Centar Snaga namjere

14/01/2026

Kronična bespomoćnost se javlja kad reakcije smrzavanja, orijentiranja i obrane postanu u tolikoj mjeri fiksirane i oslabljene da se kreću dobro poznatim i disfunkcionalnim putevima. Kronična bespomoćnost pridružuje se hiperopreznosti i nesposobnosti da prihvatimo nove modele ponašanja kao još jedna zajednička značajka stvarnosti traumatizirane osobe.
Kako bespomoćnost postaje neodvojiv dio njezinog života, ta će se osoba teško moći ponašati na bilo koji način koji ne podrazumijeva bespomoćnost.
Sve osobe koje dožive traumu u nekoj mjeri dožive fenomen kronične bespomoćnosti. Kao rezultat toga, teško nam je posve sudjelovati, posebno u novim situacijama. Za sve nas koji se doživljavamo i poistovjećujemo s bespomoćnosti, svaki bijeg ili napredovanje doslovce su nemogući. Postajemo žrtve svojih misli i vizija. Kad na iskustvo ili podražaj fiziološki reagiramo tako da dođemo u povišeno stanje budnosti, u orijentacijski refleks i obranu ne ulazimo poput zdravoga ljudskog bića. Umjesto toga, izravno iz povišenog stanja budnosti ulazimo u stanje imobilnosti i bespomoćnosti, zaobilazeći svoje emocije kao i normalan slijed reakcija. Postajemo žrtve koje neprestano očekuju situacije u kojima će i dalje biti žrtve.
Povišeno stanje budnosti tako je snažno povezano s imobilnošću da ih je nemoguće odvojiti. U tom slučaju povišeno stanje budnosti vodi do imobilnosti. Točka. Svaki put kad osjetimo povišeno stanje budnosti, automatski se osjećamo imobilno i bespomoćno. I to je doista tako. Moguće je da nas adrenalin osnaži te da smo fizički sposobni trčati, ali osjećaj bespomoćnosti tako je snažan da nismo u stanju pronaći izlaz i napustiti tu situaciju. Taj scenarij je čest u opsesivnim vezama; moguće je da smo svjesni toga da želimo napustiti tu vezu, ali se bojimo kako će imobilnost nadjačati naše primitivne veze s okruženjem i unatoč sebi ostajemo u vezi.
Peter Levine “Buđenje tigra”

12/01/2026

Djeca s dijagnozom ADD prečesto, čak i nakon što dobiju dijagnozu, trpe unaprijed određena mišljenja i osuđivanja svijeta odraslih. Ono što im je zajedničko je pretpostavka da je dijete odgovorno za svoja ponašanja, a posebno za način na koji roditelj reagira na njih te da ih može svojevoljno mijenjati.
Mit broj 1: dijete samo traži pažnju
Djetetova glavna potreba je prava vrsta pažnje, a njezin manjak predstavlja njegovu glavnu anksioznost. Ako to shvatimo, mijenja se značenje samog naziva poremećaj deficita pažnje. Dijete s ADD-om je moralo dati puno više pažnje nego što je dobilo i upravo je tako zaradilo deficit pažnje.
Gabor Mate

10/01/2026

Ljutnja, anksioznost, očaj… Sve su to normalna emocionalna stanja čovjeka. Svatko od nas ih osjeća sukladno svojim prošlim životnim događajima i temperamentu. Uznemirujuća su to stanja i kad god se tako osjećamo dolazimo u kušnju okriviti nekoga drugoga.
Roditelji bi trebali biti svjesni velikog raspona svojim emocionalnih reakcija, od funkcionalnih do onih koje bi se mogle opisati disfunkcionalnima. Tada su puno manje šanse da će inzistirati na tome da dijete preuzme odgovornost za njihove osjećaje bez obzira na to što dijete učinilo ili nije. Dijete je oslobođeno ogromna emocionalnog tereta jednom kad roditelj nauči prepoznati u sebi izvor svojih reakcija na dijete.
Teško je prihvatiti činjenicu da drugi ljudi ne uzrokuju naše reakcije jer automatski povezujemo naše osjećaje s onime što drugi rade. Normalno je da smo zbunjeni. Kad smo bili djeca, drugi ljudi su zapravo uzrokovali naše osjećaje na ovaj ili onaj način, ovisno o tome kako su se ponašali prema nama i to u tolikoj mjeri da je za neke odrasle osobe, koji nisu uspjele razviti sposobnost samoregulacije, to i dalje tako. Jednostavan bi primjer bio način na koji bih reagirao kad bi mi netko stao na nogu u autobusu prepunom ljudi. Toj bih se osobi mogao obratiti ljubazno ili me može naglo obuzeti bijes, a možda ne bih ništa rekao kad bih bio prestrašen. Iako je podražaj u sva tri slučaja isti, reakcija ne ovisi o njemu, već o mom stanju uma. Čak će ista osoba reagirati drugačije na isti podražaj u različitim trenutcima, pa ne možemo reći da podražaji uzrokuju bilo kakvu posebnu reakciju. Ne možemo okriviti okidač pištolja za pucanj. Osoba ga može pritiskati koliko god želi, ali ako nema metka pištolj neće opaliti.
Roditelj koji nauči pažljivo obraćati pozornost na samoga sebe ubrzo će shvatiti da ono što uvelike komplicira svaku situaciju nije samo ono što samo dijete radi,već stupanj anksioznosti koji djetetovo ponašanje aktivira kod roditelja. Kad je dijete “neposlušno”, roditelj može reagirati znatiželjno i pokušati razumjeti što ono točnonželi reći, a to dovodi do puno učinkovitije reakcije roditelja. Ako smo umjesto toga kao roditelji preplavljeni anksioznošću, odmah se usmjerimo prema kontroliranju djetetova ponašanja, odnosno djeteta.
Gabor Mate, “Raspršeni umovi”

07/01/2026

Poznajem osjećaj kad srce kao da odahne, malo se proširi i napravi mjesta za – oprost. Kao da joj se nešto maklo s p**a, radost se razlije tijelom donoseći blagost i mekoću.
No, prije toga nužno je suočiti se s bijesom, boli i tugom koji kao da sjede oko povrede i sprječavaju oprost. Naše iskustvo i osjećaji ne nestaju pa ne možemo oprostiti bez susreta sa snažnim, neprorađenim emocijama i senzacijama koje osjećamo zbog povrede. Prorada i susret donose olakšanje i iscjeljenje. Kontakt s onim što trenutno jest, ne tjeranje sebe na ono što je ideja da bi trebalo biti.
Uvriježeno je da je oprostiti dobro za nas jer se u protivnom nastavljamo nesvjesno ili svjesno držati za ljutnju ili bol koji mogu živjeti u našem tijelu kao stisnutost, napetost i/ili kolaps. I to je istina.
Ali ako moja trenutna istina nije oprost, nego ljutnja, ne želim i ne trebam sebe gurati u oprost. Jer se tada ljutnja, koja neće nestati samo zato što mi ne paše biti u kontaktu s njom, okreće put unutra, na mene, i progovara kritičnošću, zahtjevnošću, omalovažavanjem, posramljivanjem i perfekcionizmom koji kažu da sam ja kriva, loša, nedostatna jer ne mogu – oprostiti. Pa na izvornu povredu dolazi nova.

Moje je iskustvo da se najbolniji, najteži dio osjećaja povrijeđenosti iscjeljuje kroz dovršavanje emocionalnih procesa. I taj dio je dostupan, ovisi o nama hoćemo li se upustiti u proces i kojim tempom. Rezultat je prihvaćanje i osjećaj da sam izašla iz bespomoćnosti, osjećaj kapaciteta da budem s povredom i situacijom koja ju je izazvala na drugačiji, mirniji način koji me više ne proganja vrtloženjem misli i emocija.
Mir dolazi kad susretnem nezadovoljenu potrebu ispod snažnih emocija. Kad imam sebi za dati. Ne ovisim više o osobi, situaciji u kontaktu s kojima potreba nije bila zadovoljena, a koji često samo podcrtaju i naglase neispunjenje tih potreba nekad u djetinjstvu kad smo stvarno, mali i bespomoćni, ovisili o drugima da ih ispune.
Srce pak ima svoj ritam. I treba mu dati vremena i prisutnosti za njegove istine, možda otkuca i oprost.
Magda Kuljiš
Koherentna tjelesna psihoterapija

05/01/2026

Život ne završava s odlaskom stare godine, niti s 30tim, 40tim, 50 tim i tako dalje. Onda bi bilo bolje početi s interesom gledati što nas zanima, što nas zaista uzbuđuje kad to činimo, što bi voljeli istražiti i isprobati? Najbolji trenutak za to je upravo sada. Jer ako ne sada, kad onda? Usudimo li se i pogriješiti i ne učiniti to najbolje, ali ipak učiniti?
Ja sam upisala doktorat s pune 63 godine, treperila sam od straha i uzbuđenja, nesigurnosti i hrabrosti i još puno proturječnih osjećaja. Moji prijatelji su se zafrkavali, ja skupa s njima. Osjećala sam se često bespomoćno i izgubljeno, a onda bih se opet digla na noge i tražila pomoć od ljudi i univerzuma. Izgubila sam teško pronađenu mentoricu, pa onda nakon očaja pronašla izvrsnu i poticajnu novu. Nisam imala uopće akademskog iskustva u pisanju radova, ali odlučila sam ponizno učiti kao početnik. Imala sam napretek iskustva u praksi, a onda me počelo zanimati kako bih to donijela u znanost. Moja velika strast: tjelesna psihoterapija, ranorazvojna trauma i obrasci koji se ponavljaju u odraslim ljubavnim vezama je samo po sebi izazov! I nastavljam tim putem. Ne znam kako će sve biti po putu, ali osjećam da je to moj put. Vjerujem da ću puno griješiti ali znatiželjna sam i ne bojim se tražiti pomoć. I ako se ne vežem isključivo za kraj priče, usput bi moglo biti jako zanimljivo i životno. Ostalo ne znam, ne odustajem da oživotvorim svoje snove i utjelovim onoliko koliko mogu. A vidim da mogu kad se usudim.
Hvala vam na podršci i praćenju ove stranice.
Tihana
Tim Snaga namjere

03/01/2026

To je zaista bolno… oprostiti se i otići od osobe koju snažno volite. I ujedno patite u odnosu s njom. Nekada ljubav nije dovoljna kako bi se izgradio zdrav odnos. Ostati znači uporno očekivati promjene od druge strane, nadajući se čudu, tolerirajući iznova i iznova nešto što je povređujuće, gubeći sebe u pokušajima da ne izgubimo drugu osobu.
Koliko god bolno bilo, otići iz takve veze je bolno jednom. Snažno i devastirajuće, ali tada biramo za sebe. Lažna nada kako je “moglo biti drugačije” samo otežava, jer da je moglo biti drugačije onda bi i bilo. Ostajanje u takvim odnosima je produbljivanje rane koja je vjerojatno nastala puno prije, u nekom bespomoćnom odnosu… možda s roditeljima. Nedovršeni procesi u nedovršenim odnosima će nas uvlačiti u slične traumatske vrtloge i ako sami ne pronađemo put, druga osoba neće to učiniti za nas. Tako je trebalo biti u djetinjstvu, da netko “veći i puno razvijeniji” riješi situaciju za nas. Očito na žalost nije bilo tako. Ta nada i dječja iluzija iz nedovršenog će nas silno vući. Ako sve ostane u nesvjesnom (ponekad u predverbalnom), onda će nas ta iluzija magnetski privlačiti u “nemoguće misije ljubavnih odnosa”. A to znači da ćemo se vezivati uz drugu ranjenu osobu koja se neće moći pustiti u stvarnu intimnost odrasle ljubavne veze. Kao da dvoje djece očekuje da se dogodi čudo. Na žalost čuda se ne događaju u traumatskim vezivanjima. Događa se ponavljanje odnosa i nedovršenih procesa, izdaja, nerazumijevanja, izbjegavanja, dječjeg prianjanja i puno emocionalno nezrelih, dramatičnih odnosa.
Svejedno je bolno, upravo iz tih preplavljivanja. Zato ako odlučite otići, priznajte sebi da odlazite ne da bi natjerali drugu osobu da tada vidi koga gubi. Odlazite, nadam se, iz odraslijeg dijela sebe, da se pobrinete za onaj dio koji je naučio patiti i čekati na spas izvana.
Ljubavni odnos bez emocionalne sigurnosti nije odrasli ljubavni odnos. To je dječje vezivanje ili traumatsko vezivanje. Ako ne možete sebe slobodno izraziti u odnosu, pronaći rješenje nakon svađe i sukoba, izraziti svoje potrebe i čuti drugu stranu, onda to nije dovoljno siguran emocionalni odnos.
Ako odlazite, imate pravo na tugovanje i suze… ali molim vas nemojte se zavaravati da je to “ljubav vašeg života”. Trauma ima tu dramatičnu važnost, pa traumatska vezivanja imaju miris i okus “ne mogu živjeti bez te druge osobe”. Ako ste dugo vremena bili nesretni, neshvaćeni i neprihvaćeni onda to ne bi trebao biti znak “velike ljubavi”, prije znak velike traume.
Želim vam siguran put i ostavljanje patnje na tom putu. Možda je vrijeme da bude laganije i podržanije. Možda je upravo sada pravo vrijeme kako bi prestali čekati nekog drugog da vam kaže da krenete. Problem s takvim čekanjem je da zapravo nitko ne dolazi. Jedino dopuštenje koje trebate je vaše vlastito!
Putnica koja je sama prolazila takva putovanja i zaključila da je dosta patnje i dječjih očekivanja,
Tihana
Centar Snaga namjere

31/12/2025

29/12/2025

Ako se osjećate usamljeno ne čekajte da drugi otvore vrata. Potražite pomoć, usamljenost je bol modernog društva. Niste sami, postoji puno ljudi koji žude za kontaktom i ujedno se jako boje kontakta. Vaše iskustvo nije bezrazložno, možda postoji i drugi dio istine.
Tim Snaga namjere
Koherentna tjelesna psihoterapija

27/12/2025

Često sam u životu čekala. I dugo.
I frustrirano i uzbuđeno i tjeskobno i odustajući.
Ali ipak ne bih odustala.
Čekala sam destruktivno, u polaritetima – jureći u sve ili ništa, sad ili nikad, kroz kompenzacije i disocijacije, uz podršku i bez nje.
Čekala sam nalaze.
Ponekad sam samo čekala da prođe.
Čekala sam da bude bolje.
Čekala sam da me se vidi. I prepozna.

Čekanje me naučilo da trebam – iskorak. Moj. Prema onome što želim. Dugo sam čekala sebe da iskoračim prema sebi.

Pomogli su, naravno, sigurni ljudi i moji terapeuti čiji su topli interes i iskreni angažman zrcalili da moje unutarnje oduševljenje meni bitnim stvarima emotivno rezonira s njima. Da me mogu vidjeti.

Ali vanjsko nije bilo dovoljno.

Postalo je dovoljno kad sam se ja počela radovati sebi. I onome što radim. I onome što me veseli. Kad sam zagrlila svoju unutarnju djevojčicu – da budem prva, a ne posljednja kojoj se ona sviđa. Koja voli njezin svijet. Zbog nje.

Funkcionira usporavanje da vidim u čemu sam stvarna, svoja. Funkcionira iskorak držeći sebe, odnosno ukorijenjen u vlastitim resursima i granicama.
Funkcionira integracija koja nije isključiva, kroz koju pregovaraš sa sobom i drugima ili okolnostima.
A onda si spreman za novi iskorak.

Magda Kuljiš
Koherentna tjelesna psihoterapija

25/12/2025

24/12/2025

“Kad je mlado stablo ozlijeđeno, ono raste oko te rane. Kako se to stablo nastavlja razvijati, rana postaje relativno mala u odnosu na veličinu stabla. Čvorovi, kvrge i iskrivljene grane otkrivaju rane i prepreke s kojima se stablo tijekom vremena susretalo i koje je nadilazilo. Način na koji stablo raste oko svoje prošlosti pridonosi njegovoj posebnosti, karakteru i ljepoti.”
Peter Levine
Ovaj citat nije ovdje da bi se uljepšavala stvarnost, on je prekrasna slika našeg ljudskog kapaciteta. Kad je fokus stavljen samo na bol i patnju, fokus će podupirati ponavljanje iskustva. Iskrivljena uvjerenja nam otežavaju povjerenje u tijelo i njegovu mudrost. Korijeni traume kriju se u našoj instinktivnoj fiziologiji. Kao rezultat toga, ključ za iscjeljenje traume pronalazimo kako u svojem tijelu, tako i u svojem umu. Svatko od nas treba za sebe otkriti te korijene. Kako od rođenja učimo ogledanjem u drugom licu tako i u odraslosti pomaže svjedočenje druge osobe i drugačije prisutnosti.
Kako jedino ja mogu otvoriti vrata svoje istine, onda je možda dobro vrijeme za taj korak.
Ako vam treba pomoć javite se.
Tim Centra Snaga namjere

22/12/2025

U radu s ljudima najviše volim snagu kontakta i transformaciju. To da mogu biti podrška na putu drugima dok prolaze kroz boli, otvaraju strane rane ili zacjeljuju nove, susreću se s unutarnjom djecom ili svojim roditeljima, prolaze kroz osjećaje, postavljaju granice, izražavaju emocije i potrebe, odbacuju maske, otvaraju se, šire, dišu
punim plućima i imaju život u svojim rukama, a da pritom mogu koristiti svoje talente i darove i znanja i iskustva i da je ponekad najvažnije samo da sam tu za njih, tako malo, a tako moćno, za mene je najveći blagoslov, a i privilegij.

Nastja Kulović
Koherentna tjelesna psihoterapija