Prostor srca

Prostor srca Centar za individualnu i grupnu psihoterapiju. U svom pristupu integrira tjelesnu psihoterapiju, zvukoterapiju i emocionalno-fokusiranu terapiju.

Pridružite nam se iduću srijedu u Makronovi, pričamo o inteligenciji vašeg srca.
13/04/2026

Pridružite nam se iduću srijedu u Makronovi, pričamo o inteligenciji vašeg srca.

[PREDAVANJE]
Tema novog predavanja proljetnog ciklusa Planetopijinih srijeda u Makronova istražuje kako razviti srčanu koherenciju i upravljati vlastitom energijom.

U vremenu stalne dostupnosti i preopterećenosti, sve više osjećamo potrebu za unutarnjim mirom, jasnoćom i dubljim smislom. No u buci savjeta i prijedloga s društvenih mreža, sve teže nam je otkriti kako to zaista učiniti - kako se povezati sa sobom i donositi odluke koje su u skladu s onim što zaista jesmo.

▫️"Inteligencija srca: Kako razviti srčanu koherenciju i upravljati vlastitom energijom"
▫️O temi govori: Antun Cerovečki, praktičar koherentne tjelesne psihoterapije i vodič za Genske ključeve prema metodi Gene Keys Richarda Rudda
▫️srijeda 22.4. / 18:00
▫️Makronova, Ilica 11/1
▫️ Ulaznica 5 €

Jedan od odgovora na spomenuta pitanja nudi koncept inteligencije srca i metoda koju su razvili znanstvenici HeartMath instituta. Radi se o dinamičnoj kreativnoj inteligenciji koja nastaje kada uskladimo srce, um i emocije u stanje tzv. srčane koherencije. To stanje povezano je s većom emocionalnom stabilnošću, boljim donošenjem odluka i osjećajem unutarnje ravnoteže.

O ovoj temi iz svog iskustva rada kao praktičar koherentne tjelesne psihoterapije i edukacije HeartMath instituta, govori Antun Cerovečki, suosnivač centra za tjelesnu psihoterapiju Prostor srca. U svom radu spaja suvremena znanja, tjelesno usmjerene prakse i edukacije s posebnim fokusom na oslobađanje autentičnosti, strast, kreativnost, anksioznost, emocionalno jedenje i partnerske odnose.

Na predavanju ćete saznati :

✔️što je srčana koherencija i kako utječe na naše tijelo i um
✔️kako smanjiti stres, anksioznost i unutarnju napetost
✔️na koji način aktivirati intuiciju i donositi jasnije odluke
✔️kako razvijati svakodnevne prakse koje povećavaju vitalnost i otpornost

👉Ovo predavanje namijenjeno je svima koji žele bolje razumjeti sebe, razviti unutarnju stabilnost i živjeti s više jasnoće, povezanosti i autentičnosti.

Ulaznicu možete kupiti u Knjižarama Planetopije u Zagrebu, Ilica 68 i Centar Cvjetni, pola sata prije događanja u Makronovi, Ilica 11/1, Zagreb ili je kupite na linku u prvom komentaru.

07/04/2026

U Prostoru srca njegujemo iskrenost —prema sebi, u osjećajima koje nosimo,i prema drugima, u načinu na koji se susrećemo...
25/03/2026

U Prostoru srca njegujemo iskrenost —
prema sebi, u osjećajima koje nosimo,
i prema drugima, u načinu na koji se susrećemo.
Jer upravo u tom susretu naše rane mogu početi zacjeljivati.

Ova godina kao da je počela prije 1. siječnja i ubrzano gomila svoj intenzitet. Ono što vidim u svojem polju, kroz klije...
19/03/2026

Ova godina kao da je počela prije 1. siječnja i ubrzano gomila svoj intenzitet. Ono što vidim u svojem polju, kroz klijente, prijatelje i šire, jest da teme koje smo označili kao “riješeno” ili “dovoljno dobro” dobivaju svoj veliki povratak u 2026, često snažnije nego smo navikli. Vidimo ih kroz vraćanje (ili pojavu novih) simptoma vezanih za zdravlje, naglo vraćanje starog naboja u odnosima, nenadane medicinske zahvate, povećanje anksioznosti, paniku u tijelu pa čak i smrt. Uz to možemo dodati naboj iz našeg kolektivnog polja i ogromnu patnju uzrokovanu sukobima i nesigurnost u velikom broju zanimanja zbog utjecaja umjetne inteligencije. Kao da sav strah čovječanstva zarobljen u našim tijelima, upravo sad izlazi na površinu u svim oblicima.

Veliko ubrzavanje svijeta i prateća napetost koja vrišti da nešto učinimo, može otrgnuti veliki komad naše životne energije ako djelujemo represivno ili reaktivno. Ono što nam ova nadolazeća oluja zaista govori jest da se moramo u potpunosti posvetiti vlastitom živčanom sustavu, u pravom smislu te riječi. Prije svega, to znači da moramo napraviti upravo suprotno od onog što naboj u našim tijelima govori. Trebamo usporiti više nego ikad, da bismo zaista osjetili što se pokrenulo i dozvoliti da sav taj pritisak odradi svoj posao kroz naša tijela. U praktičnom smislu, taj proces se u najvećoj mjeri odvija unutar našeg živčanog sustava i odražava se u našim odnosima. Gdje god nastavimo automatizmom - u prijevodu nismo prisutni - to će nam se odbiti o glavu. Drugim riječima, kultiviranje pažnje unutar sebe i pažljivo propuštanje neugode kroz vlastito tijelo, kreirat će tiho mjesto u središtu oluje.

To možda znači da ćemo donijeti velike životne odluke, možda će se neki odnosi završiti ili potpuno transformirati. Što god se događalo u ovoj godini, od presudne je važnosti da ne djelujemo reaktivno, podsjećamo se na unutarnju stabilnost i ljude s kojima možemo dijeliti. Ovo je naša velika prilika da konačno povučemo ručnu kočnicu koje će rezultirati velikim pojednostavljivanjem života. Dobro je da ju iskoristimo koliko god možemo.

Ovo pitanje je za mene godinama bilo vrlo zbunjuje jer nisam znao odgovor na njega. Mislio sam da ga znam jer sam u jedn...
16/03/2026

Ovo pitanje je za mene godinama bilo vrlo zbunjuje jer nisam znao odgovor na njega. Mislio sam da ga znam jer sam u jednom dijelu života konačno počeo raditi ono što osjećam da me ispunjava, ali svejedno, u dobrom dijelu života nisam živio vlastitu svrhu.

Većina nas povezuje ovaj pojam s nečim što radimo u životu, najčešće s vlastitim poslom. Dok je to u jednoj mjeri istina, posao koji radimo je jedan od kanala za vanjsku ekspresije naše svrhe i izvrstan lakmus papir koji pokazuje u kojoj mjeri živimo svoju svrhu.

Vlastita svrha nije u tome što radimo nego je stanje bivanja. To znači da je naše tijelo (što uključuje živčani sustav) dovoljno opušteno i fleksibilno da kreativnost može teći kroz nas i voditi nas kroz život. Kad to nije tako, naše zaboravljene napetosti u tijelu konstantno podražuju živčani sustav koji aktivira naš analitički um i pokušava se “domisliti” rješenju.

Što konkretno znači opušteno tijelo i protok kreativnosti u praksi, govorimo danas na uvodnom webinaru Živjeti svoju svrhu. Ako vam rezonira ova tema, pridružite nam se. Link za prijavu je u komentaru.

U partnerskim i drugim odnosima postoji snažna dinamika koja često postaje generator konflikta i onemogućava međusobnu b...
09/03/2026

U partnerskim i drugim odnosima postoji snažna dinamika koja često postaje generator konflikta i onemogućava međusobnu bliskost. U korijenu te dinamike leži naša duboka potreba da budemo viđeni koja se na površini pokazuje kao potreba da budemo u pravu.

Kad u tijelu osjetimo kontrakciju na riječi koje su nam upućene, mi imamo potrebu reagirati. Reakcija je biološka potreba organizma da se vrati stanje ravnoteže ili sigurnosti, a kod nas ljudi, to se događa kroz riječi.

Kad se riječi pretvore u objašnjavanje i potraju satima, znači da smo zapeli u našoj potrebi da budemo u pravu. U pravu smo kad želimo reći da smo povrijeđeni, kad vidimo da nas osoba preko p**a uzastopno ne čuje, da ponavlja isti obrazac, okrivljava nas ili smo mi ti koji koristimo krivnju. To kreira zid oko našeg srca i tada ne možemo u potpunosti osjetiti drugu osobu, nego samo ono od čega se moramo štititi. To ne znači da u odnosu nema mjesta za ove stvari, naprotiv. Ovdje se više radi o stanju bivanja iz kojeg govorimo nego o riječima koje izgovaramo. Drugim riječima, koliko mekoće ili napetosti živi u našem tijelu i glasu. Paradoksalno, kad god smo u pravu, ne vidimo drugu osobu jer ju u potpunosti ne prihvaćamo. I tu drevni ciklus svađa nastavlja svoj niz do potpune iscrpljenosti.

Ono što je zaista teško u tim situacijama, je držati vlastitu potrebu da budemo u pravu, bez potrebe da ju uvijek objasnimo i istovremeno zaista vidjeti drugu osobu, s vlastitom pričom i životnim putem, bez potrebe da išta mijenjamo. Samo vidimo, suosjećamo i budemo potpuno prisutni. Kad to zaista postignemo, znači da zaista prihvaćamo to ljudsko biće. To je zahtjevan unutarnji trening i naša biologija će se u startu protiviti takvom načinu. Srećom, mi smo ipak više od vlastite biologije, a trenutci u kojima zaista možemo potpuno prihvatiti i poštovati sva stanja imaju potencijal potpunog transformiranja odnosa na višu razinu.

Jedna od naših najdubljih potreba je govorenje vlastite istine. Taj snažan impuls živi u nama i kad je izražen, daje nam...
25/02/2026

Jedna od naših najdubljih potreba je govorenje vlastite istine. Taj snažan impuls živi u nama i kad je izražen, daje nam slobodu i autentičnost. Ali ima i svoju tamniju stranu. Ako smo ga dovoljno dugo nesvjesno ograničavali, u nama će se kreirati naboj koji će se poput opruge htjet vratiti u prvobitno stanje. Međutim, naglo oslobađanje potisnute energije lako kompromitira kvalitetu “istine” jer se na nju uhvati još nešto - osuda.

U području osobnog razvoja smo proteklih tjedana svjedočili velikom valu naboja koji je izlazio kroz neugodna iskustva ljudi u procesu osobnog razvoja, kao i reakcija drugih ljudi na ta iskustva. Ovo je samo jedan primjer koji pokazuje da bez obzira na godine edukacija i osobnog razvoja, u svima nama postoji gotovo opipljivi poriv da prokažemo i osudimo ono što doživljavamo kao loše jer tako smanjujemo pritisak u sebi. Ono čega uglavnom nismo svjesni je suptilna granica u kojoj se naše govorenje istine slijepi s osudom. Osuda je često okrenuta prema van - prema drugim ljudima, ali i (manje vidljivo) prema sebi - kao sažalijevanje. Paradoksalno, prokazivanje nepravde donosi olakšanje jer uzrok unutarnjeg naboja projiciramo prema van i ujedno nas čini žrtvom ljudi na koje projiciramo uzrok nepravde.

Postoji izlaz iz te neugodne dinamike, za koji je potrebno kultivirati veliku unutarnju disciplinu. To znači da moramo uhvatiti vlastitu osudu prije nego pogodi svoju metu i propustiti ju kroz svoje tijelo. Drugim riječima, pratimo kad imamo potrebu okriviti nekog za svoje stanje, zaustavimo se i potražimo dio sebe koji dosad nije bio dovoljno viđen. To nije uvijek moguće, ali razvijanje te unutarnje prakse nježno dovodi sve više slobode u naš život. Nije lako, ali je moguće.

Proteklih dana smo malo utihnuli, razlog je bio što puštamo novi web. Sad kad je web i službeno vani, nastavljamo s obja...
24/02/2026

Proteklih dana smo malo utihnuli, razlog je bio što puštamo novi web. Sad kad je web i službeno vani, nastavljamo s objavama.

Za sve vas koji želite provjeriti što smo napisali, link je u komentaru.

Prije ili kasnije, svi se nađemo na ovom mjestu. Pokušavamo promijeniti odnos, posao ili uvjete života. Ti pokušaji mogu...
11/02/2026

Prije ili kasnije, svi se nađemo na ovom mjestu. Pokušavamo promijeniti odnos, posao ili uvjete života. Ti pokušaji mogu trajati godinama. Kako vrijeme prolazi, mi dobivamo određenu povratnu informaciju, nešto se pokrene, ali brzo stane. Ili nije dovoljno. Novaca, pažnje, vremena… navedite vlastitu prepreku. Konstantno imamo osjećaj da više ulažemo nego što dobivamo natrag. Većina nas u tom trenutku krene kriviti okolinu, klijente koji nas premalo cijene, partnera koji nas ne vidi ili uvjete života koji nas drže u šaci. Postajemo ljuti, ogorčeni ili iscrpljeni, nemamo energije i javljaju nam se misli da bi bilo bolje odustati ili da ćemo moći ostvariti svoj cilj negdje u budućnosti, ali tek kad dosegnemo određeni nivo zrelosti.

Upravo je ovaj stav ono što nas zaključa u ciklusu nadanja, očekivanja i reakcija. Ono što ne vidimo jest da problem nije u našoj okolini već u našem pokušavanju. Naime, kad pokušavamo, dio nas zapravo nije potpuno siguran u sebe i htio bi da nam drugi potvrde našu vrijednost. To kreira očekivanja koja donose razočaranje i ogorčenost. Drugim riječima, pokušavanje u sebi ima ugrađenu određenu suzdržanost, odnosno neprepuštanje nesigurnosti života i upravo to dobivamo iz okoline.

Jednom kad u svojem tijelu identificiramo gdje zadržavamo energiju, možemo početi raditi s time. Polako, naš kapacitet za prepuštanje životu, postajat će veći i sam proces će donositi više ispunjenja. To će rastapati naša očekivanja i paradoksalno, život će nam početi davati nazad ono što već živimo.
Više o ovoj tome kako se prepustiti onome što nas uzbuđuje, možete saznati na webinaru Živjeti svoju svrhu, u ponedjeljak 16.2. u 19h. Poveznicu na prijavu pronađite u prvom komentaru.

Jedna stvar koju ova godina nosi u velikoj količini je pritisak. Ovdje prvenstveno govorim u unutarnjem pritisku kojeg o...
09/02/2026

Jedna stvar koju ova godina nosi u velikoj količini je pritisak. Ovdje prvenstveno govorim u unutarnjem pritisku kojeg osjećamo kao posljedicu vanjske situacije, bila ona vezana za posao, odnose ili oboje. Vjerujem da velik dio nas osjeća rast pritiska u posljednje vrijeme. Kad to osjetimo, mi instinktivno pokušavamo smanjiti pritisak tako da mijenjamo ili krivimo našu okolinu. Budući da je pritisak došao iz okoline, to zvuči kao logičan korak, zar ne? Nažalost, zadnja rečenica zapravo nije točna. Pritisak je samo naša reakcija na okolinu i govori nam da dio našeg tijela potiskuje informacije izvana. Neugodna istina je da vlastitom reakcijom sami kreiramo pritisak unutar sebe i za to krivimo okolinu.

Ako nismo svjesni ove mehanike tijela, pokušavat ćemo držati pritisak unutra, zadržavanjem daha, sfinktera, grla ili pokreta što će dijelove našeg tijela činiti napetima i rigidnima. Ovi unutarnji procesi, počet će se prelijevati na naš vanjski život, u naše odnose. Važno je reći da su ovo automatske reakcije i predstavljaju stare i dobro uhodane kanale naše biologije.

Dakle glavno pitanje je, kako smanjujemo pritisak na siguran način, bez projiciranja krivice na van? Najteži dio priče je pronaći i prihvatiti pritisak. Jednom kad ga identificiramo možemo se polako otvarati energiji ili informacijama koje su ga kreirale. Pod otvaranjem, primarno mislim da fizičko otvaranje svih napetih dijelova tijela kroz pokret i dah, a zatim emotivno i mentalno. Tijekom tog procesa, važno je da kultivirati duboko osluškivanje prema unutra. Što nam pritisak govori o nama? Što bi bio naš pravi, autentični odgovor? Kad te poruke iz tijela zaista počnu dolaziti do naše svijesti, prirodno ćemo ih razgraditi na siguran način. Ono što time transformiramo, je naša reakcija na okolinu. Korak po korak, to će činiti naš život i odnose stabilnijima.

𝑁𝑎𝑝𝑜𝑚𝑒𝑛𝑎: 𝑡𝑒𝑘𝑠𝑡 𝑠𝑎𝑑𝑟𝑧̌𝑖 𝑡𝑒𝑚𝑢 𝑠𝑎𝑚𝑜𝑢𝑏𝑜𝑗𝑠𝑡𝑣𝑎 𝑖 𝑚𝑜𝑧̌𝑒 𝑏𝑖𝑡𝑖 𝑒𝑚𝑜𝑡𝑖𝑣𝑛𝑜 𝑡𝑒𝑧̌𝑎𝑘.Dijelim ovo nakon dugo vremena. Ne kao objašnjenj...
23/01/2026

𝑁𝑎𝑝𝑜𝑚𝑒𝑛𝑎: 𝑡𝑒𝑘𝑠𝑡 𝑠𝑎𝑑𝑟𝑧̌𝑖 𝑡𝑒𝑚𝑢 𝑠𝑎𝑚𝑜𝑢𝑏𝑜𝑗𝑠𝑡𝑣𝑎 𝑖 𝑚𝑜𝑧̌𝑒 𝑏𝑖𝑡𝑖 𝑒𝑚𝑜𝑡𝑖𝑣𝑛𝑜 𝑡𝑒𝑧̌𝑎𝑘.

Dijelim ovo nakon dugo vremena. Ne kao objašnjenje, nego kao prostor susreta. Za sve koji su izgubili nekoga na ovaj način – niste sami.

Molim vas da u komentarima budemo nježni jedni prema drugima. Ako osjetite da vam je previše za vijeme čitanja, stanite.

Ovaj tekst sam napisala ljetos. Libila sam se stavljati ga ovdje. Ali imam potrebu. Pisati o njegovom samoubojstvu.
Ta vječna tabu tema. I osjećaj da nešto s nama nije u redu ako nam se netko iz obitelji ubio.
Ja sam u redu. Ali moj tata se ubio. I to je definitivno promijenilo moj svijet.

𝑆 𝑙𝑗𝑢𝑏𝑎𝑣𝑙𝑗𝑢.
𝐴𝑛𝑎

"Ležala sam na sivom tepihu, točno na onom mjestu gdje sam te našla prije devet godina. Tepih je sada novi, jer smo morali maknuti onaj stari. Bio je previse natopljen krvlju. Ali, nisam s tim htjela početi.
Uglavnom.
Ležala sam na tom mjestu zamišljajući da sam ti. I pitala sam se.
Da li si i ti iz ove pozicije vidio neožbukani strop sa vidljivim obrisima šalunga? Prilično tumorna slika za zadnji životni pogled.
Pitala sam se.
Što si stvarno zadnje vidio?
Što si zadnje osjetio?
Jesi li čuo udarac svog tijela dok si padao na tepih?
Koliko si sekundi padao?
Da li ti se činilo dugo?
Jesi li se, u trenutku kada već nije bilo povratka, možda ipak htio predomisliti?
Nekako bi voljela da je odgovor na ovo pitanje “da” jer bi to u mom trenutnom svijetu značilo da si bar malo mislio i na mene.

Tako ležeći, ispružila sam ruke ispred sebe, prema stropu, zamišljajući tvoje lice. Micala sam nježno prstima kao da ti dodirujem nedodirljive obraze. Znam da ne mogu doći do tebe jer između nas je smrt.
I dok sam u zraku gledala svoje ruke, žilave, naborane i snažne, pomislila sam kako liče na tvoje. Ruke. I kako je potpuno suludo da je upravo ta ruka koja me nježno mazila po kosi prije spavanja, ta ista ruka koja je povukla okidač te noći.
Noći kada si si odlučio raznijeti mozak.

Apsurdno je koja količina nježnosti i istovremeno okrutnosti može doći sa istog mjesta. Iz jedne obične ljudske ruke. Zamišljam tu ruku kroz koji kola topla krv. Nikad nisam posebno gledala tvoje ruke, a sada ih vidim na stotine.
Dok lista novine na drvenom stolu kojeg si sam izgradio. Drži pilu i reže grane čempresa u vrtu. Ostaje bez noktiju dok ih grizeš. Oblači mi peraje dok me učiš roniti. Trlja oči dok ti suze klize niz lice jer tiho plačeš za mamom. Gledam te ruke i još uvijek mi je s onu stranu stvarnosti da je to zadnje što je ta ruka učinila. Jer doista, čini se kao san. Ali nije bio.
Zatvaram oči i zamišljam te upravo ovdje gdje sam te zadnji put u životu vidjela i istovremeno pobjegla od tebe. Pobjegla od nedostatka tebe.
I opet se ne mogu ne pitati.
Jesi li još uvijek bio živ?
Da li si imao otvorene oči?
Da li te je bilo strah?
Da li ti je bilo žao?
Ili ti je jednostavno samo laknulo. Laknulo uslijed tame i mira i neimanja boli koje je uslijedilo.

Ne prestajem se pitati pitanja na koja nikada neću dobiti odgovore. Netko bi rekao da nema smisla mrtve išta pitati jer nam ne mogu dati odgovore. Ima smisla to da nema smisla. A meni opet i to što nema smisla ima smisla.
Jer, toliko dugo te ništa nisam pitala. Predugo nisam osjećala da mi fališ. Presnažno sam te mrzila jer je zadnji prizor tebe u mom životu bila prosuta moždana tvar pored tvoje glave. I lokva krvi koja curi iz rupe u lubanji.

A voljela bi, stvarno bi voljela da je bilo drugačije. Da je prizor bi malo mekaniji, nježniji, dobronamjerniji. Da si nekako, dok si se ubijao mislio i na mene. Ali očito nisi mogao.
Ponekad mi se čini da razumijem, ponekad mi još uvijek nije jasno.
Ali prestala sam se pitati pitanje “zašto?”
Više te ne mrzim zbog toga. Pretpostavljam da si mislio da nemaš izbora. Možda nisi. A možda i jesi. Samo to nikada nećeš saznati. Možda si mogao da si još malo ostao s nama.

Često se pitam da li spremao svoju smrt? Da li su oni računi iz trgovine oružja koju sam našla par mjeseci poslije bili tvoje tiho pomirenje sa odlukom.
Zašto mi to nisi rekao? Možda bi bilo manje strašno pripremiti se na to.

A onda zamišljam tu večer. Našu svađu. Tvoje izbezumljeno lice dok me držiš za ramena i treseš. A onda odlaziš od mene. Sjećam se da te nisam ni pogledala. Da sam znala kamo ideš možda bi ja tebe primila za ramena i vrištala “ostani”. Ali nisam.
Mislila sam da je to još samo jedan inatljivi odlazak u tvom stilu. Oduvijek si izbjegavao teške teme. No maminu smrt nisi mogao izbjeći. Bila je kao krvava rupa u tvom tijelu koja te gutala. Shvaćala sam to dok sam te slušala kako noćima plačeš i dozivaš ju. Patila sam svjedočeći tvojoj patnji, ali nisam mogla ništa. Kako je jebeno biti tako bespomoćan. Zašto nemamo čarobne moći kojima možemo zakrpati rupe u ljudskim dušama?

Opet zatvaram oči i sjećam se podmuklog i kratkog zvuka. Sve mi je bilo jasno. I nije mi bilo jasno ništa. U tom trenutku kao da sam se podijelila na dva dijela. Glava koja pokušava logički shvatiti što se dogodilo i tijelo kojem je bol koja slijedi toliko nezamisliva da samo želi pobjeći. Sjećam se dolaska do tvoje radne sobe i stajanja pred zatvorenim vrata. Smeđim drvenim vratima koje si sam postavio. Vratima koja su u tom trenutku za mene bila samo zid koji me dijelio od drugog svijeta. Svijeta užasa. Jer znala sam, dok ne otvorim ta vrata, ti si za mene još uvijek živ i topao i dišeš.

Da sam barem mogla ostati ispred tih vrata, šapatom te dozvati da se nikada ne popneš stepenicama i time promijeniti budućnost. No, znamo i ti i ja, da je budućnost već bila okrutno određena.

Bože, kako volim tvoju radnu sobu. U kojoj miriše po piljevini. Na čijim zidovima su fotografije mene i Ivane dok smo bile klinke. I mame i tebe. Dok ste bili neki sretni vi.
Možda si se tamo osjećao najsigurnijim da se uputiš u smrt.

I opet, ne mogu se prestati pitati.
O čemu si zadnjem razmišljao?
Kako si se osjećao dok si punio pištolj?
Da li su ti ruke drhtale?
I kakav, kakav je bio osjećaj okinuti ga?
Da li si dugo čekao ili si to uradio na brzaka?
Jesi li razmišljao o kutu pod kojim ćeš cjevanicu nasloniti na svoju kožu?
Da li si odmah umro?
I gdje je završio metak koji ti je ušao u lubanju?

Tražila sam taj metak, ali ga nisam našla. Samo malo ostataka zakorene krvi, jer vatrogasci su nakon tebe napravili dobar posao. Odnijeli su i tepih. Onaj tepih koji smo davno imali u dnevnom boravku dok smo bili djeca, na kojem smo se valjali i škakljali. Tko bi tada rekao da će ga godinama kasnije vatrogasci sa gas maskama na glavi iznašati iz naše vikendice i da će cijela ulica zaudarati po skorenoj krvi.

I što je uslijedilo nakon?
Da li je nastao mrak? I je li ti je postalo ljepše?
Volim zamišljati da te dočekala mama i počela špotati što si se baš morao ubiti predamnom. I zasvinjiti cijelu radionicu. Zamišljam tvoju facu malog dječaka koji ne zna što bi rekao na to. Jer jebiga stari, baš ono, koji k***c?
A opet, koji k***c ne.
Uglavnom, pitam se. I pitati ću se i dalje. No sada sa manje ljutnje i više ljubavi. I sjećanjem na tvoje meke ruke.
Tata."

Kako prepoznajemo da smo “trigerirani”? Na prvi pogled, ovo pitanje zvuči banalno, ali pogledamo li s većom pažnjom u na...
19/01/2026

Kako prepoznajemo da smo “trigerirani”? Na prvi pogled, ovo pitanje zvuči banalno, ali pogledamo li s većom pažnjom u naš živčani sustav, pronaći ćemo gomilu tihih okidača koji konstantno rade u pozadini. Kao loš antivirusni softver koji neprestano provjerava računalo i usporava njegov rad.

Kao i kod računala, i u nama ovi pozadinski sustavi troše energiju. Zato je dobro da smo ih možemo prepoznati i isključiti kad nam više ne služe.

Kako ih prepoznajemo? Zajednička riječ je napetost. Neka od područja gdje se javlja napetost su:
* ograničen dah
* mišići trbuha, posebice abdomena
* podignuta ramena i/ili područje oko lopatica
* vrat
* vilica
* listovi

Napetost nije uvijek lako primijetiti jer nije jako izražena. Kad bilo koji dio tijela dugo nosi napetost, mi ju prestajemo primjećivati i doživljavamo ju kao normalno stanje. Kad se to dogodi, dobro je istražiti suptilnije razine poput glasa. Ima li napetosti u glasu? Kakav je ton glasa? Ima li osude u našem umu?
Ako napravite eksperiment da samo jedan dan maksimalno obraćate pažnju na sve aspekte vašeg tijela, pronaći ćete cijelu lepezu radnji koje vaš unutarnji antivirus vrti unedogled. Zanima me jeste li u svojem tijelu pronašli nešto što nisam naveo? Što prvo primjećujete?

Address

Ulica Crvenog Križa 22
Zagreb
10000

Opening Hours

Monday 09:00 - 20:00
Tuesday 09:00 - 20:00
Wednesday 09:00 - 20:00
Thursday 09:00 - 20:00
Friday 09:00 - 20:00

Telephone

+385994884899

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Prostor srca posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Share