13/10/2024
Cyrillicom zabilježen život.
koncert Cyrille Aimee Quarteta u Kinu SC, u sklopu 15. Zagreb Jazz Festivala
U nekoj od bezbrojnih masturbatornih, mindf**k partija sa samim sobom, osmislio sam krajnje personalizirani model mentalnog blagostanja na tragu ne pretjerano popularne neuroznanstvene ideje o trojednom mozgu u kojemu se sinergijom tri različita dijela (mozak, srce i stomak) dobiva sklad. Tu trojednost ja sam si, za osobnu upotrebu mentalne džepne vagine, preveo na omiljenu mi formu jazz muzike: klavirski jazz trio. Nisam imao sumnje da je u kontekstu tog modela, klavir najprikladnija metafora za mozak. No s druga dva dijela imao sam problema. Je li bubanj više simbol srca ili stomaka? Je li kontrabas, isto tako, više onaj gut feeling, centar intuicije ili je ipak prikladniji da u mojem modelu predstavlja srce?
Nakon koncerta Cyrille Aimee u petak u kinu SC, bubnjar Pedro Segundo otklonio mi je svaku dvojbu i postavio bubanj u srčani centar mojeg metaforičnog modela.
S Cyrillicom sam znao na čemu sam i što donosi (i da, uspio sam barem pet ljudi dovući na koncert (op.a. Ivana je, kako ove godine honorarno radi u privatnoj gimnaziji Marul, uspjela povući 20 srednjoškolaca)), no, nakon duhovnog iskustva prošle godine, bojao sam se da će nedostajati nevjerojatni energetski otisak Mathisa Picarda, s kojim je onda pjevačica mogla izmjenjivati svoju energetsku čaroliju. Straha je nestalo čim je ekipa iz trija izašla na pozornicu. Pedro je bio taj koji, baš kao ni Cyrile, nije s ovog svijeta. Čovjek koji nosi osmijeh s autentičnom i nepodnošljivo zaraznom lakoćom. I tu manje, više priča o koncertu prestaje. Još prošle sam godine naučio da je ustvari manje bitno koje pjesme Cyrille pjeva i o kojem se muzičkom stilu radi. Ona je jazz na nivou bića. Ona je ta kreativna mašina koja pretvara bilo koju pjesmu u život, a život je jazz. A kada uz sebe ima jednog Pedra, onda to postaje evangelijazzističko slavlje. Hila Kulik na klaviru i (kontra)basist Joe Downard obavili su svoj muzički posao, no oni su ipak samo muzičari, naspram ovih dvoje divljaka spontane radosti i igre. Hila i Joe su kultivirani i vrlo vjerojatno traumatizirani na način koji nam je svima u publici poznat. No Cyrille i Pedro su prošli igricu srama i zato ih tako trebamo da nas podsjete da je, pa makar s vremena na vrijeme, u malim dozama, nepodnošljiva zajebancija postojanja itekako moguća i prijeko nam potrebna.
Eto.
Napisao sam svoju nedjeljnu propovijed, pomalo mamuran, i dva dana nakon, od toliko intenzivnog iskustva, a kardinalu Kokanoviću želim sreću u osnivanju hrvatske jazz crkve, da i ja mogu češće svjedočiti svoju vjeroispovijest.
(I za kraj da napomenem da je moj gore predstavljeni model mentalnog blagostanja pod ozbiljnim under construction jer je doveden u pitanje još jednim koncertom Cyrille Aimee. Naime, sada imam ozbiljnu sumnju da tu uz klavir, bubanj i bas mora biti mjesta i za jednu pjevačicu Cyrilličinog kova, koja ne pjeva riječi već riječima i glasom pjeva život. Možda bi ona mogla biti metafora uma, koji predstavlja skup prije nabrojanog, koji ujedinjuje i čini skladnima, koji omogućuje svijest, smisao i jazz?
Da. Mislim da mi se sviđa ova ekspanzija modela.)
