Prof. dr. Gordana Buljan Flander

09/04/2026

Djeca nisu problem. Odrasli su odustali od roditeljske odgovornosti.
O djeci već dugo ne govorim iz teorije nego iz iskustva koje sam stjecala radeći s njima i njihovim roditeljima vise od 40 godina. Upravo iz tog mjesta čitam i razumijem post dječje psihijatrice prof dr Ćurković, koja govori o odustajanju odraslih od roditeljske odgovornosti i brisanju granica između psihičkih i odgojnih problema, iako nekome može zvučati grubo zapravo je bolno istinito: ne svjedočimo samo porastu psihičkih teškoća kod djece nego i ozbiljnom slomu odgojne funkcije odraslih, a to dvoje nije isto.
U kliničkoj praksi sve češće gledam kako se brišu granice između onoga što je razvojna poteškoća, emocionalna kriza, odgojni problem i psihički poremećaj, pa se tako dijete koje ne podnosi frustraciju vrlo brzo doživljava kao bolesno, dijete koje ne želi u školu kao anksiozno, a dijete koje reagira bijesom kao dijete s poremećajem regulacije emocija, iako ponekad ono što zapravo gledamo nije bolest nego dijete koje nikada nije imalo priliku naučiti granice. A granice se ne razvijaju same od sebe nego se uče u odnosu, kroz dosljednost, kroz iskustvo da postoje pravila koja vrijede i onda kada nam se ne sviđaju, kroz iskustvo da nelagoda nije nešto što se odmah uklanja nego nešto što se može podnijeti.
Jedan od najozbiljnijih problema današnjice jest to što smo izbjegavanje počeli pretvarati u nagradu, pa dijete koje ne želi ići u školu dobiva školu kod kuće, dijete koje ne podnosi obavezu bude oslobođeno obaveza, a dijete koje reagira agresijom dobiva razumijevanje bez odgovornosti. U tom procesu mozak djeteta ne uči sigurnost nego uči da ne mora izdržati nelagodu jer će se svijet prilagoditi njemu, a to nije put prema mentalnom zdravlju nego prema dugoročnoj nesigurnosti, jer mentalno zdravlje ne znači odsutnost nelagode nego sposobnost da je podnesemo.
U velikom broju obitelji događa se tiha, ali duboka promjena u kojoj roditelji, ne zato što ne vole svoju djecu nego upravo zato što ih vole i boje se pogriješiti, polako odustaju od svoje roditeljske uloge, pa umjesto da odgajaju kroz vodstvo počinju pregovarati, umjesto da postavljaju granice počinju ih objašnjavati i opravdavati. Dijete tada dobiva moć koju razvojno ne može nositi, i tada ne postaje slobodnije nego nesigurnije, često i agresivnije, jer dijete kojem je dana moć bez strukture ostaje bez osjećaja sigurnosti koji proizlazi iz jasnih okvira.
To se vrlo konkretno vidi u svakodnevnoj praksi, u situacijama koje više ne iznenađuju nego zabrinjavaju svojom učestalošću, poput one kada je jedanaestogodišnje dijete, nakon što sam majci mirno i jasno rekla da je neprihvatljivo da dječaku te dobi “ne može ništa”, jer što će biti kad bude imao 15, 16 godina, ustalo, opsovalo i istrčalo iz ordinacije, a majka ga više nikada nije uspjela dovesti natrag, ne zato što sustav nije imao što ponuditi nego zato što je granica, u tom trenutku kada je prvi put jasno izrečena, bila doživljena kao napad, a ne kao nužan dio brige o djetetu.
Porast agresivnog ponašanja kod djece u tom smislu ne možemo razumjeti kao izolirani fenomen niti kao “trend generacije”, jer se ne radi o tome da su djeca postala lošija nego o tome da sve češće odrastaju bez dovoljno vanjske regulacije koja im je potrebna da bi razvila unutarnju regulaciju. U neurobiološkom smislu dijete uči regulaciju kroz odnos s odraslim koji može ostati miran, dosljedan i prisutan i onda kada dijete nije mirno, ugodno ni suradljivo, pa ako granica nema, a emocije su jake, dijete ostaje preplavljeno, a ako se pritom agresija tolerira ili relativizira, ona postaje način funkcioniranja ne zato što dijete to bira nego zato što ne zna drugačije.
U takvom sustavu najtiše i najnevidljivije gube djeca koja ne stvaraju probleme, koja uredno dolaze u školu, koja se trude, koja ne viču, ne razbijaju i ne traže hitnu pomoć, jer ona ne dolaze u fokus sustava, ali itekako gledaju i uče, i ono što uče jest da se trud ne isplati, da pravila nisu važna i da glasniji dobivaju više, a to je možda jedna od najopasnijih poruka koje kao društvo možemo poslati djeci.
U isto vrijeme od stručnjaka se sve češće očekuje da riješe ono što u svojoj biti nije medicinski nego razvojni i odgojni problem, pa se psihijatrija i psihologija pretvaraju u mjesto na koje se šalje sve ono što je postalo preteško nositi u obitelji i sustavu, iako stručnjaci mentalnog zdravlja nisu i ne mogu biti zamjena za roditeljstvo. Jer možemo razumjeti, možemo liječiti kada postoji poremećaj i možemo podržati, ali ne možemo odgojiti dijete umjesto sustava u kojem ono odrasta.
Zato ova tema traži više od kritike i više od frustracije, ona traži povratak osnovama i jasnoj razlici između bolesti i odgojnog problema, zaštitu resursa za djecu koja su stvarno bolesna, osnaživanje roditelja da budu roditelji, a ne pregovarači, i spremnost da ponovno jasno kažemo da granice nisu suprotnost ljubavi nego njezin oblik, kao i da prestanemo nagrađivati izbjegavanje i počnemo djecu učiti toleranciji na frustraciju, jer upravo kroz to razvijaju snagu koja im je potrebna za život.
Ovo nije kolumna protiv djece nego kolumna za djecu, koja danas odrastaju u svijetu u kojem odrasli često više nisu sigurni smiju li biti odrasli, a bez odraslih koji preuzimaju svoju ulogu nema ni sigurnog djetinjstva, ni razvoja, ni mentalnog zdravlja.

06/04/2026

U Uskrsnoj poruci Mate Uzinića stoji: otvorimo se Duhu Svetome koji može preobraziti strah u hrabrost, ravnodušnost u suosjećanje, a zlo u dobro. U toj rečenici sadržana je jedna duboka i univerzalna istina o čovjeku, jer ono što u duhovnom jeziku nazivamo djelovanjem Duha Svetoga, u psihološkom i razvojnom smislu najčešće se ne događa kroz nagle i spektakularne promjene, niti kroz riječi koje „popravljaju“, nego kroz odnos u kojem netko ostaje, kroz prisutnost koja ne uzmiče pred tuđom boli i neugodnim emocijama i kroz iskustvo da u onome što nas plaši nismo sami.

To osobito jasno vidimo kod djece, jer dijete ne uči hrabrost tako da mu kažemo da se ne treba bojati, nego tako da uz sebe ima osobu koja može ostati mirna dok se ono boji, osobu koja ne negira njegov strah, ne ubrzava ga i ne pokušava ga „izvući“ iz osjećaja jer ga odrasla osoba ne može podnijeti, nego mu svojom stabilnom i reguliranom prisutnošću omogućuje da i njegovo tijelo postupno izađe iz stanja alarma, pri čemu se signal opasnosti smanjuje, a prostor za razumijevanje, imenovanje i regulaciju iskustva ponovno otvara.

Upravo to nazivamo ko-regulacijom, procesom u kojem odrasla osoba djetetu „posuđuje“ svoj mir dok ga ono još ne može samo stvoriti, a iz kojeg se s vremenom razvija sposobnost samoregulacije i unutarnje sigurnosti.

Zato je prisutnost toliko snažna i ljekovita, ne zato što uklanja bol ili briše teška iskustva, nego zato što bol čini podnošljivom i smješta je u odnos u kojem se može dijeliti i izdržati.

To najviše dolazi do izražaja kada dijete izgubi blisku osobu, jer u susretu s gubitkom djeca ne trebaju prije svega objašnjenja, racionalizacije ni rečenice poput "nemoj plakati", " ja sam tuzna kad vidim tebe tuznog", " nemoj na to mislit", koje zatvaraju prostor tuge. Nazalost, imala sam puno djece, koja su u svom gubitku i tuzi ostajala sama, jer su odrasli mislili da ih štite time što se ne osvrću na njihovu tugu i ne otvaraju prostor za razgovor. U tim situacijama djeca trebaju nekoga tko može ostati uz njih dok se tuga pojavljuje u valovima, dok se mijenja, dok ponekad nestane pa se ponovno vrati, dok se isprepliće s igrom, šutnjom, pitanjima i zbunjenošću. Upravo u tom iskustvu dijete ne uči da ne treba osjećati bol, nego uči da bol može postojati zajedno s odnosom, da u najtežim trenucima nije prepušteno samo sebi i da postoji netko tko može izdržati s njim ono što ono samo još ne može.

U tom smislu, ono što vjera opisuje kao utjehu i djelovanje Duha Svetoga vrlo se često ostvaruje upravo kroz konkretnog čovjeka, kroz roditelja, učitelja, odgojitelja, terapeuta ili bilo koju osobu koja je spremna biti dovoljno prisutna, dovoljno stabilna i dovoljno otvorena da ne bježi pred djetetovim iskustvom, jer upravo takva prisutnost postupno pretvara ono što je bilo nepodnošljivo u nešto što se može nositi, a zatim i integrirati u osobno iskustvo bez gubitka osjećaja sigurnosti.

Ne pretvara se, dakle, strah u hrabrost zato što opasnost nestaje, nego zato što se u odnosu pojavljuje osjećaj oslonca, a kada dijete ili čovjek općenito dovoljno p**a doživi da netko ostaje uz njega i onda kada je teško, tada se mijenja i njegov unutarnji doživljaj svijeta, pa ono što je jučer bilo izvor potpunog preplavljivanja danas postaje iskustvo koje se može izdržati, a s vremenom i razumjeti, i upravo u tom prostoru između odnosa i neurobiologije nastaje ono što nazivamo psihološkim sazrijevanjem, ali i ono što mnogi prepoznaju kao iskustvo milosti.

04/04/2026

Večeras sam bila na Vazmenom bdijenju u Dominikanskoj crkvi sv. Križa u Gružu.
To je mjesto koje me u djetinjstvu, uz moje roditelje, duboko oblikovalo kao vjernicu i kao osobu.
Večeras osjećam mir i veliku zahvalnost – za korijene, za put i za sve što me gradilo.
Sretan i blagoslovljen Uskrs svima ✨

04/04/2026

Dijete koje za Uskrs mora birati između roditelja – gubi u svakom izboru.
Za mnogu djecu, Uskrs nije samo blagdan, nego vrijeme u kojem se bol razdvojenih odnosa osjeti jače nego inače.
U svom radu sve češće susrećem djecu koja vrlo jasno i zrelo izgovaraju koliko im je u ovom razdoblju teško. Govore kako oba roditelja žele da se izjasne s kim žele provesti Uskrs. A oni vole i mamu i tatu. I ne žele birati.
U tim riječima nema neodlučnosti. U njima je čista dječja istina. Dijete želi zadržati oba odnosa, želi pripadati i jednom i drugom roditelju, želi da nitko ne bude povrijeđen zbog njegovog izbora. Kažu mi da bi najradije blagdan proveli s oboje ili pronašli način da ugodei i jednom i drugom, ali znaju da je to nemoguće.
Tada se u djetetu događa ono što odrasli često ne vide. Nastaje unutarnji konflikt u kojem svaka odluka nosi gubitak. Ako odabere jednog roditelja, osjeća krivnju prema drugome. Ako pokušava balansirati, osjeća iscrpljenost. Ako ne želi birati, može biti doživljeno od jednog ili oboje roditelja kao problem.
Uskrs tada prestaje biti blagdan i postaje emocionalno opterećenje. Umjesto radosti, dijete ulazi u konflikt lojalnosti, osjeća da izdaje roditelje te nosi tihu tugu, koju ne može podijeliti roditeljima, niti bakama I djedovima, jer I oni često očekuju da se dijete izjasni I zauzme “njihovu” stranu. Umjesto sigurnosti, osjeća razapetost, a umjesto pripadanja, osjeća da mora zaslužiti ljubav tako da nikoga ne povrijedi.

Važno je jasno reći: dijete ne smije biti u poziciji da bira između roditelja. To nije njegova odgovornost niti njegova razvojna zadaća. Dijete treba prostor u kojem može voljeti oba roditelja bez osjećaja krivnje i bez potrebe da se izjašnjava.
Najveća zaštita djeteta nije u tome s kim će provesti Uskrs, nego u tome da nikada ne mora birati koga voli.
Jer dijete koje mora birati između roditelja – gubi u svakom izboru.

04/04/2026

Djeca ne pamte Uskrsni stol, pamte nas.
U svijetu odraslih, Uskrs često postaje vrijeme ubrzavanja, kupovanja, priprema, organizacije i očekivanja koja ponekad nadilaze naše kapacitete. U svijetu djeteta, međutim, Uskrs nije popis obaveza, nego iskustvo koje se upisuje u tijelo i pamćenje. Dijete ne doživljava blagdan kroz značenje koje mu mi pripisujemo, nego kroz osjećaje koje tada proživljava.

Dijete se neće sjećati koliko je jaja I koja jela su bila na stolu niti koliko je darova dobilo. Ono će pamtiti jesmo li mi odrasli bili smireni ili napeti, jesmo li bili zajedno ili svatko uronjen u svoj ekran, jesmo li ga vidjeli i doživjeli. Dječji mozak, osobito limbički sustav i amigdala, ne bilježi činjenice nego emociju, bilježi sigurnost ili nesigurnost, toplinu ili napetost, mir ili konflikt. Zato Uskrs može postati snažno emocionalno sidro koje dijete nosi kroz život, ali jednako tako može postati i izvor stresa ako je obilježen tenzijama koje dijete ne mora razumijeti, ali ih duboko osjeća.

Za dijete simbolika Uskrsa nije teološka nego relacijska. Uskrsnuće za dijete znači da se nešto vraća, da postoji nada, da nakon nečega teškog dolazi nešto dobro. Svjetlo znači da je netko uz njega, a zajedništvo znači da pripada, da ga vidimo I uvažavamo njegove potrebe za sigurnošću I pripadanjem. Kada su odnosi stabilni i topli, dijete te poruke doživljava spontano i bez napora. Međutim, u obiteljima u kojima postoji konflikt, razvod, emocionalna udaljenost ili tiha napetost, dijete blagdan doživljava drugačije. Uskrs tada ne donosi olakšanje, nego pojačava ono što već postoji. Ako je prisutan mir, on postaje dublji. Ako je prisutna napetost I konflikti, oni postaju još izraženiji.

Blagdani aktiviraju najdublju potrebu djeteta – potrebu za sigurnošću i povezanošću. Kada je odrasla osoba prisutna i smirena, dijete se može opustiti. Kada je odrasla osoba napeta ili emocionalno odsutna, dijete ulazi u stanje unutarnjeg alarma. Tada može postati razdražljivo, agresivno, nemirno, povučeno ili zahtjevno, iako zapravo samo pokušava regulirati ono što osjeća.

Djeci za Uskrs ne treba savršenstvo. Ne treba im idealno postavljen stol, niti skupe igračke koje im donosi Uskrsni zeko. Treba im predvidivost, prisutnost i emocionalna dostupnost. Treba im dozvola da budu djeca, sa svim svojim emocijama – i veseljem i tugom.

Način na koji im se obraćamo u tim trenucima ostaje duboko zapisan. Kada umjesto zahtjeva nudimo razumijevanje, dijete osjeća sigurnost. Kada umjesto zabrane suza nudimo prisutnost I pokažemo da se možemo nositi s njihovim neugodnim emocijama dijete uči da su emocije dopuštene.

U konačnici, Uskrs nije pitanje savršenstva, nego odnosa. Možda nećemo sve stići i možda neće sve biti kako smo planirali, ali ako dijete na kraju dana osjeti da je voljeno, sigurno i da pripada, tada smo učinili ono najvažnije, pokazali djetetu pravu simboliku I značenje Uskrsa, a dijete osjeti da nije samo.

04/04/2026

U Dubrovnik je ljeto već stiglo…
More, sunce, riblji ručak i moja Silva.

30/03/2026

TF-CBT jedna je od mojih omiljenih tehnika u tretmanu psihološke traume prije svega jer pruža integrativnu perspektivu, jasnu strukturu i ima vrlo uvjerljive dokaze efikasnosti.
Elemente mogu primjenjivati svi stručnjaci koji rade s djecom i obiteljima, a ne samo psihoterapeuti, čime njeni učinci postaju dostupni širokoj populaciji.
Pridružite nam se na još jednoj edukacijskoj grupi uz teoriju, puno praktičnih primjera i prikaz slučaja!

29/03/2026

Ovaj vikend provela sam na edukaciji kolegice Slađane Đorđević na temu „Trauma – put oporavka“.
Iako imam mnogo edukacija i dugogodišnje iskustvo u području traume – jer je to upravo ono čime se desetljećima svakodnevno bavim – osjetila sam potrebu čuti i njezin pristup. I dobila sam puno.
Uvijek se iznova podsjetim koliko u ovom području nema „završenog učenja“, nego stalno ostajemo učenici.
Na ovakvim edukacijama često se nađem u ulozi najiskusnije – da ne kažem i najstarije 😊
Ali ono što me svaki put posebno ispuni jest kada među sudionicima susretnem svoje bivše studente, suradnike, volontere Hrabriog telefona… danas već uvažene i snažne stručnjake.
Njihova želja za daljnjim učenjem, rastom i razvojem ono je što mi daje najveći osjećaj smisla.
Jer istinski vjerujem:
vrijedimo onoliko koliko iza sebe ostavimo mladih, sposobnih, educiranih i motiviranih ljudi.
I zato – hvala svima koje sam imala priliku učiti, ali i od kojih još i danas učim. 🤍

26/03/2026

Dijete nije umjetnost: društvo koje ovo relativizira gubi svoje granice

Svaki pokušaj da se seksualizacija djece opravda, ublaži ili intelektualizira predstavlja opasan iskorak prema normalizaciji nasilja – a to je granica koju nijedno odgovorno društvo ne smije prijeći.

Nagradu Goranov vijenac dodijelila je manifestacija Goranovo proljeće pjesniku Milku Valentu. Nakon reakcija na društvenim mrežama zbog njegovih ranijih izjava u kojima pedofiliju prikazuje kao „prirodnu“ i dovodi u pitanje njezinu kriminalizaciju, kao i zbog sadržaja njegovih tekstova koji uključuju seksualizirane prikaze djece, organizatori su odluku povukli i opozvali dodjelu nagrade.
No ono što ostaje iza te odluke nije samo pitanje jedne nagrade, već granica i odgovornosti.
Kao klinička psihologinja koja je radila s više od 1800 seksualno zlostavljane djece, ne mogu ovo promatrati kao apstraktnu raspravu o umjetnosti ili slobodi izražavanja. Iza svake takve “ideje” stoje stvarna djeca koja godinama nose posljedice – u tijelu, u duši, u odnosima, u slici o sebi, depresiji, sramu, obilježenosti...
U svom radu nikada nisam srela dijete kojem je takvo iskustvo bilo “neutralno” ili “prirodno”. Srela sam djecu koja su se osjećala krivo, posramljeno, zbunjeno – i koja su godinama pokušavala razumjeti što im se dogodilo.
Dječji mozak nije samo manja verzija odraslog. On nema kapacitet za razumijevanje, za procjenu, za davanje informiranog pristanka. Upravo zato odgovornost nikada, baš nikada nije na djetetu.
Zato se, kao stručnjakinja i kao građanka, ne mogu ne zapitati: slaže li se žiri s tim stavovima? Smatra li ih prihvatljivima, ili ih je jednostavno zanemario? I ako ih je zanemario – što to govori o kriterijima po kojima se odlučuje?
Jer žiri ne odlučuje samo o umjetničkoj vrijednosti. Žiri odlučuje i o poruci koju društvo šalje.
Ovdje nije riječ o cenzuri nego o granici. Postoje teme koje traže posebnu odgovornost, a zaštita djece je jedna od njih. Seksualno nasilje nad djecom nije ideja, nije metafora i nije prostor za interpretaciju. To je stvarnost s dugoročnim posljedicama.
Literatura i moja dugogodišnja klinička praksa pokazuju da je prosjek vremena koje protekne od zlostavljanja do razotkrivanja tih traumatskih iskustava 10 do 16 godina. Kada se takva stvarnost relativizira, djeca šute još više i jos dulje. Počinitelji dobivaju opravdanje, a društvo gubi jasnoću o tome što je prihvatljivo, a što nije.
I možda najvažnije pitanje koje si kao društvo moramo postaviti nije što je autor htio reći – nego što smo mi spremni tolerirati kada je riječ o djeci.
Jer dijete nije simbol niti književni motiv. A posebno nije i ne smije biti ničija fantazija.
Dijete je osoba koju smo dužni zaštititi, i to je granica koju ne smijemo izgubiti.

23/03/2026

Znanje imamo – odgovornost je da ga pretvorimo u praksu
U sustavu zaštite, posebno zlostavljane djece danas ne nedostaje znanja, ni zakona, ni smjernica, ni protokola...Imamo istraživanja, stručne smjernice i jasne pokazatelje rizika, raširenosti pojave, zakonske obveze prijavljivanja nasilja nad djecom i medu djecom koji nam govore kada i kako treba reagirati. Ono što često nedostaje nije znanje, niti zakoni, nego odgovornost da se ta znanja i zakoni dosljedno primjenjuju u svakodnevnom radu.
Kada protokoli i zakoni postoje samo na papiru, dijete ostaje i dalje izlozeno nasilju.
Ako znamo što treba učiniti, a ne činimo – to nije propust znanja, nego propust odgovornosti.

SB INFO | SUB-NED | 20:00 i 22:00Pratite nas: Slavonskobrodska televizija - http://www.sbtv.hr/SBTV Facebook - https://www.facebook.com/SBTVregionalnateleviz...

22/03/2026

Jučer sam održala uvodno predavanje na konferenciji Žena u svijetu, Krist o srcu u hotelu Antunović, koju je organizirala moja bivša studentica Lea Kalinić. Govorila sam o mjestu gdje se psihološka znanja susreću iskustvom vjere, a ranjivost prestaje biti slabost i postaje put oporavka.

21/03/2026

O nasilju nad djecom ne možemo govoriti površno,
djeca ne pamte riječi, nego kako su se osjećala dok ih nitko nije zaštitio.
Na tematskoj sjednici Županijskog tima za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji Brodsko-posavske županije, u suradnji s Upravnim odjelom za obrazovanje, šport i kulturu, govorila sam jucer u Slavonskom Brodu o nasilju nad djecom i među djecom.
O onome što često ostaje nevidljivo, o onome što djeca rijetko kažu odmah i izravno.
I o odgovornosti nas odraslih da prepoznamo i reagiramo na vrijeme.
Razgovor koji je uslijedio bio je iskren, stručan i važan.
Jer promjene počinju upravo tamo gdje prestajemo šutjeti.
Hvala kolegici Anici Gusak na pozivu i povjerenju.
I svima koji su spremni vidjeti patnju djece, koju nam je teško vidjeti i s njom se nositi.