13/04/2025
Knjiga koja je u mom životu bila jedan od okidača za prvu iskru, čežnju za nečim duhovnim, za transcendentalnom istinom, bila je knjiga Siddharta od Hermana Hessea. I to ne cijela knjiga, već posebno jedna scena iz knjige koja me probola kao strijela, toliko intenzivno da se nakon mnogo godina mogu jasno sjetiti tog osjećaja, kao kada vam ruke ostanu prikovane za stranice knjige, gledate u ta slova i iskustvo koje pisac opisuje poput struje kola vašim tijelom. Tada sam proživio jedno od prvih duhovnih iskustava, samo čitajući i bivajući otvoren za iskustvo. Tek kasnije ću otkriti odakle Hesseu inspiracija za tu scenu, a kada sam kasnije došao do izvora, tekle su mi suze radosnice poput prvog p**a. Dakle u toj sceni iz Siddharte Govinda dolazi svom starom prijatelju Siddharti i moli ga da mu pomogne doći do istine nakon što ju je cijelog života bezuspješno tražio. U jednom trenutku Siddharta mu se smiluje i daje mu viziju, božanski (u)vid.
Epilog priče - mnogo godina kasnije
Šrimad Bhagavatam, lila iz Krišninog dječjeg života
"Jednog su se dana mali pastiri igrali te na čelu s Balaramom došli do Jašode, Šri Krišnine mame, i rekli joj da je Krišna stavio zemlju u usta. Ona Ga je uzela za ruku i počela opominjati u najboljoj namjeri da se uvjeri da je sve u redu, a onda je vidjela da je On zbunjeno gleda. Potom ga je upitala: “Zašto potajno jedeš zemlju, nevoljo mala? Tvoji prijatelji kažu da to radiš, a i brat to potvrđuje”.
Šri Krišna reče:
Mama, nisam nikad pojeo zemlju! Oni lažu. A ako misliš da govore
istinu, onda mi pregledaj usta svojim vlastitim očima da se uvjeriš. “Ako je tako, onda otvori usta“, rekla mu je majka. Tada je Gospodin Šri Hari, čije je gospodstvo trajno netaknuto i koji je iz igre prihvatio formu ljudskog djeteta, otvorio Svoja usta. Unutar Njegovih usta ugledala je cijeli svemir koji se sastoji od onog pokretnog i onog nepokretnog, atmosferu, četiri strane svijeta, zemlju zajedno s planinama, kontinente, oceane, vjetar i sile koje uzrokuju kretanje planeta, sjaj groma, Mjesec, zvijezde, raj, vodu, vatru, zrak, nebo, božanstva koja upravljaju indrijama, um i objekte osjetila kao i tri gune. Promatrala je unutar tijela svojeg sina i Njegovih otvorenih usta taj predivni svemir koji se sastoji od raznih organizama, onih pokretnih i nepokretnih, koji svoju raznolikost duguju kali, odnosno faktoru koji uzurpira ravnotežu guna, zatim prirodi koja je uzrok promjene triju guna, karmi, želji za djelovanjem, kao i Vrađi, njoj samoj i Njemu.
Jašoda je, naravno, stajala u zaprepaštenju. Pomislila je da je ovo bio san, možda neka iluzija koju je priredio Gospodin ili da dijete posjeduje neku božansku moć. “Zato se klanjam krajnjem cilju koji je Brahman i kojeg je teško shvatiti, kojeg se ne može pravilno ili lako naslutiti putem uma, intelekta, djelovanja ili riječi, koji je osnova svemira, koji je iznad osjetila i zbog kojeg imamo mogućnost percepcije. Moje utočište je Gospodin zbog čije maje ja imam tu iskrivljenu ideju u umu „ja sam Jašoda, odana žena Nande, vladara Vrađe, ja sam glavna domaćica i upraviteljica njegova bogatstva“. On smatra da je Šri Krišna njegovo dijete i da su u Vrađi svi pastiri i njihove žene, stoka i ostale stvari njegove”. Kada je Jašoda, pastirica, spoznala istinu, svemoćni Gospodin Šri Krišna nanovo je primio svoj ljupki božanski oblik u vidu majčinske privrženosti prema Njemu. Stavila Ga je u krilo, a njezino je ukazanje nestalo. Držala ga je i nanovo osjećala u srcu jaku ljubav prema Njemu baš kao kao i prije. Tada je opet doživljavala Šri Harija kao svojeg vlastitog sina, unatoč tome
što je Njegova slava opjevana kroz rituale svih triju Veda, Upanišade, sankhje, joge i vaišnavskih spisa, poput Panjćaratre Devariši Narade".