11/08/2025
Dok je Maja na godišnjem, Sunčica Lovrečić Čekić je "uskočila" i demistificirala još jedan mit :)
MIT #12 "Autizam se dijeli na lakši i teži."
Na prvu to zvuči logično. Osoba s “lakšim” oblikom autizma bolje funkcionira dok ona s “težim” funkcionira teže i ima veće potrebe.
Ali potrebe imamo svi, baš svi, i tko je taj tko određuje koje su veće, a koje manje?
Autizam nije stepenica po kojoj se hoda gore ili dolje, to je spektar, a spektar nije linija koja ide od svjetlijeg prema tamnijem, od “gotovo neurotipičnog” do “gotovo neživog”.
Spektar je trodimenzionalan, pun kontrasta, nijansi, preklapanja.
Podjela na “lakši” i “teži” više govori o tome koliko su drugi spremni pružiti podršku nego o samoj osobi. Ili još točnije govori o tome koliko je nečija patnja vidljiva i koliko se drugi s njom mogu nositi.
Zapravo se često ne mjeri autizam, nego količina nelagode koju netko osjeća pored osobe koja se ponaša drugačije.
A to nije dijagnostički kriterij već društveni problem.
Pa tako možemo imati osobu koja koristi govor, ali ima izražene probleme s planiranjem radnji, senzornom regulacijom i izvršnim funkcijama koja može biti doživljena kao netko s “lakšim” oblikom autizma dok ne dođe do točke kad joj sustav ne može ili ne želi pomoći.
Tada ćemo se možda upitati je li toj osobi uistinu lako živjeti u svijetu koji ne vidi njezinu različitost i ne priznaje njezine teškoće kao vrijedne dobivanja podrške.
S druge strane, osoba koja ne koristi govor ili ima intelektualne teškoće često biva okarakterizirana kao “teško” autistična, čak i kad dobiva adekvatnu podršku, koristi sustav potpomognute komunikacije, ima bliske odnose i živi u okruženju koje ju razumije i ne umanjuje.
Podjela na lakši i teži autizam uopće ne dolazi iz samog autističnog iskustva, ona dolazi izvana, iz tuđih doživljaja i očekivanja.
Ona služi sustavu da odluči kome “vrijedi” dati podršku, a kome ne.
Takva podjela češće razdvaja zajednicu umjesto da je povezuje.
Svi mi imamo različitu podršku koju trebamo, ali nitko nije manje autističan samo zato što mu ta podrška nijevidljiva, i nitko nije manje vrijedan kada mu podrške treba više.
Zapravo je najčešće “teško” ono što je teško onima oko autistične osobe. Pa se tako autističnu osobu ne procjenjuje po njenim sposobnostima i osjećajima, nego po frustraciji roditelja, zahtjevnosti učitelja, nestrpljenju okoline.
To nije ni medicinski, ni znanstveno, ni ljudski.
Autizam nije hijerarhija već spektar i svaka osoba u tom spektru zaslužuje razumijevanje, neovisno o tome koliko se uklapa u tuđa očekivanja.
Autizam nije nešto što se nosi kao etiketa s više ili manje zvjezdica.
Postoji spektar pun razlika, ali i puno zajedničkih iskustava.
I ako želimo ići prema ravnopravnosti i poštovanju, onda bi trebali prestati pokušavati izmjeriti tko je “više” ili “manje” autističan, jer nitko od nas nije mjerna jedinica.
Svi smo ljudi s različitim potrebama ali s istim pravom na razumijevanje i podršku.
