20/02/2026
Bog i ta nezgodna riječ
Ako predano meditiraš, svakog dana, iz dana u dan, u jednom trenutku taj mir koji si doživljavao u meditaciji počinje biti prirodno stanje tvog duha. Drugim riječima, u danu radiš sve kao inače, ali u pozadini je stalno prisutna tišina. Zvuči kontradiktorno, ha? To stanje se u literaturi zove turijatit svijest, svijest u kojoj koegzistiraju potpuna tišina usred najveće moguće dinamike duha, ega i pet osjetila (cjelokupne fiziologije). Paralelno. U nekim duhovnim školama to je to, nema dalje od tog stanja.
No druge škole i oni koji slijede njihovo tumačenje znaju da je to je tek početak nečeg puno zanimljivijeg. Naime, kada je duh potpuno tih, a emocije pročišćene od tereta boli, razočaranja i ostalog, tada je moguće percipirati subjektivnost koja nadilazi ograničenu individualnost. Subjektivnost koja je prisutna u svakom objektu na način da ništa, ama baš ništa (ni lampa u sobi) nije neživa, a da ispod te male i odvojene subjektivnosti stoji jedna sveprožimajuća, apsolutna i vječna.
To s ove pozicije može zvučati suludo iz razloga što svaka razina svijesti ima potpuno zasebne i neusporedive realnosti.
Velika subjektivnost koja obuhvaća čitav Univerzum nije ništa drugo nego Gospodin u svom transcendentalnom obliku. Ali da bi čovjek imao direktno spoznaju toga, a za što je svaki čovjek potpuno "opremljen" svojim živčanim sustavom koji mu je dan rođenjem, potrebno je postupno kultivirati svijest. Taj proces započinje navikavanjem na stanje turijatita u kojem tišina kao rezultat redovite meditacije koegzistira s aktivnošću svakodnevnog života. Kad to stanje postane potpuno zrelo, onda se kod čovjeka stvara jedna vrsta nelagode tom tišinom i postavlja pitanje: "zar je ovo zaista sve - potpuna tišina". Uvijek neka vrsta nelagode, neko snažno pitanje bude katapult za iduće stanje svijesti. Samo što čovjek u tim stanjima tu svoju nelagodu uz pomoć snažnog, kultiviranog uma, transformira na način da se počinje stvarati pukotina kroz koju sjaji novo stanje svijesti, novo okriće, kao kad je Kolumbo po prvi p**a ugledao obalu Novog svijeta. Sasvim samouvjereno kažem da istu tu vrstu divljenja kao Kolumbo osjeća svaka osoba kada se iz te spokojne tišine na sceni pojavi velika Osobnost s kojom je svako biće organski povezano od početka kreacije.
To je iskustvo Boga koji se razoktriva u tihoj svijesti koja je sposobna zrcaliti Njegovu narav - veoma tihu, suptilnu, nenametljivu.
Zašto nemamo to iskustvo u svakom danu ako je To unutar svakog od nas već i sada? Odgovor: jer se Tome potrebno približiti na način kako bi se razotkrilo. Kod bitne osobe ti ideš na prijem s poklonom i pritom odjeneš najbolju robu, ne ide ona tebi dok sjediš u pidžami neistuširan dva dana s nogama na stolu.
Poanta je da je ovo stanje svijesti realno, da iskustva Boga, a Bog je uvijek Jedan, nisu izmišljena i da postoji pedagoški način kako ih kultivirati. Da bi se ta iskustva u potpunosti integrirala u život čovjeka, njegove emocije i živčani sustav prirodno u svakom danu moraju biti baždareni na mir i ravnotežu jer jedino to je podloga na koju tako suptilno stanje može naleći.
Kad se to dogodi, to je ispunjenje čovjekovog života i smisao svega što je ikada učinio - bilo dobro, bilo zlo - ispunilo je svoju svrhu dovevši ga na mjesto odakle je sav Univerzum nastao, na vodu s koje se napaja sve što je veličanstveno i što podržava bića ka višim stupnjevima ostvarenja.
