11/02/2025
Jedan “uobičajen” dan na tropskom otoku…🐋🌴☀️
Dan je započeo ronjenjem s kitopsinom – prekrasnim divom oceana, dok je Alen vodio epsku borbu s drugim turistima i njihovim perajama za iole pristojan kadar svoga GoProa. 📸 Ako ste vidjeli snimku pod vodom, znajte da iza svakog savršenog kadra stoje pljuskanje, udarci, naguravanje i najmanje pet peraja u glavu. Ali njegova želja da mu bude blizu i da ga dobro snimi daje mu snage za ovu bitku.😂
Jadne životinje često trpe stotinu unezvjerenih patuljaka koji plivaju uz njih dok papaju planktone. 🥺 Nakon tri sekunde što sam ga ugledala, krenuo je napad na mene od brojnih hrvača pa mi je došlo da im svima poskidam maske, ali povukla sam se u jadu i rekla sebi: ja to nemrem, jadna životinja, za ovo bi trebale biti angažirane udruge za zaštitu životinja i ljuta otplivala do broda. Alen se nastavio boriti sljedećih 15 min i od tud imamo prekrasnu snimku. 😁
Drugi uron: nakon što nam je kapetan obznanio da je kitopsina ponovno viđena, svi nadobudno skačemo u more i kad mi odjednom ni pet ni šest zamislite ispadne peraja! 🙈😅Jaooo, potonu mi sve lađe i uvjerena kako mi nije suđeno da ju ugledam, plivam do peraje nekih 50m dalje dok cijela grupa pomahnitalih boraca nestaje u daljini…
Odjednom, dok obuvam peraju, grupa se okreće i pliva prema meni i u prvi mah mi zbunjenoj nije jasno zašto. Zaronim, a kad ono, kitopsina laganim zamasima ide prema meni. Adrenalin me opali, krenem plivati uz njenu glavu na čelu povorke kao olimpijska pobjednica i tada priča o zaštiti životinja pada u vodu 🙄. 15 min sam snažno mahala s perajama kako bih plivala uz njezin bok i promatrala i doživljavala tu veličanstvenu blagu i mirnu životinju, dok me noge nisu počele izdavati… zahvalna svemiru i svojim duhovnim vodičima što su mi skinuli peraju, odlučim plivati nazad prema brodu, ali ga ne vidim. NEMA GA. 😳 Srećom, kapetani s par glisera su mi priskočili u pomoć da ga nađem 😅.
Vraćamo se puni utisaka i s Alenovim snimkama. 💪
Nije nam bilo dosta akcije pa smo na moj nagovor 🙈nakon izleta krenuli u 3 kilometarsku šetnju po bijeloj pješčanoj plaži do sand banka… koja je trajala dovoljno dugo da skoro osvojimo sunčanicu na nekih 35 i stupnjeva žarkog sunca na nebu bez oblačka. ☀️😅 Ali bitno ga je vidjeti i snimiti u podne, kada je najbolje svijetlo, a tirkiz oceana bljeska sa posebnim ljubičastim preljevom . 🙄🙈Uživanje na najjače jer rekli su da sljedećih dana La Niñja dolazi noseći monsuske kiše kojima sada uopće nije vrijeme. 😳⛈️
Čak sam imala snage za jazz dance skok koji je na mekanom pijesku uspio iz pedesetog pokušaja😁Hladovina? Da, ali uz šetnju od 45 minuta i paket od stotinu komaraca – baš romantično! 🦟💔
Spas je došao u obliku buč u more i svježe ubranih kokosa te divne žene koja nam ih je otvorila, a koje sam na plaži srkala s ozbiljnim “ja sam tropska konobarica” stavom. 🥥✨
I konačno, ulovili smo zalazak sunca! Da, UL-O-VI-LI. Jer, čudo nad čudima, danas ga nijedan oblak nije pojeo! 👏
Drugi dan (danas), kao šlag na tropsku tortu – neuobičajena monsunska kiša koja ne staje ! 🌧️ Na Dhigurahu sada pada kao iz kabla, jer klimatske promjene (čitaj: upravljanje vremenom ) odlučile su nas prisiliti na plažiranje pod kišobranima (ali doslovno 😂)🏖️☂️
Romantična šetnja po bijeloj plaži sada liči na scenu iz filma – ali više onog s brodolomom nego s tropskim rajem. Kokosi mokri, pijesak mokar, palme objesile grane, mi mokri gacamo po lokvama, ali uživamo u nemogućim uvjetima 😅Pa doma je ipak zima, bolje da se i ovakve trenutke ima 😂
Ko kaže da tropski raj ne može imati kišnu sezonu usred suhog perioda?! 🙄
Zaključak: Dhigurah – divno, zabavno, kaotično i baš kako treba! ❤️😁