28/12/2025
𝗧𝗵𝗶𝘀 𝗽𝗮𝗿𝘁 𝗼𝗳 𝗺𝘆 𝗹𝗶𝗳𝗲 𝗶𝘀 𝗰𝗮𝗹𝗹𝗲𝗱...𝗥𝗘𝗦𝗧.
Nakon 6 godina i 8 mjeseci, napokon sam odahnuo.
Čitaj [ogroman] tekst. ⬇️⬇️⬇️
E sad kad smo se svi najeli, mogu se ja malo raspisati 😉
Dragi moji Pluteki, sadašnji i budući.
Iako tekuća godina još traje, nekako Božić svima obilježava kraj jednog ciklusa, pa bih htio napisati par riječi jer se i ja napokon osjećam da sam stao na loptu. Napokon.
Ovo je u najmanju ruku bila transformativna godina.
Ako još niste popričali s vrapcima na grani, u ljeto 2022. godine smo imali veliku poplavu koja nam je uništila tankove i zatvorila radnju. Zbog toga duge 2,5 godine naš (i Vaš) float centar nije radio.
Ponovno otvoriti float centar nakon poplave bio je ogroman izazov. Iskreno, nisam očekivao da će trajati 2,5 godine. Ajde godinu dana...godinu i pol. Ali 2,5 godine me stavilo u poziciju gdje sam bio testiran i ispitan do granica koje nisam očekivao doseći.
Izašao sam na kraju svega kao potpuno druga osoba. I još uvijek se privikavam na novog sebe. Još uvijek se tražim. Želim napisati sve za što osjećam da mi se nakupilo. Jer iskreno, ne znam kome drugom da kažem. I osjećam da moram sve izbaciti iz sebe.
Na privatnom planu su mi se također dogodile ogromne promjene i doslovce privođenjem ove godine kraju tek počinjem usporavati i nadam se da sad zaista kreće faza oporavka.
𝗣𝗿𝗲𝘀𝗲𝗹𝗶𝗼 𝘀𝗮𝗺 𝘀𝗲 𝘂 𝘃𝗹𝗮𝘀𝘁𝗶𝘁𝗶 𝘀𝘁𝗮𝗻. 𝗡𝗮𝗽𝗼𝗸𝗼𝗻.
Vjerojatno to niste znali, samo su rijetki prokužili, ali ja sam živio u tom float centru od samog otvaranja. Ne figurativno, nego doslovno. Kad se uđe u centar, desno je jedna sobica u koju nitko nije ulazio. To je bila moja soba. Tamo na podu mi je bio krevet i 2 ormara. Tamo sam proveo zadnjih 6 godina. (Vidi sliku).
Uselio sam se tamo još dok smo prvotno uređivali float, prije nego su prve float kade bile spuštene u podrum. Prije nego kaj je bilo tople vode u kući. Prije nego kaj je prostor izgledao kak sad izgleda.
Zašto?
Jer mi je otvaranje tog centra bilo sve. Od kad sam prvi p**a probao float therapy u Novom Sadu, ideja je bila jasna, a inspiracija nezadrživa.
U početku je bilo uzbudljivo i simpatično biti u središtu oluje 24/7, naročito slušajući neke od vas kako komentiraju 'E jel netko živi ovdje? Baš je uređeno ko da si kod nekog doma.' 😉 Međutim, kako se s vremenom broj pluteka povećavao, održati nekakav vlastiti bioritam je postalo nemoguće, tako da sam još prije 4 godine počeo sanjati preseljenje u vlastiti prostor kako bih bio bolji za sebe, ali i za vas.
Osobno sam ugostio svakog pluteka prvih 2 godine. Periodično bih imao jednu osobu koja je privremeno došla raditi, ali nažalost sve je to bilo kratkotrajno.
Razštrkani termini po cijelom danu značili su da sam ja od jutra do sutra na lokaciji (doslovno) i s vremenom to počne utjecati na osobu na razne ne baš pozitivne načine. Nedostatak kretanja i stanje isčekivanja sljedećeg gosta te stavi u poziciju čekanja, a ne bivanja. I tako mjesecima. A nakon te šihte, ostaješ na istom mjestu – mentalno i fizički. Gubiš entuzijazam za probuditi se, kamoli za posao. Tim više što se probudiš – i na poslu si. Trudio sam se zamaskirati to pred gostima, i vjerujem da sam donekle uspio. Makar, osobno sam znao da vozim na rezervi, a kraj putovanja nigdje na vidiku.
Pitali bi me ljudi 'pa zakaj ne floataš?'. Zato što mi je nažalost taj tada prostor postao posao, a ne mjesto opuštanja. Mozak je samo vrtio bezbroj nedovršenih obaveza i razmišljanja što bi sve gostu trebalo za bolji float, a ne što bi meni trebalo za bolji život. Tako da, na kraju dana jedino što sam htio je prošetati na friškom zraku, pokrenuti tijelo i maknuti misli od posla.
Valja napomenuti da sam u tom periodu utjehu pronašao u svojoj najdražoj drogi – hrani. Naručivao bih 2 p**a dnevno na Woltu. Hrana bi bila izrazito nezdrava, a još k tome skupa. Novčanik je ostajao mršav, a ja sam se debljao. I to jako. U jednom trenutku vaga je pokazivala 120kg. Znao sam da živim u lošem vrtlogu, ali nisam vidio izlaza osim nastaviti raditi, pokušati postepeno organizirati posao tako da osobno mogu manje biti tamo, i možda se napokon početi kretati. Doslovno i figurativno.
Taman nakon 2,5 godine rada, naziralo se svjetlo na kraju tunela. Napokon je većina zadataka bila riješena. Uredio sam šminkeraj i kupio čak 2 fena za kosu (!!), kupio sam čaše u 2 boje pa se znala koja je čija, nabavili smo dovoljno plišanaca da pokriju cijeli kauč, uspješno su postavljeni web, FB i Instagram, a čak smo snimili i odličan intro video za youtube. Probušili smo vrata i prozor na stražnju ulicu i postavili krovne prozore u predvorje tako da sad napokon imamo više svjetla i zraka [MOLIM VAS POGLEDAJTE ZADNJU SLIKU KAKO IMAMO VIŠE SVJETLA]. Ne samo to, nego sam angažirao prijatelja da mi preuzme neke smjene kako ne bih ja morao ugostiti baš svakog gosta.
Nazirala se toliko dugo očekivana promjena. Možda ću napokon moći stati, udahnuti, pogledati u ogledalo i pitati se – ''hej, kak si, jesi dobro?'', a možda i napokon pokušati odseliti se u vlastiti stan.
𝗔𝗻𝗱 𝘁𝗵𝗲𝗻 𝗰𝗮𝗺𝗲 𝘁𝗵𝗲 𝗳𝗹𝗼𝗼𝗱.
Već mi je sasvim dosta pričanja o toj poplavi. Ali samo ću reći da je došla kao da je čekala tren kad se sve činilo da će profunkcionirati.
Period od tada, preko bitke s osiguranjem, pokretanjem (i završavanjem) Kickstarter kampanje, izgradnja novih tankova, te svi građevinski radovi i standardne muke po majstorima bih mogao opisati u nekom drugom postu koji će biti barem jednoako dugačak kao ovaj, a možda bi vas mogao interesirati. Iskreno, sad mi se neda niti razmišljati o tome.
Ali, jedino kaj mi je sad ostalo kao prva misao od tog perioda je da me to sve prebilo i promijenilo.
Ono debljanje nije bilo samo par kila gore. Povuklo je za sobom i nekoliko drugih zdravstvenih problema koje više nisam znao riješiti sam. Počeo sam se gubiti kognitivno. Zaboravljao bih riječi, slabije sam se orijentirao u prometu, nisam se mogao fokusirati na najobičnije zadatke, nisam se znao izražavati. Osjećao sam se da se protiv svoje volje distanciram od realnosti. Kao da plutam, ali ne na dobar način 😉 A tu su se pojavili sram i strah. Sram jer ne uspijevam preko 2 godine otvoriti float, sram jer ne znam odraditi najobičnije zadatke (''a drugi svi znaju''). Strah jer osjećam da propadam kao ljudsko biće sebi pred očima i ne znam kako si pomoći.
Krajem 2024. sam odlučio intervenirati. Odlučio sam pitati za pomoć i počeo sam slijediti striktni režim prehrane koji je specijaliziran za tegobe sa crijevnim mikrobiomom. Više o tome možete pročitati na ovom IG postu: https://www.instagram.com/p/DILfglHMU4o/?utm_source=ig_web_copy_link&igsh=MzRlODBiNWFlZA==
Ispada da sam imao SIBO, parazita koji mi krade nutrijente, candidu, trovanje plijesni (vjerojatno od bivanja u prostoru gdje je bila poplava), mutaciju na genu koja otežava probavu masne hrane, brain fog, retanciju vode, inflamaciju i vjerojatno ADHD (još se nisam testirao).
Počeo sam s režimom par mjeseci prije ponovnog otvorenja floata, a u idućih 6 mjeseci sam smršavio 27 kg. Puno bitnije od manjeg struka bilo je što sam se napokon počeo osjećati mentalno bolje. Osjetio sam iz prve ruke preokret simptoma i oporavak kognitivnih mogućnosti.
Dakle u daleko najstresnijem periodu u životu (majstori i građevina u floatu) krenuo sam najstriktniji režim prehrane i tjelovježbe u životu. To znači nema alkohola, nema šećera..zapravo nema 'oduška'. Svaki dan jesti 4 ista limitirana obroka mjerena u gram i kroz par mjeseci prolaziti intenzivan period čišćenja organizma od parazita i toksina koji te pri izlasku iz tijela stave u situaciju kao da silaziš s droge (tzv. Herx reakcija).. Automatski nisam ni izlazio niti se družio puno s ljudima, jer realno – osjećao sam se da im nemam kaj ni ponuditi ni pokazati. Bio sam nešto između robota, zombija i vojnika.
Lagano sam se distancirao od vanjskog svijeta, ali ono što me plašilo je da sam se distancirao i od unutarnjeg, odnosno od samog sebe.
Također teško mogu ovu cijelu priču ispričati bez da spomenem jednu osobu koju ću trenutno zadržati anonimnom. Od samog početka floata bila je samnom, i zato u ovome svemu ipak nisam bio sam. Obnova prostora se približavala kraju, ali nisam mislio da će to značiti kraj još jednog odnosa koji je paralalelno s floatom i krenuo. Nebi bilo isto bez tebe, a sad koračam dalje u različito. Iako sam radio sam, nisam bio sam. Hvala ti na tome. I pozdravi malog.
𝟭𝟳.𝟬𝟮.𝟮𝟬𝟮𝟱. -𝗣𝗼𝗻𝗼𝘃𝗻𝗼 𝗼𝘁𝘃𝗼𝗿𝗲𝗻𝗷𝗲 '𝗕𝗮𝗰𝗸 𝘁𝗼 𝗦𝗼𝘂𝗹 - 𝗙𝗹𝗼𝗮𝘁 𝗧𝗵𝗲𝗿𝗮𝗽𝘆 𝗖𝗲𝗻𝘁𝗲𝗿-𝗮'
Sjećam se prvih pluteka kad smo ponovo otvorili - Hrvoje i Mirela. Oni su takozvani '𝗢𝗚 𝗣𝗹𝘂𝘁𝗲𝗸𝗶' ('Original Gangsta' Plutek). Oni koje sam si odavno u bilježnicu označio sa oznakom PP (Potencijalni prijatelj).
Kad sam ih spustio dolje u podrum, iako su već plutali puno p**a, sve sam im objašnjavao kao da ponovo ugošćujem prve goste. Na kraju sam bio toliko uzbuđen da sam im poslije objašnjenja stisnuo ruku i zahvalio se kaj su došli, kao da su oni mene upravo zaposlili u svojoj firmi.
Oni su se krenuli tuširat, a ja sam otišao gore na kat, sjeo na pod i počeo plakat.
Misliš si da si ok. Kao, budiš se, radiš, obavljaš stvari. Možda nema osmijeha, ali da me netko pita - 'ma okej sam'. I sam vjeruješ u to. 'Nije to ništa, idemo dalje'. Ali tijelo pamti sve i drži emocije zategnute bili mi toga svjesni ili ne.
Ja sam mislio da sam okej jer napokon ćemo ponovo otvoriti.. Ali taj simboličan čin prihvaćanja prvih gostiju nakon toliko dugo vremena i toliko izazova je otvorilo u meni neki prolaz za nagomilane emocije i bol koji su morali izaći van. Napokon.
Po izlasku iz tanka, pitao sam ih kako im je bilo. Kažu 'odlično, wow, show.. Svaka čast, novi tankovi su space ship'. Pa je Hrvoje nastavio: ''𝗜𝘀𝗸𝗿𝗲𝗻𝗼, 𝗺𝗲𝗻𝗶 𝘀𝘂 𝗯𝗶𝗹𝗶 𝗱𝗿𝗮ž𝗶 𝗼𝗻𝗶 𝗺𝗮𝗻𝗷𝗶 𝘁𝗮𝗻𝗸𝗼𝘃𝗶, 𝗻𝗲𝗸𝗮𝗸 𝘀𝘂 𝗺𝗶 𝗶𝗻𝘁𝗶𝗺𝗻𝗶𝗷𝗶'. Hahahahahahahahahhahaha pa jebote Hrvoje, prvi plutek nakon tolko vremena, ganc novi Ferrari, a ti veliš da ti fali Fićo 😄😄
Jako mi je drago da su oni bili prvi. Točno oni koji su trebali.
𝗜 𝘁𝘂 𝘁𝗲𝗸 𝗸𝗿𝗲ć𝗲 𝗽𝗿𝗶č𝗮 𝗴𝗼𝗱𝗶𝗻𝗲 𝗴𝗼𝘀𝗽𝗼𝗱𝗻𝗷𝗲 𝟮𝟬𝟮𝟱.
U idućih par tjedana jako su me veselile vaše reakcije na ponovno otvorenje, na nove tankove i na vaš 'najbolji flaot do sad'. Posebno mi je bilo drago vidjeti vaša nasmiješena lica prije, a naročito nakon floata.
Ali znao sam da ako ne krenem odmah u potragu za pomoć, mogao bih se vrlo brzo naći u istom problemu kao i prije.
Trebalo je sve uigrati, ponovo svima javiti, obnoviti web, fotke... Ali najbitnije, trebao sam što prije zaposliti nove radnice.
Nakon relativno kratkog procesa ispitivanja kandidata, jako sam sretan što je izbor pa na Ivu i Ledu.
Vjerujem da ih je većina već upoznala. Nas 3 tutleka smo odmah kliknuli i postali prava mala familija.
Dani otvorenih vrata koje smo održali za 5. rođendan floata gdje su njih dvije zapravo bile hostese i domaćice ih je dodatno zbližio s prostorom, ali i međusobno. Ja sam u realnom vremenu s guštom gledao kako postaju sve opuštenije i kako prostor čine svojim.
Mislim da su taj dan prerasle iz kolegica u prijateljice, a ta obiteljska energija je uskoro postala opipljiva svima koji su u skorije vrijeme ušli kroz naša vrata. Toliko brzo su kliknule s vama, da su odmah na početku počele stizati vaše pohvale za njihov rad i trud. Nije mala stvar kad gosti primijete energiju ljudi koji ih dočekuju – a vi ste to prepoznali odmah. Tada sam znao da su Iva i Leda idealan fit za 'Back to Soul'.
[𝗨𝗽𝗱𝗮𝘁𝗲: 𝗡𝗮ž𝗮𝗹𝗼𝘀𝘁 𝗟𝗲𝗱𝗮 ć𝗲 𝗻𝗮𝘀 𝘂𝘀𝗸𝗼𝗿𝗼 𝗻𝗮𝗽𝘂𝘀𝘁𝗶𝘁𝗶 𝗷𝗲𝗿 𝗶𝗱𝗲 𝗿𝗮𝗱𝗶𝘁𝗶 𝗽𝗼𝘀𝗮𝗼 𝘂 𝘀𝘃𝗼𝗷𝗼𝗷 𝘀𝘁𝗿𝘂𝗰𝗶. 𝗔 𝘁𝗼 𝘇𝗻𝗮č𝗶 𝗱𝗮 ć𝗲𝗺𝗼 𝘂𝘀𝗸𝗼𝗿𝗼 𝘁𝗿𝗮ž𝗶𝘁𝗶 𝗻𝗼𝘃𝘂 𝗼𝘀𝗼𝗯𝘂 𝘇𝗮 𝗿𝗮𝗱 𝘂 𝗰𝗲𝗻𝘁𝗿𝘂. 𝗦𝘁𝗮𝘆 𝘁𝘂𝗻𝗲𝗱!].
Meni su njih dvije olakšale užasno puno. Nemjerljivo. Teško vam mogu opisati mix olakšanja, umora, zbunjenosti, dezorijentacije, melankolije i usporenosti kojeg sam osjećao u idućih mjesec ili čak dva. Najbliže što mogu objasniti je kada u nekom filmu pukne bomba pored glavnog lika, pa se ne čuje ništa osim zujanja u ušima i tako prekriven prašinom tetura po ulici znajući da je doživio nešto veliko, ali bez mogućnosti probavljanja onoga što se dogodilo.
Trebalo mi je ljetovanje. Ali totalno ljetovanje. I fjaka, i parti...i ekipa i samoća. Znao sam da mi to neće namiriti duh, ali u tom trenu, teturajući prašnjav i krvav od eksplozije, samo sam htio nastaviti hodati prema naprijed u nadi da ću do nekakvog cilja zaista i stići.
Popiš par koktela, pojedeš koju krafnu, trepneš dvaput i već je Božić. 𝗔𝗹𝗶 𝗼𝘃𝗮𝗷 𝗕𝗼ž𝗶ć 𝗷𝗲 𝘇𝗮 𝗺𝗲𝗻𝗲 𝘀𝘃𝗷𝗲𝘁𝗹𝗼 𝗻𝗮 𝗸𝗿𝗮𝗷𝘂 𝘁𝘂𝗻𝗲𝗹𝗮. Od svih prepreka, ciljeva, truda, od svih simbolika početaka i kraja, bježanja i suočavanja.. Mogu reći da je ovo moje preseljenje iz floata u novi stan finalna točka na i.
Nemam više apsolutno nikakvih prepreka da krenem koračati u svoj život. Svi preduvjeti su tu. Float je preživio svoj teški put od rođenja, preko katastrofe kroz preobrazbu u preporod. A s njim i ja.
Da, malo sam 'mirniji' u zadnje vrijeme. Malo više gravitiram spokoju i samoći. Odmoru i duhovnoj obnovi. Iskreno, i mene to preplaši nekad (poznavajući sebe iz prošlosti). Ali mir kojem napokon imam pristup mi svaki dan šaptom govori da će sve biti u redu. I ja mu vjerujem.
𝗧𝗮𝗸𝗼 𝗱𝗮, 𝗱𝗿𝗮𝗴𝗶 𝗺𝗼𝗷𝗶 𝗻𝗮𝗷𝗱𝗿𝗮ž𝗶 𝗽𝗹𝘂𝘁𝗲𝗸𝗶, 𝗯𝘂𝗱𝘂ć𝗻𝗼𝘀𝘁 𝗳𝗹𝗼𝗮𝘁𝗮 𝗶𝘇𝗴𝗹𝗲𝗱𝗮 𝗼𝘃𝗮𝗸𝗼 𝗻𝗲𝗸𝗮𝗸𝗼:
Iako možda zvuči kao da se žalim kako je sve teško i kako sam iscrpljen, zapravo bi htio reći da je suprotno od toga. Ova melankolična potreba za odmorom nije odustajanje ili gašenje entuzijazma nego napokon dugo očekivani i zasluženi odmor. Ne kao ljeto-odmor gdje znamo svi kak to izgleda na Jadranu...Nego odmor duše. U novom stanu. Na mirnom i sigurnom. Napokon.
Iskreno, vjerojatno ćete me manje vidjeti u floatu idućih mjeseci..
Jako mi je stalo do usavršavanja tankova pa se sad malo mičem od ljudske strane priče i zakopavam sa strojarima u radionu da unaprijedimo još kaj se unaprijediti da, pa da bude još manje problema, još preciznijh temperatura i napokon...napokon da popravimo svjetlo u plavom tanku 😉 Tko zna zna!
A možda napokon i dostavim te sve majice Kickstarterovcima 😂
Nakon kaj se malo dobijem, imam velike planove i dalje, ne brinite. Iskreno, ali iskreno... tek smo krenuli. Nekima je to teško povjerovati, ali ne lažem. 𝗢𝘃𝗼 𝗷𝗲 𝘁𝗲𝗸 𝗽𝗼č𝗲𝘁𝗮𝗸.
Cilj je redefinirati pojam odmora i wellnessa u Hrvatskoj. Novi centar, više tankova, bolji tankovi, više usluga. Sauna, cryotherapy, masaža, zvučne kupke, pokret, ples, meditacija, povratak prirodi, slane sobe, hladne kupke... ljudi moji, kad vam kažem da je ovo tek početak.
Ali ubuduće ću malo pametnije. Definitvno sam odradio svoju 'lone wolf' fazu kaj se tiče biznisa. Sad ću objeručke prihvatiti pomoć, suradnje, partnere, investitore i mentore. Fora je graditi iz nule 'from the ground up', ali trenutno sam u fazi gdje bih puno više htio delegirati, voditi ekipu i učiti od boljih i iskusnijih od sebe. 𝗜𝗺𝗮𝗺 𝗽𝘂𝗻𝗼 𝘁𝗼𝗴𝗮 𝘇𝗮 𝗻𝗮𝘂č𝗶𝘁𝗶.
Ali prvo... Mir. Odmor. Namirenje.
Napokon i meni kreće moj 'Back to Soul' moment, a moja novogodišnja odluka – više plutati.
Hvala svima koji su bili dio ove prve epohe...
fotografi i snimatelji: Vjekoslav Palinic, Hrvoje Baudoin, Goran Berovic, Marko Lopac, Neven Muretić, Joža.
IT/WEB/SOCIALS Kreso Jurak, Leon Đurijanček, Antonija Bačić, FLOAT FAM: Mihajlo Sinkovic, Klavdija Jarc, Luka Perković, Luka Alaupovic, Andraž. i naravno Leda Pahernik i Iva Funarić.
Prvi helperi: Irena, Zrinka Bačić (nisam te zaboravio;) i Chris. Hvala vam.
Majstori: Marko Matošević i vesela ekipa iz radione, Braceki, Bosanci, Dominik, Dino L., Edo. Poseban pozdrav i mojim starcima i svima koje sam možda zaboravio! Sori, pišem ovaj tekst još od Badnjaka.
𝗜 𝗽𝗼𝘇𝗱𝗿𝗮𝘃 𝗽𝗼𝗸𝗼𝗷𝗻𝗼𝗺 𝗗𝗮𝗻𝗶𝗷𝗲𝗹𝘂 𝗸𝗼𝗷𝗶 𝗷𝗲 𝟯𝟬𝟬 𝗽𝘂𝘁𝗮 𝘀𝗮𝗺𝗻𝗼𝗺 𝗽𝗼𝗽𝗿𝗮𝘃𝗹𝗷𝗮𝗼 𝗽𝗿𝘃𝗲 𝘁𝗮𝗻𝗸𝗼𝘃𝗲. 𝗨𝘀𝗽𝗷𝗲𝗹𝗶 𝘀𝗺𝗼 𝗗𝗮𝗻č𝗶 😉🍻
- Ps. Još do kraja 1. mjeseca traje akcija 3+1 Gratis. Više na: www.float.hr
- Ako ste ikad plutali kod nas i pristali na newsletter, u mailu (ili spamu) imate poseban kod za JOŠ JEDAN GRATIS FLOAT. Dakle ne 3+1, nego 3+2.
Nedjelja je, a ja imam jednog izvanrednog pluteka sad u 16h. Koji baš možda paše u neku od gorenavedenih novih uloga.
𝗛𝘃𝗮𝗹𝗮 𝗩𝗮𝗺 𝗻𝗮 𝘀𝘃𝗲𝗺𝘂 𝗣𝗹𝘂𝘁𝗲𝗸𝗶.
𝗡𝗲𝗺𝗮𝘁𝗲 𝗽𝗼𝗷𝗺𝗮 𝗸𝗼𝗹𝗶𝗸𝗼.
Sretan Božić i uspješna Nova 2026. godina!
Voli vas Luka 🫶🩵
![𝗧𝗵𝗶𝘀 𝗽𝗮𝗿𝘁 𝗼𝗳 𝗺𝘆 𝗹𝗶𝗳𝗲 𝗶𝘀 𝗰𝗮𝗹𝗹𝗲𝗱...𝗥𝗘𝗦𝗧.Nakon 6 godina i 8 mjeseci, napokon sam odahnuo. Čitaj [ogroman] tekst. ⬇️⬇️⬇️E sa...](https://img4.findhealthclinics.com/532/491/1468080725324911.jpg)
