Hrvatski centar za palijativnu skrb - Savjetovalište

09/02/2017

Cesta pitanja:

Psihicka "bol" kod palijativnih bolesnika?

Kao i fizicka, psihicka bol kod ljudi kojima je dijagnosticirana neizljeciva bolest je vrlo cesta. Ona se manifestira vrlo "fizicki", ali shvatite da nije samo fizicka kada se uvjerite da farmakoloska terapija za bol ne daje rezultate.
Namjerno sam "bol" u naslovu stavio u navodnike jer bi se tu dalo upotrijebiti vise izraza kao sto su: zaljenje, protivljenje prihvacanju novonastalog stanja, rusenje zivotnih snova, ignoriranje itd... no sve se svodi na isto: bolesnik svojim razmisljanjem i stavovima uzrokuje sam sebi nehoticno bolove u organizmu ne verbalizirajuci i ne prihvacajuci svoje stanje. Naglasavam kako "prihvatiti" stanje ne znaci naprosto se pomiriti, prepustiti i ne boriti se. Naprotiv, prihvatiti upravo znaci boriti se, ali na nacin: imam cinjenicno stanje i u okviru toga napravit cu najvise sto mogu da mi bude bolje, izvuci cu najbolje od svega i boriti se do kraja, koliko god to bude trajalo. To bi bio najzdraviji stav u tom trenutku, mozda ne samo za palijativne bolesnike nego i za njihove obitelji. Na zivotnom putu cesto nailazimo na razlicite prepreke koje na zalost ne mozemo uvijek izbjeci, ali ono sto uvijek mozemo je izabrati nacin na koji cemo se nositi sa njima. Cak i kod palijativnih pacijenata, nije sve izgubljeno, uvijek ima prostora za borbu i nadu, a kamo li kod obitelji i okoline kojoj nije dijagnosticirana takva bolest. To nije bauk i ne trebamo se tako postavljati prema tome, to je jos samo jedan izazov iz kojeg trebamo izvuci najbolje u tom trenu moguce za izgradnju sebe i primjer svima koji nas okruzuju.

04/02/2017

česta pitanja:

Da li se palijativni pacijenti ikada "naviknu" na ideju smrti?

koliko god smrt bila svakodnevna pojava i dio života, ona je u totalnoj suprotnosti sa svime onime što mislimo želimo i osjećamo, jer sve to možemo jedino zahvaljujući životu, a smrt naprosto prekida taj životni ciklus. neću ulaziti u vjerska i duhovna tumačenja, nego govorimo ovdje na zemlji, da li je moguće navići se na ideju da mi se rapidno približava smrt? ljudi se pomire sa svima oko sebe, ljudi oproste i sebi i drugima sve ono što je bilo pogrešno i loše u životu, ljudi se pomire sa situacijom u kojoj jesu, ljudi u glavi pronađu utjehu i način da se nose sa svime, ali negdje duboko ispod toga, upravo zato što je smrt u totalnoj suprotnosti sa našim najačim instikto - instiktom za samopreživljavanje, ljudi se nikada bez obzira koliko bolesni ne naviknu na ideju vlastite smrti.

03/02/2017

Česta pitanja:

Zašto se palijativni bolesnik često ponaša prezaštitnički prema svojima najbližima?

ponekad sam susretao slučajeve u kojima se oboljeli (obično majka) unatoč očitom razvoju bolesti ponaša vrlo euforično prema ostatku obitelji držeći atmosferu u kući na razini: "ma ništa vi ne brinite, evo samo da mamu prestane malo ovo boljeti odmah ću biti bolje", "evo sam još koji dan i sve će biti u redu", "samo još ova kemoterapija i na nogama sam", "nećemo pričati o mojoj bolesti to će brzo proći" itd... i stvara privid kako je sve u redu, nedozvoljavajući, osobito djeci da sa njom razgovaraju o tome. naravno dijete od 2-3 godine ni ne može baš shvatiti što se događa, ali školska, srednjoškolska i dalje djeca itekako shvaćaju... posljedica ovog konkretnog slučaja je bila da je kćer (16g) postala jako problematična u školi, muž se raspadao emotivno i fizički a mali sinčić (9g) svako malo plakao. tj svi su plakali svako malo, ali svako na svojoj strani, u svom kutu da ga drugi ne vide. majka kad se svi razidju, muž kad ode prošetati psa, a djeca svako u svojoj sobi da ih nitko ne vidi. Pacijentičina autodestruktivna tvrdoglava mantra "sve će biti u redu" je iznimno štetila svima oko nje a i njoj samoj. nije bilo drugog načina nego ih sve sastaviti i navesti da svako iskreno kaže što misli i osjeća. ne trebam napominjati koliko suza se slilo u tom trenutku, koliko iskrenosti, one iskrenosti koju na žalost kao obitelj nisu imali već godinama. izbacili su iz sebe sve prepreke koje su im priječile iskrenost, prihvatili sami sebe, situaciju i sve što se dogadja, te preostalo vrijeme proživjeli zaista lijepo, koliko god je to moguće u tim okolnostima. Štiteći nekoga tko ne treba zaštitu pacijent šalje poruku da je taj netko nesposoban, a glumeći da će sve biti u redu pacijent ostavlja nasljeđe neiskrenost svojoj djeci i obitelji koji onda to doživljavaju kao normalno. A nije. Iskrenost možda u početku i zaboli, ali kasnije oslobađa, otvara mogućnosti borbe i napredovanja te podizanja kvalitete života u realnim okolnostima, dok placebo efekt neiskrenosti i glumljenja ipak na kraju puca i nanosi daleko veće psihičke i emotivne traume.

03/02/2017

Česta pitanja:

Za čim smrtno oboljeli ljudi najviše žale?

Unatoč stereotipima pod utjecajem valjda američkih filmova, mnogi ljudi misle da jednom kada čovjek uđe u zarvšnu fazu svoga života, u ovom slučaju pod utjecajem bolesti, znači neočekivano i neprirodno, kako najviše žale što nisu možda posjetili Karibe, skakali padobranom, trošili više novca i provodili se, išli na put oko svijeta i slično (možda postoje i takvi ali ja ih još nisam sreo), ali sušta istina je potpuno drugačija. Najviše žale zbog neostvarenih ili nedovoljno ostvarenih i izgrađenih međuljudskih odnosa sa onima koje smatraju bitnima u svome životu. Namjerno kažem sa onima koje smatraju bitnima u svome životu jer nije nužno da su to upravo ljudi kojima su trenutno okruženi. Tu su gdje jesu, bolest ih je pogodila upravo sad, i samim tim iz dana u dan se smanjuje rok i mogućnost za promjenu bilo čega. postanu zahvalni ljudima koji se brinu za njih, ali ako to nisu oni koje sam bolesnik smatra bitnima i najbližima, osjeti se tuga, ljutnja na samoga sebe, očaj, žaljenje... jako teške emocije iz kojih je iznimno teško izvući bolesnika, pogotovo u terminalnoj fazi bolesti.... ponekad su toliko tvrdoglavi da ih morate stresti da dođu sebi i počnu iskreno pričati. ponekad im ponos brani da obave telefonski poziv koji žele obaviti cijeli život, reći rečenicu dvije... naprosto, uvijek do sad kada bih vidio da bolesnik za nečim žali, to je bilo isključivo vezano za drugu osobu i odnos sa tom osobom.

02/02/2017

Česta pitanja:

Zašto obitelj često laže oboljeloj osobi o pravom stanju bolesti?

Vjerovali ili ne, ali ovo je prilično čest slučaj, u koji onda upletu i medicinsko osoblje, širu obitelj i sve posjetitelje i naprave svojevrsnu urotu protiv istinite i točne dijagnoze, na uštrb bolesnika nažalost. obitelj pribjegava ponekad metodama laganja, sakrivanja nalaza, pogrešnog prenošenja i uljepšavanja onoga što je liječnik rekao a sve u cilju "zaštite" bolesnika. no nažalost ne štite ga, nego štite sebe jer se oni sami ne mogu nositi sa prognozama, stadijem bolesti i situacijom u kojoj su se našli pa to onda zrcale i na voljenu oboljelu osobu. ova metoda se mahom pokazala katastrofalnom jer istina obično kad tad izađe na vidjelo, a lažna nada i placebo efekat onda naprave još veću emotivnu i psihičku bol nego da se išlo korak po korak i bolesniku govorila istina, opet naravno u mjeri koliko je spreman u tom trenutku prihvatiti. što se prije i obitelj i bolesnik suoče sa činjenicama, tim prije se može početi sa podizanjem kvalitete života koliko god je to moguće, tim prije se svi zajedno mogu početi suočavati sa situacijom, realmno onakvom kakva je i djelovati u okviru mogućnosti. laganje samo odgađa neizbježno i šok i bol onda postaju još veći kada se pojave neželjeni simptomi i situacije, a sve se moglo koliko toliko pripremiti na to, samo da se htjelo. stoga, i obitelj i sam bolesnik treba od prvoga dana imati psihološki suport stručne osobe koja će ih voditi kroz proces žaljenja i prihvaćanja, koja će objasniti što se i zašto dogadja ali i pomoći kako se nositi sa svime.

02/02/2017

Česta pitanja:

Prestaje li plijativna skrb sa smrću oboljele osobe?

Ne. Kako smo rekli palijativna skrb obuhvaća i proces žalovanja koji započinje prije smrti samoga bolesnika, obično već kod dijagnosticiranja neizlječive bolesti te u obitelji traje i nakon što oboljeli umre. Ukoliko je potrebno tim ili dio palijativnog multidisciplinarnog tima pomaže obitelji u procesu žalovanja, koji je naravno individualan od osobe do osobe.

02/02/2017

Česta pitanja:

Kako najčešće palijativni pacijent i njegova obitelj prihvate dijagnosticiranje neizlječive bolesti?

Poznata Švicarsko-Američka psihijatrica Elisabeth Kubler Ross, proučavajući ljude koji su se susreli sa neposrednom opasnosti od smrti, velikog šoka, gubitka, neželjenih ogromnih životnih promjena i slično, primjetila je kako svi oni prolaze kroz pet stadija žalovanja:

1. negiranje
2. ljutnja
3. pregovaranje
4. depresija
5. prihvaćanje

Negiranje – Ma dobro mi je. Ovo se sigurno ne događa, ne meni. Za najveći broj ljudi ovo je kratkotrajni mehanizam obrane, nakon čega slijedi shvaćanje vrijednosti i pojedinaca koje ćemo ostavit nakon smrti. Negiranje može biti svjestan ili nesvjestan način prihvaćanja neke informacije ili ozbiljnosti i realnosti neke situacije. U nekih ljudi ne traje kratko, i mogu zapeti u ovom stadiju.

Ljutnja – Zašto ja? Nije pošteno! Kako se to meni moglo dogoditi? Tko je kriv? Kada čovjek prijeđe u drugu fazu, shvaća da s negiranjem više ne može dalje nastaviti. Zbog pogrešno usmjerenih osjećaja bijesa i ljubomore u ovoj fazi ljutnje poprilično je teško brinuti se za pojedinca. Sama ljutnja se može izražavati na više različitih načina; ljudi mogu biti ljuti na sebe, druge i to pogotovo one najbliže. Zato je jako važno ne suditi i ne shvaćati osobno ljutnju koja dolazi od osobe koja je u ovoj fazi žalovanja.

Pogodba / pregovaranje: učinit ću bilo što za još malo vremena; dat ću sve što imam ako... Treća faza započinje s nadom pojedinca u to da nekako može odgoditi smrt. Uglavnom se pogodba za produženje života odvija s nekom višom silom u zamjenu za potpunu promjenu načina života. Psihološki, čovjek zapravo govori da zna da će umrijeti ali kad bi bar postojalo nešto što bi mu dalo više vremena. Ljudi koji se suočavaju s manje ozbiljnim problemima zapravo traže kompromis npr: možemo li i dalje biti prijatelji? Kod prekida! Pogodba je rijetko kad uspješno rješenje pogotovo kad je pitanje života ili smrti!

Depresija- "toliko sam tužan,zašto bi se uopće trudio? Nema smisla ionako ću brzo umrijeti? Nedostaje mi ,kako ću dalje bez njega/nje? Tokom 4 faze čovjek počinje shvaćati sigurnost smrti, zbog toga se ljudi povuku, budu tihi, prestanu primati posjete i uglavnom žaluju i plaču. Ljude u ovoj fazi ne treba razveseljavati jer je važno da žaluju i da se osjećaji procesuiraju. Depresija se može smatrati probom za ono što dolazi poslije. Normalno je da se osjeti tuga, žaljenje strah i nesigurnost kad se prolazi kroz ovu fazu što znaci da je čovjek počeo prihvaćati situaciju.

Prihvaćanje-sve će biti u redu; kad se ne mogu boriti protiv toga mogu se bar pripremiti. U ovoj zadnjoj fazi čovjek se pomiri sa situacijom,svojom smrtnošću ili onom od bližnjeg. Ova faza varira ovisno o situaciji u kojoj se čovjek nađe. Često se dogodi da ljudi koji umiru dođu u ovu fazu puno prije nego ljudi koje za sobom ostavljaju, dok oni prolaze kroz svoje faze žalovanja!

Kübler Ross je primarno pripisivala ove faze ljudima koji su patili od terminalnih bolesti, ali je kasnije proširila svoju teoriju na bilo kakve teške osobne traume kao npr. smrt voljene osobe, prekid veze, razvod, ovisnost, početak bolesti, dijagnoza neplodnosti kao i mnoge druge tragedije i katastrofe.

Napominjem kako ove faze ne moraju ići upravo tim redoslijedom, imaju različito trajanje i ponekad se ljudi vraćaju na neke faze koje su već prošli.

02/02/2017

Česta pitanja:

Kome više treba psihološka pomoć, obitelji ili samom pacijentu i zašto?

Koliko god ovo pitanje možda na prvu zvuči čudno, često sam ga čuo. Po mom iskustvu, u samome početku ako baš moram cjepidlačiti, češće treba pomoć obitelji više nego bolesniku. Zašto? Zato što pacijent na prvu doživljava šok kod saopćavanja dijagnoze neizlječive bolesti i najčešće instiktivno se naslanja na svoju obitelj, tj one koji su mu najbliži. Ako oni ne reagiraju "spremno" onda nehotice još više otežaju emotivno i psihički samome pacijentu. tu najčešće imamo dvije vrste ljudi po pitanju obitelji: oni koji ignoriraju i oni koji sažaljevaju. ni jedno ni drugo nije dobro.
ignoriranje je instiktivna obrana od situacije ili problema sa kojim se ne znam, ne mogu ili ne želim nositi, nametnut mi je i nekako se nadam da ako ignoriram da će proći mimo mene, no nažalost neće. takva obitelj se počne ponašati prema oboljelom članu na način: "ma ništa ti ne brini, sve će to bit ok" "nisi ti jedini, puno ih se izvuklo", "vjeruj da će biti dobro i tako će i biti" itd... stvaraju atmosferu nekakve umjetne euforije koja je daleko od istine, i ako još uspiju i uvući pacijenta u taj euforični balon, prilikom pucnja koje nažalost neminovno dođe, nastaju puno veće i teže preboljive psihološke i emotivne rane.
sa druge pak strane je "sažaljevanje". to su one obitelji koje iz dobre namjere, ali jednako tako euforično krenu od prvog dana u "pomaganje" bolesniku, pa se tako vrlo često pretvore u nekakav vid "medicinskog osoblja" koje pazi na terapiju, "nemoj se ti dizati, ja ću" "neka pusti budem ja to" "samo ti lezi i odmaraj" "nabavit ćemo ti lijek iz amerike" (a pacijent još nije započeo ni propisanu terapiju) itd... koji onda svojim silnim angažmanom šalju poruku oboljelom članu svoje obitelji kako je već samom dijagnozom postao "nesposoban" za život i obavljanje bilo kakvih radnji, gdje se kroz to njihovo sažaljevanje vrlo često i sam bolesnik počne sažaljevati i nažalost i ono što je mogao, i što bi pomoglo i podiglo kvalitetu života - uvjeri se da ne može ništa i da mu nema "pomoći" te propada i bolest napreduje puno brže nego što bi to bilo da je fizički, psihički i emotivno aktivan, naravno u svojim mogućnostima.
pretpostavljate da je najbolji put negdje otprilike između. ne smijemo ni obitelj ni pacijenta bombardirati grubim "činjenicama", "procjenama vremena" i slično, nego malo po malo voditi kroz proces prihvaćanja onoliko koliko mogu prihvatiti i sa koliko se mogu nositi.... a o detaljima tog procesa u sljedećem postu....

02/02/2017

Česta pitanja:

Da li u palijativnu skrb pripadaju samo pacijenti starije životne dobi?

Ne. Neizlječiva bolest može biti dijagnosticirana u bilo kojoj životnoj dobi, i bolesnici neovisno o njihovoj dobi tada počnu pripadati skupini palijativnih bolesnika i pruža im se skrb i podiže kvaliteta života u skladu sa njihovom dobi, potrebama i stadiju razvoja bolesti.

02/02/2017

PALIJATIVNA SKRB - što je to?

iako se vec dugi niz godina na ovaj i onaj način provodi u Hrvatskoj, još uvijek ljudima do kraja nije jasno što je to. palijativna skrb je cjelovita skrb za pacijenta kome je dijagnosticirana neizlječiva bolest. samom dijagnozom neizlječive bolesti bolesnik ulazi u sferu palijativne skrbi. osnovna ideja palijativne skrbi je poboljšanje kvalitete života u svakom pogledu, kako samoga bolesnika ali i njegove obitelji. palijativnu skrb provodi multidisciplinarni tim koji pokriva sve aspekte života i bolesti samoga pacijenta. tim se skrbi širokom paletom potreba bolesnika od smanjivanja boli, kako fizičke tako i psihičke, preko prehrane, kombiniranja različitih farmakoloških terapija, psihičkih i emotivnih stanja bolesnika i obitelji, pa čak do stomatoloških potreba, frizure ili bilo čega što će bolesniku podići kvalitetu života do samoga kraja.

22/11/2014

POZIV

Pozivamo sve članove, volontere i simpatizere Hrvatskog centra za palijativnu skrb i Sekcije za bol Hrvatskog društva za hospicij i palijativnu skrb na Redovnu godišnju skupštinu koja će se održati 19. prosinca 2014. u 19 sati u prostoru Palijativnog centra u Zagrebu, Trpimirova 11-13. sa slijedećim dnevnim redom:
1. Uvodno slovo /mr.sc. Lidije Fumić Dunkić/.
2. Sadašnja i buduća problematika u palijativnoj skrbi /prim.dr.sc. Zoran Lončar/.
3. Sindrom profesionalnog sagorijevanja onkologa / dr. Ljubica Vazdar/.
4. Psiholog u multidisciplinarnom timu /dr.sc. Ana Havelka, prof./.
5. Duhovnost i palijativna skrb / Igor Grahovac Fedešin/.

Radni dio Skupštine:

1. Izbor radnog predsjedništva, konstatiranje kvoruma i usvajanje dnevnog reda.
2. Godišnje izvješće predsjednice i upravnog odbora Palijativnog centra.
3. Strategija inkorporacije palijativne skrbi, gdje smo i kuda idemo.
4. Strategija rada Savjetovališta Palijativnog centra.
5. Razno.

Po završetku stručnog i radnog dijela Skupštine, Hrvatski centar za palijativnu skrb sve prisutne poziva na blagdanski domjenak.


U Zagrebu 19. studenog 2014. Predsjednica Palijativnog centra
Mr.sc. Lidija Fumić Dunkić v.r.

31/03/2013