10/06/2025
Snaga glazbe, snaga prisutnosti…
U Klinici za tumore, dok je trajala tonska proba za današnji koncert, radosno je došla jedna gospođa. Čekala je kemoterapiju u hodniku pokraj, ali čim je čula glazbu, približila se klaviru i našoj Lilasukhi koja je svirala. Zanimalo ju je što svira, tko je skladatelj, odakle dolazi… Rekla je da se čuje da su to tako vješti i školovani prsti.
Zatim je ispričala priču iz života, onako usputno, ali s očima punim sjaja: “Znaš, ja sam ti iz Splita i nekad davno došao je koncert držati Ivo Pogorelić. Muž i ja bili smo na plaži, a ja sam mu rekla: ‘ma hajdemo na koncert’, a njemu se baš i nije nešto dalo, a čula sam da ima još karata. S plaže nas je potjerala kiša, došli smo doma, on je zaspao i kad se probudio obavijestila sam ga da sam kupila karte za koncert. A nisam ih kupila. On je samo rekao: ‘Pa dobro kad jesi, idemo!’ Onda sam rekla da idem brzo do dućana i potajice otrčala kupiti karte. Na kraju me on iznenadio – odveo me u trgovinu i obukao u najljepšu haljinu. I dan-danas čuvam te zlatne karte s koncerta Ive Pogorelića u Splitu.”
Gospođa je cijeli život htjela naučiti svirati klavir, no to nije bio njezin životni put, ali koncerta Ive Pogorelića iz mladosti se sjeća do u detalje.
Danas, kad je Lilasukhi zasvirala Schumannov Träumerei, gospođa se naslonila na zid, zatvorila oči i prepustila trenutku…
Koliko toga stane u jedan pogled, u jednu melodiju, u jedno sjećanje.
U prostoru boli, glazba postaje zaklon, prisjećanje, ljubav, i život koji ne staje.
