29/10/2025
Mehanizmi bijega od boli su duboko ljudski — i često automatski:
👉 tražimo stimulaciju (hrana, društvene mreže, adrenalin),
👉 racionaliziramo („nije to ništa“),
👉 odemo u duhovni bypass („sve je ljubav, nema smisla osjećati bol“),
👉 ili se ukočimo i izgubimo kontakt sa sobom.
Sve te reakcije nastaju iz nedostatka kapaciteta da budemo s boli. Strah od boli drži nas zatvorenima.
Naš um — taj drevni zaštitnik — stvoren je da nas čuva od opasnosti.
Ali ponekad, u želji da nas spasi, on nas zatvori od života samog.
✨ Neurobiološki gledano, naš sustav preživljavanja (amigdala, limbički sustav) ne razlikuje fizičku opasnost od emocionalne boli.
Ista se alarmna sirena pali kad izgubimo voljenu osobu, kao i kad nas netko kritizira, napusti ili kad osjetimo prazninu u sebi. Tada tijelo aktivira reakciju borbe, bijega ili ukočenosti — i zapravo nas odvaja od iskustva koje bi moglo donijeti iscjeljenje.
A sve što bol tada traži je — pažnju.
Ne analizu, ne rješenje, nego prisutnost.
Jer prisutnost bez osude je oblik ljubavi.
Ljubav ne traži da bol nestane, nego da se ponovno povežemo.
Ali kad naučimo ostati — uz dah, uz tijelo, uz prisutnost —
onda bol postaju vrata u dublje sjedinjenje.
Jer svaka bol, kad joj dopustiš da te dotakne bez poistovjećivanja s njom,
pokazuje gdje si se odvojila od Ljubavi.
