11/02/2026
Često mislimo da ćemo se osjećati ispunjeno tek kada se naši životi poslože prema onome što očekujemo.
Kada se ljudi ponašaju kako bismo željeli.
Kada okolnosti postanu povoljne.
Kada dobijemo potvrdu da smo na dobrom putu.
Ali logoterapija nas uči nečemu drukčijem.
Smisao se ne rađa iz ispunjenih očekivanja, nego iz načina na koji se odnosimo prema onome što nam je dano.
Što više energije trošimo na to kako bi život trebao izgledati, to manje prostora ostaje za ono što se već događa.
Zato se treba štedjeti u očekivanjima.
Ne zato što trebamo prestati željeti, nego zato što pretjerana očekivanja često zatvaraju pogled za stvarnost.
Ona nas drže usmjerenima na ono što nedostaje, umjesto na ono što traži naš odgovor.
A rastrositi se treba u nadanjima.
U onoj tihoj odluci da, unatoč svemu, život još uvijek ima smisla.
Da postoji nešto ili netko kome se vrijedi okrenuti.
Da sutra ne mora biti savršeno da bi bilo vrijedno življenja.
Rastrositi se treba i u poduzimanjima.
U malim, konkretnim činima odgovornosti.
U svakodnevnim „da“ životu, čak i kad je težak.
Smisao se ne pronalazi u velikim planovima, nego u spremnosti da učinimo ono što je sada pred nama.
I naposljetku, rastrositi se treba u davanjima.
Jer čovjek nije sam sebi smisao.
Tek kad izađemo iz zatvorenog kruga vlastitih potreba i nezadovoljstava, počinjemo naslućivati dublji razlog svog postojanja.
U toj dinamici, manje očekivanja, više nade, djelovanja i davanja jer
smisao se ne nameće.
On se polako razotkriva.
