29/10/2025
Često se susrećem s ljudima koji žive s anksioznošću tako dugo da više i ne znaju kako izgleda dan bez unutarnje napetosti.
Nije to uvijek dramatično, nije uvijek vidljivo.
Ponekad je to samo lagani nemir koji nikada ne odlazi, stalno „što ako“, sitni trzaj u tijelu koji podsjeća da nešto nije u redu — iako izvana sve djeluje uređenije nego ikad.
Anksioznost zna biti vrlo tiha.
Ne mora vikati da bi iscrpila.
Ona se uvuče u disanje, u sitne pokrete, u način na koji čovjek osluškuje svijet.
Naučiš predviđati sve moguće ishode, tražiti sigurnost u onome što je poznato, analizirati i kad to nije potrebno.
I prije nego primijetiš, tvoja unutarnja pažnja više nije usmjerena prema životu, nego prema vlastitom nemiru.
Iza svega toga rijetko stoji “problem”.
Najčešće — priča. Neka ranija, možda davno potisnuta nesigurnost, neizgovoreni strah, iskustvo u kojem si ostao sam u prevelikom.
I anksioznost tada nije neprijatelj — ona je znak koliko si dugo pokušavao preživjeti, koliko si bio sam u tome, koliko si šutio.
Kad se ta šutnja počne lomiti, kad riječi pronađu put prema van, nešto se u čovjeku pomakne.
Ne zato što sve nestane, nego zato što više nije zatvoren u sebi.
To je ono mjesto s kojeg počinje iscjeljenje. Tiho. Sporo. Ali stvarno.