22/09/2025
Od kad znam za sebe, bila sam „preosjetljiva“. Naravno, nisam znala da sam „preosjetljiva“ dok mi to nisu počeli govoriti ljudi iz moje okoline – prvo mama i tata, a kasnije moji partneri i ostali autoriteti.
Svaka moja emocija (a naročito tuga) bila je definirana kao „preosjetljivost“. Često sam čula rečenicu: „Ti si stvarno preosjetljiva, ništa se tako dramatično nije dogodilo da bi se morala BAŠ tako osjećati.“
Baš toliko tužno. Baš toliko ljuto. Baš toliko ustrašeno. Baš toliko tjeskobno. Baš toliko uznemireno. Nema potrebe. Jednostavno nije vrijedno toga. Nema smisla.
Toliko često sam to čula da sam u jednom trenutku povjerovala da sam doista ja preosjetljiva i da je sve što se oko mene događa u stvari normalno. Problem je, dakle, bio u meni. A ne u nekome oko mene tko je bio agresivan, neosjetljiv, prelazio mi granice, naređivao, pametovao, govorio mi što bih trebala, ne osluškujući mene. Preblago rečeno – nemajući uopće potrebu saznati kako se ja osjećam i što ja mislim o svemu tome.
Sjećam se prvog trenutka kada sam si dopustila biti „preosjetljiva“.
Ne, nije to bilo kada sam imala poremećaj hranjenja. Kada sam se danima izgladnjivala ili povraćala. Niti je bilo kada mi je tata imao tešku depresiju, a ja se morala brinuti o njemu s 15 godina. Nije bilo čak ni onda kada su me sa šest godina roditelji ostavili živjeti na Hvaru, godinu dana, s nonom i didom. Ne – jer uvjeravali su me da će mi to biti „najljepša godina mog života“. Tko još ima priliku sa šest godina odvojiti se od mame i tate i provesti 365 dana na najsunčanijem otoku na Jadranu? Sve što sam do tada naučila bilo je da, ako reagiram emocijama na životne situacije, ja sam „preosjetljiva“ i imam neki problem. A sve što se oko mene događa je „normalno“ i da samo trebam progutati, stisnuti u sebe i smiješiti se.
To se dogodilo onda kada mi je sestra oboljela od tumora vratne kralježnice. Da, tumor je bio dobroćudan, ali operacije koje je trebalo napraviti da joj izvade tumor zajedno s cijelim jednim vratnim kralješkom bile su toliko komplicirane i rizične da nam je doktor prije operacije rekao: „Postoji rizik da ostane paraplegičar.“ Imala je 20. A ja 27.
Tek tada, suočena sa silnom boli i tugom zbog toga što moja sestra prolazi, dozvolila sam si biti „preosjetljiva“. Dozvolila sam si naprosto osjećati.
Nikad neću zaboraviti da sam taj dan prvi put vidjela svoju mamu kako plače. Kako joj suze tiho klize niz obraze, u tišini. Jer i nju su naučili da je „preosjetljiva“. Moj tata nije uspio zaplakati. Uspio je samo ponašati se pomalo suludo – bjesomučno popravljati tepih od automobila svaki put kad uđemo u njega i idemo u bolnicu ili pričati o nekim potpuno nebitnim stvarima, da bi izbjegao tišinu u kojoj bi mogla izroniti nepopravljiva bol surove stvarnosti. Da ne znamo što će biti s Ivanom i da ju možda možemo izgubiti.
Na povratku iz bolnice, moj partner i ja vozili smo se Zagrebom, a ja sam počela plakati. I plakati. I plakati. Hodala sam ulicom – i plakala. Sretala prijatelje – i plakala. Otišla u svoj speleološki klub na kojem sam vodila sastanak – i plakala. Na poslu sam – plakala. I nikome nije bilo jasno. Kako i zašto ja, koja si nikada nisam dozvolila pokazati osjećaje, sada jednostavno samo plačem.
Naravno, sada znam da nisam plakala samo zbog Ivane. Kada sam si konačno dozvolila da brana popusti, nisam mogla prestati. Imala sam osjećaj da je ocean tuge zarobljen u mojim grudima i naprosto mora isteći van. Malo pomalo, suzu kroz suzu. Konačno sam dozvolila da se vidi kako krvarim iznutra.
Mnogi su me htjeli utješiti. Objasniti da će sve biti ok. Da nije tako strašno. Ali meni to nije trebalo. Trebalo mi je samo da mogu plakati.
I tako sam konačno shvatila da nisam „preosjetljiva“, nego samo osjećam. Da to smijem. I da smijem stajati usred gomile ljudi i to pokazati. Konačno sam shvatila da nisam ja „preosjetljiva“, nego da oni ne mogu i ne znaju osjećati i da su zato moji osjećaji bili „previše“. I konačno sam samoj sebi prestala biti „previše“.
Počela sam poštivati svoju osjetljivost. Shvaćati da ne samo da nije nepoželjna (kako su me krivo učili), nego da je izuzetno dragocjena. Da upravo zbog nje mogu osjećati. Da mogu reći: „Ovo me boli. Ovo je bilo teško.“ Počela sam svoju (pre)osjetljivost doživljavati kao hrabrost. Hrabrost da budem tu i da ne bježim od ničega što se događa u meni ili izvan mene.
Naučila sam da ignorirajući i potiskujući, u stvari samo povećavam svoju patnju. Da tek prihvaćanjem iste mogu lakše disati.
I zato, svima nam želim da smo dovoljno hrabri I da riskiramo – da prihvatimo svoju osjetljivost u ime života koji je ranjiviji, ali i manje iskrivljen, topliji, nježniji i jednostavniji.
Ana
