09/03/2026
Djeca nisu projekt.
Djeca su resurs koji sustav uporno troši.
30 godina individualnog rada s djecom, mladima, odraslima, a na području jezika i kulture, u temama za život i kompetencije, daju mi za pravo zaokružiti i vlastito iskustvo. Korlevića pratim godinama, posjetili smo i Višnjan i Tičan, a radila sam i s nekim njegovim učenicima.
Korado Korlević godinama ponavlja jednostavnu, gotovo banalnu istinu: djeca su glavni resurs društva. No u zemlji u kojoj se prosječnost prodaje kao izvrsnost, izvrsnost kupuje novcem, a improvizacija kao kompetencija, ta je rečenica tragična. Sustav obrazovanja nije problem zato što su djeca „teška“, nego zato što su odrasli neodgovorni. Odrasli nameću rješenja po svojoj mjeri, temeljem svojih očekivanja, a "neuspjeh" je sve što narušava njihovu sliku idealne obitelji.
Škola bi trebala biti prostor u kojem se oblikuje osobnost, znanje i karakter. Ali sve počinje od kadrova. Od onoga tko stoji pred djetetom, tko mu prenosi znanje, tko ga vodi i tko mu postavlja granice. A još važnije – od kriterija koji vrijede izvan učionice. Jer ako društvo nagrađuje površnost, ako se uspjeh mjeri novcem i podobnošću, ako se autoritet gradi na strahu, a ne na znanju – onda je jasno kakve ćemo učitelje, roditelje i djecu dobiti. Imamo to što imamo.
U obiteljima je ista priča. Roditelji često govore o „ulaganjima“ u djecu, ali rijetko misle na vrijeme, strpljenje, dosljednost i vlastiti rad na sebi. Lakše je kupiti, nego biti prisutan. Lakše je očekivati, nego davati. Lakše je dijete pretvoriti u projekt nego ga prihvatiti kao živo biće koje raste, griješi, uči i treba zdravo vodstvo, a ne upravljanje. Susrećem se s tom temom svakodnevno. Dijete kao proizvod vlastitih ambicija pod krinkon brige i ljubavi za njegovu budućnost.
Ako dijete služi da popuni praznine odraslih, a to je često, onda ono nikada neće biti slobodno postati ono što jest. A društvo koje djeci ne dopušta da budu djeca, osuđeno je na stagnaciju.
Rad s mladima pokazuje još nešto: mnogi roditelji žele rezultate, ali ne žele proces. Žele uspjeh, ali ne žele odgovornost. Žele „snažnu djecu“, ali ne žele priznati da se snaga gradi na frustraciji, radu i disciplini – a ne na prečacima i kupovnim rješenjima. Danas se susrećem samo s financijskim odgovorom na prepreke. Da se ne sazna, da se slika obitelji ne poremeti, da potreba za idealnom slikom ostane pošto-poto???
Prosječnost je postala norma. Još gore – prosječnost upakirana u izvrsnost. Diploma bez znanja. Ocjena bez truda. Samopouzdanje bez pokrića. Sustav koji nagrađuje improvizaciju, a kažnjava zahtjevnost, stvara generacije koje se boje izazova, ali očekuju nagrade. A onda se čudimo što mladi pucaju pod pritiskom. Što ne znaju tko su, ne znaju što žele, što se boje sustava, a još više – samih sebe.
Jer ulaganje u djecu nije pitanje novca. To je pitanje karaktera odraslih.
