Martina Trboglav Podvorac, Privatna psihološka praksa Corium

30/08/2024

Za sve koji trebaju dozu umirivanja i buđenja unutarnjih prirodnih kapaciteta za iscjeljivanje, zdravlje i otpuštanje stresa, napetosti i boli, u utorak kod mene u Zagreb (Maksimirska 54) ponovno stiže divna Nina Čikeš Stegić, liječnica, terapeut i praktičarka kraniosakralne terapije, i nudi tretmane kraniosakralne terapije.

Kaže jedan od opisa "... tretmani su duboko opuštajući i stvaraju osjećaj topline ili nježnog pulsiranja na tretiranim područjima. Tijekom tretmana tijelo se opušta, mozak umiruje, a emocije se otpuštaju i iscjeljuju. Uspostavlja se veza između tijela i uma i ublažavaju i uklanjanju bolovi i ograničenja u tijelu." Cijeli tekst možete pronaći na https://upledger.hr/kraniosakralna-terapija-cst/

Ako nekog vuče isprobati ovu na našim prostorima još uvijek novu, ali u svijetu jako korištenu metodu, ostavite znak u komentarima pa šaljem raspored termina i spajam vas s Ninom.

❤

04/10/2023

Sjećam se kada nam je prije pet, šest godina na završnom NLP vikendu svima pripremila kartice na kojoj su bile poticajne fotografije s divnim mislima, i pustila nam da nas naša odabere. Moja još uvijek stoji na frižideru 😉

Žena koja je uvijek puna pozitive i životnosti osmislila je divne motivacijske kartice koje sada može nabaviti svatko. Utkala je u njih svoje misli, svoj good vibe, s nadom da će to i drugima donijeti poticaj za svaki dan.

Bravo i čestitam Pavlek ❤ - kartice su diiiiiivne! Melen za srce i dušu😉.

Topla preporuka svima - divan alat za svaki dan, a vjerujem i terapeutima za rad s drugima.

Poklonite ih sebi, poklonite ih nekom drugom, razveselit će vas, obećajem😊

29/07/2023

Bivanje s klincima na godišnjem me vratilo u neka moja stara sjećanja.

Uzbuđenje dok čekamo trajekt i odlazimo na Vis. Odlazak na K*t (viški gosti će znati) po sladoled. Kino na otvorenom.

I kao da se folder otvorio, sjećanja samo naviru, iz svih godišnjih doba... Svi oni sitni trenuci i detalji koji su za moje dječje oči bili znak da smo na putu prema zabavi, drugačijem, uzbudljivom, posebnom. Kad smo zajedno. Kad uživamo. Kad smo opušteni. Kad otkrivamo svijet. Kad se družimo.

Ta sjećanja sjeme su osjećaja sigurnosti, mira, ali i znatiželje i poriva za upijanjem svijeta oko sebe. I trenutak kad u mislima odem tamo, ti isti osjećaji izviru u mom tijelu sada i ovdje. Umiruju, namiruju.

U isto vrijeme se pitam koji detalji, koji trenuci, koje slike to isto sada postaju mojoj djeci. Čega će se oni sjećati u budućnosti. Koje slike će poželjeti vratiti u svojim mislima, budeći sve te divne osjećaje opet.

I počinjem promatrati naše sadašnje trenutke kroz te (dječje) oči, postajući svjesna da upravo sada kao obitelj imamo priliku u njima kreirati tu želju za istraživanjem i životnošću, koju bivanje na drugim mjestima donosi.

To donosi neku drugu perspektivu. Čaroliju. Koju ponekad izgubimo u svim onim izazovima koje godišnji s djecom također donosi.

Pa dijelim ove misli, s nadom da će kroz ove riječi snažnije odjeknuti u meni, a možda pronaći put i još do nekog drugog kome to treba...

❤

06/07/2023

Danas sam pitala svoju djevojčicu što želi postati kad odraste. Nekoć je odgovor bio balerina, gimnastičarka, ali danas se pojavio novi - teta u vrtiću.

Uuuu, zanimljivo, mislim se ja.... nisam nikad zamišljala da bi ona dala taj odgovor.

Idem dalje pa ju pitam: A što ti se sviđa u tom poslu? Zašto bi to htjela biti?

Tek onda je slijedilo iznenađenje.

Paaaaaa....da se mogu ljutiti na djecu.
I da mogu ne spavati popodne.
I da mogu ići na mail kad želim.

Prvo sam se slatko nasmijala. Ali i ostala bez teksta.

No, onda sam krenula razmišljati o onom što je rekla. I odjednom sam ugledala sljedeće misli...

Želim se moći ljutiti, bez posljedica. Želim moći izraziti svoje emocije, svoje granice, sebe.

Želim moći odabrati ono što mi moje tijelo govori da mu treba, umjesto da u točno određeni sat moram svaki dan zatvarati oči i čekati kad će san napokon doći.

I želim moći osjećati se vrijednom, raditi nešto što je važno.

Ne znam jesam li u pravu, ali znam da nisam daleko od istine.

Znam jer me podsjetila na ono za čim sam i sama čeznula kada sam bila mala.

Pa podsjetnik za sve nas velike što je to što našim malima zapravo treba.

I onom djetetu ispred nas. I onom djetetu koje i dalje živi u nama.

27/05/2023

Zadnjih dana neprestano razmišljam kako svi čeznemo za istim.

Bilo da smo klinci koji traže svoje mjesto pod suncem, na pragu ulaska u odrasli svijet, roditelji u iščekivanju ili s bebom u naručju, partneri koji traže način kako živjeti što bolje i ljepše zajedno, mama/tata koja/i pokušava uskladiti svoj privatni i poslovni život, osoba na bilo kojoj životnoj prekretnici, ili jednostavno uronjeni u svoju svakodnevnicu - gdje god se pronašli, u čemu god bili, svima nam treba isto.

Mjesto gdje ćemo moći doći i ispričati svoju priču. Podijeliti sve ono što osjećamo, bez filtera, bez da moramo paziti hoćemo li nekoga opteretiti svime onim što trenutačno nosimo u sebi. Bez da pazimo na riječi ili razmišljamo imamo li uopće pravo osjećati ono što osjećamo.

A tako je malo prilika u ovoj ludoj svakodnevnici baš za to. Čak i unutar vlastita četiri zida. Pa čuvamo, skrivamo, zanemarujemo, ponekad i potiskujemo, ili samo jednostavno idemo dalje nastojeći ostati pozitivni. A osjećaji plove po našem tijelu, nakupljaju se, pretvaraju u razne blokove i težine.

A toliko malo nam treba. Toliko malo, a toliko puno.

Samo da nas netko sasluša. Da nas čuje. Ne mora niti išta reći. Samo vidjeti, doživjeti i biti s nama. Da progovorimo, da propustimo, da isplačemo pa i da izvrištimo.

Kaže jedna mudra poslovica, tek kada ispraznimo već napunjenu čašu, možemo nešto novo staviti u nju. Isto je i s emocijama. One su energija, fizički jasno prisutna u našem tijelu. I ako ostaju zarobljene u našem tkivu, teško svoje tijelo (i svoje misli) možemo napuniti nečim drugim. Nečim lakšim. Nečim mudrijim. Nečim boljim.

I ako sam išta naučila u ovih godinu dana intenzivnog terapeutskog rada s ljudima, onda je to da ne trebamo da nas itko popravlja. Ili savjetuje. Trebamo mjesto gdje ćemo osjetiti sigurnost da možemo doći i biti sa svim onim što jesmo. Kako bismo s tim kapitalom mogli otvoriti - sami sebi - prostor prema novom.

Ovo je taj prostor. Ovo je mjesto gdje se okupljamo, jedan na jedan, u grupi, virtualno i uživo. I gdje najviše i najvažnije što činimo je da svjedočimo jedni drugima.

A kad bivamo ugledani, sve nekako postaje bolje. Lakše. Možda čak i - posve u redu. I kreće se pojavljivati neka nova snaga, neka nova misao, neki novi potencijal - koji je odavna tu, ali je možda samo bio zatrpan silinom nakupljenih i neprorađenih emocija.

Dobrodošli u Corium! I hvala vam što ste tu ❤️

17/05/2023

Za mame koje su tu i prate ovaj profil...

Zagrljaj veliki šaljem ❤️

MAJČINSTVO I USAMLJENOST

U nedjelju je bio Majčin dan. I majke s kojima smo se jučer susrele u našoj grupi podrške, s knedlom u grlu su nam ispričale da su ga provele u suzama.

Istraživanja pokazuju da se preko 90% mama osjeća usamljeno u svojim prvim godinama majčinstva. Usamljeno fizički. Usamljeno emotivno. Ponekad i usamljeno među ljudima, među svojim najdražima. Što je možda i jedan od najtežih osjećaja.

Teško može razumjeti što znači biti majka onaj koji to nije prošao. Ali ne odnosi se to samo na one mame koje ostaju na porodiljnom same unutar svoja 4 zida s bebom, nego na sve mame.

Jer suštinski nedostaje podrške. Na svim razinama. A to je period života kada nam ona treba najviše.

Mama koja je sama kod kuće s bebom, pita se gdje su svi. Zašto je ostavljena. Zašto je nitko ne razumije. Zašto je nitko ne vidi.

Mama koja ima praktičnu pomoć, često se osjeća kao da nije dovoljna jer ne može sama. I jer je nerijetko bombardirana savjetima što i kako treba, kako bi bila dobra mama (što se često protivi njezinoj unutarnjoj intuiciji).

Mama koja radi, dok je dijete u jaslicama, često se pita što to čini svom djetetu. Je li ga "ostavila" prerano?

Usamljenost u majčinstvu je višestruka. Često nema nikog tu da nam pomogne. Ali još češće nema onih koji bi nas mogli "držati" i "čuvati nam prostor" dok prolazimo kroz silinu svih tih emocija, koje majčinstvo donosi. Bez da nam daju savjete. Bez da kažu "ma sve će biti u redu". Bez da kažu "a kako je bilo tek meni". Bez da kažu "ma imaš zdravo dijete, trebala bi biti sretna". Teško im je vidjeti nas takvu, ne znaju što bi s nama, pa se i mi onda povlačimo, i sve više zadržavamo svoje misli unutar sebe.

A znate što još? Ni mi često ne znamo što bismo same sa sobom takve. Ni mi ne želimo osjećati se preplavljeno i izgubljeno. I mi ćemo se zbrojiti i ići dan po dan, spremajući sve te emocije negdje duboko u sebe. Sve dok jednostavno ne ostanemo bez energije. Bez životnosti.

**********

Postoji rješenje koje bi moglo sve to izbrisati jednim potezom.

Povratak životu u plemenima.

Kad nismo bili sami. I kad smo imali podršku mudrih i starijih koji nisu bili tu da bi nam pronašli rješenja. Već da nas podrže u našem rastu. I kad su postojali razni prekrasni rituali koji su nam pomagali proći kroz ovakve velike životne tranzicije, izražavajući sve svoje emocije i malo po malo otkrivajući onu novu sebe koja izranja na tom putu postajanja majkom.

Nažalost, teško će se to ponovno dogoditi. No, možda možemo nešto naučiti iz života naših predaka.

Možemo se za početak početi čuti. Mi mame. Bez natjecanja. Bez osuđivanja.

Možemo tražiti da nas čuju. Sve dok se to ne dogodi.

Možemo tražiti podršku. Sve dok ju ne pronađemo.

Možemo si priznati da je teško i da je prvi korak preživjeti. Sve dok ponovno ne udahnemo i shvatimo da je postalo lakše.

I možemo početi tražiti ljude ili naučiti naše najbliže što znači biti tu za nas. Doći na vrijeme kući s posla. Uzeti nam bebu i potjerati nas iz kuće na svjež zrak. Skuhati nam ručak. Dozvoliti nam da se isplačemo. Dozvoliti nam da nam bude teško. Jer to je ponekad potrebno kako bismo izronile na drugu stranu, i osjetile onu snagu koju kao majke nosimo unutar sebe.

Okupite svoje ljude. Okupite svoje pleme. I recite im da ih trebate. Da ih trebate kako biste mogle samo biti, sve ono što u tom trenutku jeste. I recite im kako konkretno vam mogu pomoći.

To nije lako. Ali je jedna od najvažnijih stvari koju ćete učiniti za svoju djecu.

Pobrinuti se da budete dobro.

03/05/2023

Sinoć pred spavanje pričam sa svojim najstarijim. I pitam ja njega "Što se ljubavi dogodi kad tebe ulovi taj tvoj snažni i žestoki NE?"

Jer baš tu večer, nakon cijelog napornog dana, na najavu da je vrijeme za spavanac, on je krenuo sa svojim NE.

Odlučnim NE. Beskompromisnim NE. NE koji para moje uši. NE koji u mojim očima nema nikakvog smisla, jer sam nježno najavila da je vrijeme za spavanje. I baš smo iskoristili to vrijeme prije, guštao se u svemu onom što voli i stvarno je bilo vrijeme za završiti dan...

A taj njegov NE u meni umornoj budi sve moje pištolje i bombe, ispod kojih se krije puno boli zbog svih onih NE koje ja nikad nisam izgovorila i onih NE koji su bili utišani.

Taj njegov NE budi i sve moje strahove koji jedino čuju poruku - ne poštujem te i odrasti ću u groznog odraslog čovjeka, koji je nesuradljiv, težak i žestok.

I tako... nakon ponešto vlastitog umirivanja i prodisavanja kroz sve te moje naglo izvađene pištolje, onako ovlaš, već u dobroj atmosferi pred zadnji poljubac prije spavanja, pitam ja njega - a što se dogodi da se pojavi taj njegov straaaašni NE.

A on se razmišlja.... i onako s lakoćom odgovori: "Ma mama, bio sam malo neraspoložen u tom trenutku".

BUUUUM!

Pa note to myself, a možda pomogne još nekom:

📣Postoje djeca koja se kroz snažan NE bore za sebe. I sve što žele reći je - teško mi je, trebaš mi.

📣Postoji i razlog zašto to rade. I ako dublje prokopamo njihovu priču, lako ćemo ga otkriti - mjesto gdje im je oduzet njihov prirodni NE pa ga sad pokušavaju vratiti govoreći NE svaki put kada se osjećaju imalo van ravnoteže.

📣Sve to znači da njihov NE, koji čuva njihove granice, nije zauvijek ugašen, već traži načine da bude ponovno tu, viđen i dozvoljen, kako bi se mogao "kultivirati" i postati društveno prilagođen.

📣Moj zadatak je u njegovom NE vidjeti njegovu potrebu za kontaktom, i prihvatiti ga i dočekati s ljubavlju i onda kada se bori za sebe.

📣 A da bi ja to mogla, moram se prvo pobrinuti za sebe i sprijateljiti sa svojim NE.

Hvala ti moj dječače i na ovom učenju ❤️

27/03/2023

POVRATAK MAME KUĆI S P**A

*Note to myself i svima koji se prepoznaju 😉

Bila si na putu. Maknula se malo od kuće. Odradila dobar posao. Možda i popila kavu u miru. Ili napravila shopping. Ili odradila zaostatke. A vjerojatno i napokon spavala cijelu noć u komadu. Ludnica!

I falili su ti. Svi odreda. Njihova lica, ručice, nogice. I možda nisi ni sama znala što bi sama sa sobom i sa svim tim (ne)mirom.

I jedva ih čekaš ugledati. Žuriš se natrag. Znaš da će ti dotrčati u naručje kao da se niste vidjeli mjesecima.

Ali čekaj! Prije nego zakoračiš u svoj dom, evo malog podsjetnika...

👉 Svi su te gladni i žedni, i još par dana će trajati naguravanje i natjecanje tko će se bolje i više zalijepiti za tebe. I na trenutke će biti teško udahnuti.
❤️ Ali znaš što, trebaju te. Falila si im.

👉 Sve one nakupljene emocije dok si im falila, sad će krenuti frcati na van. Pa će biti i više nervoze, suza, tantruma. Barem nekoliko dana.
❤️ Ali znaš što, s tobom se osjećaju sigurno i žele ti pokazati sve svoje osjećaje.

👉 Koliko god si se trudila sve im pripremiti prije odlaska, vjerojatno će te doma dočekati kaos. Roba i igračke na sve strane. Neoprano suđe. Posla k'o u priči.
❤️ Ali znaš što, vjerojatno je tako jer su se s tatom stalno zabavljali i bilo im je puno manje važno pospremati za sobom.

👉 Koliko god ih željno ponovno iščekivala vidjeti, i ti si, mama, bila negdje drugdje i možda si izgubila onaj ritam, koji uloviš nakon što ste iz dana u dan zajedno.
❤️ Ali znaš što, odlazeći na put, sebi daješ priliku biti malo sama, osjetiti ponovno sebe i kad nisi primarno mama, a tati i njima daješ dragocjenu priliku da stvaraju samo njihovu priču i izgrađuju svoje posebne trenutke.

Zato diši, uspori, uživaj, i onda kada možeš otići, i onda kada se vratiš - makar bilo sve osim idealno.

Trebat će vam vrijeme da se vratite u svoj stari, poznati ritam. Jer sve ima svoje zašto. I sve će proći.

Samo strpljivo s teškim trenucima. A lovi i duboko udahni sve one prekrasne, koje ne bi doživjela da nije bilo odlaska.

I za kraj, najvažnije. Ne zaboravi na njega. I tvoj partner te jedva dočekao, i njemu trebaš, kao i on tebi. Zajedno ste tim, u odlasku, u povratku, i u zajedničkom bivanju ❤️

04/02/2023

Novi najslađi kutak u Coriumu, za male i velike željne igre i istraživanja 💖

Sad mame i tate ne moraju više brinuti gdje ostaviti svoje slatkiše, dok dolaze na porciju brige o sebi i svojoj obitelji. Ili ako su baš cilj i želja da dođu zajedno sa svojom dječicom, već se zna gdje ćemo svi skupa završiti 🥰

Ps. Napadom sloNova rješavamo razne sloMove 😋