz neznanja, već iz duboke unutarnje boli i potrebe za olakšanjem.

– farmakoterapiju, uz dva neuspjela i treći uspješan pokušaj prekida

– 7,5 godina edukacije za psihoterapeuta, uz dodatna usavršavanja koja će se nastaviti do kraja života

Ovaj dio procesa nosio je i svoju punu kompleksnost: uvođenje i postupno ukidanje lijekova, promjene na hormonalnoj razini te promjene u tjelesnoj težini — unatoč istoj prehrani i redovitom kretanju.

To je bio jedan od onih dijelova koji se često prešućuju.

Ako se želi živjeti — istinski živjeti — potrebno je biti spreman platiti cijenu na svim razinama, bez uljepšavanja.

Važno mi je podijeliti i one najizazovnije dijelove tog procesa.

Bilo je mnogo dana kada sam htjela odustati.
Dana bez energije i kapaciteta.
Dana koje sam provela u krevetu.
I dana duboke beznade — s pitanjem: „Kada će ovo završiti?“

Ono što je napravilo razliku bio je jedan tihi, ali kontinuirani unutarnji glas koji me vodio dalje.

U jednom trenutku svjesno sam prihvatila:
ovo je moj put — i idem ga slijediti, uz povjerenje da će u nekom trenutku doći do svog završetka.

Također, u najintenzivnijim fazama, cigarete su mi bile jedan oblik oslonca.
Ne kao rješenje niti kao preporuka, već kao privremeni način nošenja s intenzitetom.

Kroz cijeli proces razvijala sam:
– dublje razumijevanje vlastitog živčanog sustava
– sposobnost emocionalne regulacije
– veću tjelesnu svjesnost
– promjenu duboko ukorijenjenih obrazaca mišljenja
– kapacitet za prisutnost i nošenje s nelagodom

Danas radim kao terapeut, aktivno živim, treniram i osjećam unutarnju stabilnost i mir. 💛

Kada gledam unatrag, jasno vidim da me upravo taj unutarnji glas doveo ovdje gdje sam danas.

Ključ nije bila savršenost, već kombinacija:
snage namjere,
znanja
i vjere — ne u duhovnom smislu, već kao dubokog unutarnjeg povjerenja da je promjena moguća.

Istovremeno, ovaj proces otvara i jedno novo pitanje:
tko smo kada više nismo definirani onim s čime smo se godinama identificirali?

U mom slučaju, to znači upoznavanje sebe bez anksioznosti — što je, na određeni način, i proces otpuštanja starog identiteta i ulaska u novu životnu fazu.

O toj temi — u sljedećem tekstu. ✨

! Ukoliko vam treba lijek, lijekovi, nađite kvalitetnog psihijatra, spašavaju život❤️

Ukoliko vam trebaju i cijeli život, OK JE,
Biste li bili bez inzulina, a da imate dijabetes?

05/04/2026

Sve što nisam — otpuštam.
Sve što jesam — biram.

29/03/2026

Koliko p**a ljubav nije izostala zato što nije postojala, nego zato što nije bila izabrana? Koliko je susreta ostalo nedovršeno jer smo ostali na površini samih sebe?
Koliko je potencijalnih pravih ljubavi ostalo proliveno, jer se ponekad jedna od strana nije usudila pogledati u sebe, zaokupljena sobom. A osoba nije imovina — osoba se osvaja svaki trenutak, iz dana u dan, kada uz nju stojimo.
Svatko mora biti sebi sam svoje jedro i svoje sidro.
Tek tada, kada stojimo u sebi, možemo istinski stajati uz nekoga. Jer tada više nismo jedno koje traži uporište, nego dvoje koji ga imaju. I tada to više nisu jedno jedro i jedno sidro, nego dva jedra i dva sidra — više vjetra koji nosi i više dubine koja drži.
Danas, u 21. stoljeću, sve više razumijemo da nosimo obrasce iz djetinjstva — načine na koje volimo, biramo i bježimo. Oni tiho oblikuju naše odnose, ali i odluke o tome kome se dajemo i kakav život gradimo. A pogledati u to nije lako. Jer znači priznati da smo često davali samo mali dio sebe, čuvajući ostatak iza straha.
Možda zato većina ljudi bira ono poznato, ono što živi 99% svijeta — ne zato što je ispravno, nego zato što je sigurno. Lakše je slijediti već utabane puteve nego otvoriti srce i riskirati drugačiji način življenja, iako duboko osjećamo da takav način ne donosi pravu dobrobit — ni nama, ni svijetu.
I tako, ne iz nedostatka ljubavi, nego iz nesigurnosti, propuštamo ono što je moglo biti stvarno.
A možda je upravo suprotno ono što je potrebno: otvoriti srce, čak i kada nije jednostavno. Jer iz tog mjesta nastaje nešto dublje, slojevitije, istinitije — odnosi koji imaju smisla, izbori koji stvaraju, a ne ponavljaju.
Na kraju, odgovorni smo za svijet u kojem živimo — kroz izbore koje činimo i kroz dubinu koju smo spremni živjeti.
Jer ljubav ne traži savršenstvo.
Traži istinitost — i hrabrost da je izaberemo.

Ali do tada budi i nađi sebi svoje jedro i sidro.

24/03/2026

Terapija nije sadržaj ❤️

Nisam dio establišmenta psihoterapije koji se sve više pretvara u površni prikaz, u influencerstvo, u brze savjete koji se lako konzumiraju, a teško zaista žive.

Terapijski rad nije sadržaj. Nije format. Nije estetika.

To je ozbiljan, često težak proces koji zahtijeva vrijeme, predanost i snagu namjere — i od terapeuta i od osobe koja dolazi. To je ulazak u slojeve koji nisu uvijek ugodni, niti brzi, niti „djeljivi“.

Kalibracija — kalibriranje našeg mozga i našeg živčanog sustava — također je proces. Možda najvažniji dio tog procesa možemo slikovito razumjeti ovako: kao da kroz život nosimo pune košare sadržaja koji nisu naši. Obrasce, emocije, uvjerenja koja smo „pojeli“, preuzeli od svojih roditelja i okoline.

Da bismo se vratili sebi, te košare moramo vraćati tamo gdje pripadaju — energetski, svjesno, odgovorno. I tek tada imamo prostor vratiti sebe sebi.

To su bolni procesi. Procesi koji zahtijevaju vrijeme, rad, znanje, strpljenje i podršku.

Ja ne radim samo s onim što je mjerljivo. Ne radim samo unutar granica onoga što se može dokazati i objasniti. U svoj rad uključujem i aspekt duše — onaj tihi, suptilni dio čovjeka koji izmiče definicijama, ali je duboko prisutan. I koliko god znanost napredovala, taj se prostor ne može svesti na formulu.

Zato nisam dio influencerskog pristupa psihoterapiji.

Terapija se ne događa na Instagramu. Ne događa se na Facebooku. Ne događa se u kratkim videima i citatima.

Terapija se događa u kontaktu.

U pogledu.
U tišini koja nosi više nego riječi.
U prisutnosti koja se ne može simulirati.
U odnosu koji se gradi, a ne konzumira.

Tu ostajem. 🫶

21/03/2026

Anksioznost nije samo nemir. Ona je tiho podrhtavanje duše koja nas pokušava vratiti tamo gdje smo je davno ostavili.

Kao terapeutkinja, naučila sam slušati druge. Ali najteža lekcija bila je naučiti slušati sebe — onu unutarnju tišinu koja ne viče, ali zna. Jer duša nikada nije bila predodređena za okove koje joj namećemo razumom, strahom i očekivanjima. Ona nije stvorena da bude utišana.

Dugo sam vjerovala da moram razumjeti sve. Da moram imati kontrolu. Da postoji sudbina koja je zapisana i nepromjenjiva. A onda me život naučio drukčije.

Sudbina nije zatvorena knjiga. Ona je proces. Ona je ono što smo naučili — ali i ono što biramo otpustiti.

Postoji taj karmički dio, ono što moramo odraditi. Kroz suze, kroz lomove, kroz padove koji nas ogole do srži. I ne možemo ga preskočiti. Ne možemo ga objasniti razumom. Moramo ga proživjeti.

Naučila sam ustati kada je najteže. Ne zato što sam uvijek jaka, nego zato što znam da ostati dolje nije opcija za dušu koja želi rasti.

Naučila sam donositi zrele i teške odluke. Odluke koje nisu uvijek usklađene s mojim racionalnim dijelom, ali moja intuicija — ona ne griješi. Ona govori tiho, ali jasno.

I dok pokušavam ostati povezana sa sobom, sve češće primjećujem koliko je svijet oko nas izgubio dodir sa stvarnim. Ono što se danas predstavlja kao „normalno“, posebno na društvenim mrežama, često nema veze sa životom.

Nedavno, dok sam gledala crveni tepih, osjetila sam duboku nelagodu. Toliko toga što sam vidjela — izrazi, tijela, energija — nije imalo veze sa zdravom dušom. Kao da se izgubila prirodnost, kao da se izgubila životnost. Ostala je samo forma, bez suštine.

Nameću se slike iskrivljene seksualnosti, tijela koja više ne nose snagu nego iscrpljenost; ekstremi koji se prodaju kao poželjni. U tome nema topline. Nema prisutnosti. Nema života.

Zatrovane su nam rijeke, šume, potoci. I nije to samo ono što vidimo izvana — zatrovano je i naše globalno energetsko polje. I kako onda da čovjek ne osjeti nemir?

Iskreno, ne sviđa mi se to. Ne sviđa mi se što se takve stvari upakiraju i plasiraju kao nešto čemu treba težiti. I vjerujem da javne osobe koje imaju utjecaj nose dio odgovornosti. Jer nije isto živjeti svoju istinu i nametati standarde koji su duboko odvojeni od zdravlja — fizičkog, emocionalnog i duhovnog.

Duša to prepoznaje. I reagira.

Možda upravo kroz anksioznost.

Možda nećemo uvijek biti sretni — i možda „sreća“ nije prava riječ. Ali ne možemo pronaći istinski mir ako se ne vratimo sebi. Ako se ne vratimo tom duhovnom i energetskom svijetu koji smo potisnuli, zaboravili, zamijenili bukom svakodnevice.

Jer svijet u kojem živimo često djeluje zatrovano — informacijama, pritiscima, očekivanjima, površnošću. I duša to osjeti.

Anksioznost tada nije neprijatelj. Ona je poziv.

Poziv da stanemo. Da osjetimo. Da se vratimo.

I možda sada nemaš snage. I to je u redu.

Ponekad je dovoljno samo priznati:
„Teško mi je.“

I tu već počinje povratak. ❤️🙏

14/03/2026

USKORO! 🔜🎥
uProcesu by Ema_IZNUTRA 🎬❤️

10/03/2026

U prethodnoj objavi pisala sam o tome zašto rana trauma ne ostaje u prošlosti i kako se može manifestirati tijekom života.
U ovoj objavi dijelim i osobnu dimenziju te priče ❤️🤍✨

07/03/2026

https://youtu.be/iKfsWpGqxJw

Anxiolytics and the Truth About ThemDo medications cause more harm, or does staying in anxiety cause more harm?