Prostor srca

Prostor srca Centar za individualnu i grupnu psihoterapiju. U svom pristupu integrira tjelesnu psihoterapiju, zvukoterapiju i emocionalno-fokusiranu terapiju.

Kao i većina ljudi koji se bore s anksioznošću, i ja sam godinama pokušavao razne tehnike i vježbe koji su trebali pomoć...
30/10/2025

Kao i većina ljudi koji se bore s anksioznošću, i ja sam godinama pokušavao razne tehnike i vježbe koji su trebali pomoći. I do neke mjere su pomagali, ali anksioznost se stalno vraćala i postajala sve teža za nositi. Proboj se dogodio u trenutku kad me izludilo konstantno bježanje od anksioznosti. U trenutku kad sam imao osjećaj da će mi tijelo istodobno implodirati i eksplodirati od naboja, shvatio da štogod činim u svojem vanjskom svijetu, ne mogu joj pobjeći. Tada sam se po prvi puta uistinu okrenuo prema unutra i sa zanimanjem pogledao što je to od čega zaista bježim.

Pustio sam dah da teče preko stisnute dijafragme i polako se otvarao impulsu za život. Nakon minute, kad se dah penjao duž moju kralježnicu, sijevnulo je uvjerenje - život je opasan. Ovo je opasno. Potpuno me iznenadila ta rečenica, nisam bio svjestan da ju nosim.
Prihvatio sam to uvjerenje i ponudio mu sigurnost daha. Nešto se počelo otpuštati u mojem tijelu i toplina se razlila po trbuhu. To je bio dragocjen trenutak koji je dubinski promijenio moj odnos prema ovom drevnom strahu kojeg svi u određenoj mjeri nosimo u tijelu.

Ako vas zanima više detalja kako sami sa sobom možemo raditi na kreiranju unutarnje slobode, u subotu 22.11., na radionici Udahnite život se bavimo upravo time. Saznat ćete zašto i kako nesvjesno kreiramo otpor u tijelu, koja je mehanika daha i kako osloboditi dah i transformirati uvjerenja na somatskoj razini. Link s više informacija u komentaru.

Za ljude koji nisu upili dovoljno sigurnosti u vrlo ranoj fazi odrastanja, ostvarivanje ciljeva može izgledati kao šetnj...
29/10/2025

Za ljude koji nisu upili dovoljno sigurnosti u vrlo ranoj fazi odrastanja, ostvarivanje ciljeva može izgledati kao šetnja po minskom polju. Tim više ako su naši ciljevi vezani za kreativni izraz autentičnosti. U prijevodu, to može značiti da se upustimo istražiti hobi ili pokretanje posla koji nas ispunjava.

Ako u ovom području nailazite na neobično puno unutarnjih ili vanjskih prepreka, moguće je da vaše stanice nisu upile dovoljno sigurnosti koja bi postala temelj vaše autentičnosti. Želite li pokrenuti vlastiti posao, to može postati strah od uspjeha.

Na prvi pogled, zvuči suludo da se bojimo onog što najviše želimo. Ali upravo se o tome radi. Istodobno žudimo i (nesvjesno) sabotiramo vlastitu autentičnost što kreira veliki naboj u tijelu. Razlog tome je što naše stanice nose zapis da je autentičnost opasna i stoga ju moramo skrivati. Paradoksalno, skrivanje je najopasnije po naše fizičko, mentalno i emocionalno zdravlje.

Iz perspektive djeteta čija je okolina nesigurna, autentični izražaj znači da će biti odbačeno. A biti odbačen, znači smrt. Za malo biće, to je istina. Ako to uvjerenje svjesno ne iscjeljujemo kroz kreativnost u najširem smislu, život će nam kroz naboj, uvjetovanost i očekivanja vraćati podsjetnike na ono što smo pospremili u tijelo. Često uopće nismo svjesni emocija koje koristimo kao pogonsko gorivo u životu. Da to saznamo, dovoljno je da pogledamo što nam život govori o nama.

Što vaš život govori o vama?

Ova rečenica se može reći i na drugi način. Ako umanjujemo svoj dah, umanjujemo i svoje iskustvo života. Dah je postao j...
20/10/2025

Ova rečenica se može reći i na drugi način. Ako umanjujemo svoj dah, umanjujemo i svoje iskustvo života.

Dah je postao jedan od mojih najvećih i gotovo stalno dostupnih resursa. Čak sam primijetio da je praktički nemoguće osjećati se loše ako cijelo moje tijelo sudjeluje u disanju. Slobodan dah je temelj naše unutarnje slobode, a njime se bavimo idući mjesec, 22.11.2025. od 10h-15h, na radionici Udahnite život. Što ćemo točno raditi i kako vam to može pomoći, provjerite na linku u komentaru.

Nemoguće!
13/10/2025

Nemoguće!

Svjestan sam ironije obraćanja muškarcima na stranici čija publika su dominantno žene.Imam tu sreću da radim posao koji ...
09/10/2025

Svjestan sam ironije obraćanja muškarcima na stranici čija publika su dominantno žene.

Imam tu sreću da radim posao koji mi omogućava da iskusim određene aspekte ljudske dinamike na razinama koje mi u svakodnevnom životu ne bi bile lako dostupne. Jedna od vječnih dinamika proizlazi iz iskrenja koje stvara susret muške i ženske rane. Meni su kao muškarcu još uvijek vrlo lako dostupne snažne reakcije, a kad zaboravim tko sam, u bljesku munje mogu osuditi ponašanje preko puta, staviti osobu (ne ponašanje) na crnu listu i kazniti ju tako da se odrežem se od nje. Srećom, pamtim i neugodne podsjetnike kako je biti primatelj te energije.

Dosad mi se dvaput dogodilo da sam nespretno dogovorio prvu terapiju s muškarcima i u oba slučaja, oni su odustali prije nego su krenuli; uz osudu moje neprofesionalnosti i trenutno odrezivanje kontakta. Nama (muškarcima) je ovo vrlo lako, i u takvom susretu se brzo “dogovorimo” da ovaj drugi ne valja, a kao dokaz da je to istina, stavimo si međusobno nekoliko naljepnica koje to potvrđuju i završimo kontakt. Ta, naša reakcija nam pomaže u tome da ne osjetimo pravi izvor boli koja se budi negdje u tijelu pa ju tako lociramo izvan sebe, na drugoj osobi i tamo usmjerimo svu našu osudu (i bijes).

Stvari se jako počnu mijenjati kad si dozvolimo osjetiti kako je biti primatelj toga. Kad vidim klijentice kako koračaju kroz predjele vlastitog djetinjstva ili partnerstva, oni me podsjećaju na hladnu pustinja puna trnja, umjesto meke i mirisne rascvjetane livade. Kako sam u terapiji povezan s klijentima, ja tada u svojem trbuhu doživljavam neugodu i moja, muška rana se počne grčiti. Rana je osjetila taj drevni ne valjaš. U tim dragocjenim trenutcima, mogu osjetiti izvor jedne i druge rane. I bol koja nastaje kad se sretnu. Ta bol je ono od čega velik broj muškaraca bježi u prekomjerni rad, osudu i odrezivanje od osjećaja. Međutim, naš primarni posao više nije vani. On je unutra, u našem trbuhu. Od silne brzine da izbjegnemo bol, nikad se nismo dosjetili pogledati unutra.

Živimo u vrijeme u kojem iz temelja mijenjamo svoj pojam o tome što znači biti muškarac. Ako vaše, muške oči sad čitaju ovaj tekst, znači da ste i vi dio promjene. Kad se sljedeći put napnu strijele osude u vama, umjesto da ih ispalite u nekog, neka vaš pogled sleti na vaš trbuh i tamo usmjeri ruke. Neka ruke budu strpljive, kad se rana otvori, nešto će izaći na površinu. Neka vaše ruke prisutno dočekaju to nešto. Tada će započeti transformacija rane koja će postati gorivo za promjenu svih vaših odnosa.
Antun

Intuitivno svi znamo da su ova dva pojma usko vezana. Problem je što to često zaboravimo. Jedno od područja gdje se ta p...
02/10/2025

Intuitivno svi znamo da su ova dva pojma usko vezana. Problem je što to često zaboravimo. Jedno od područja gdje se ta povezanost snažno vidi je naš poslovni život. Velik broj nas još uvijek ne radi posao koji ih puni energijom ili ih više ne puni energijom. Posao koji je u mladosti bio nov i uzbudljiv, postao je monoton i naporan. Vjerojatno se promijenio posao, ali sigurno je da smo se i mi promijenili. Kad zaboravimo razgarati vlastitu strast, život će nas sve više iscrpljivati. Neki ljudi većinu dana osjećaju bolove u leđima, vratu ili rukama, drugi se vraćaju s glavoboljom, a treći imaju cijeli set drugih (često gastrointestinalnih) problema. Dok to može imati raznolike uzroke koji su izvan opsega ovog teksta, jedna stvar je sigurna - ako se na kraju dana uzastopno ne osjećate ispunjeno, nesvjesno pokušavate usmjeriti život kamo on ne želi ići. Vaše tijelo će vam uvijek dati do znanja kad je to slučaj.

Od kad znam za sebe, bila sam „preosjetljiva“. Naravno, nisam znala da sam „preosjetljiva“ dok mi to nisu počeli govorit...
22/09/2025

Od kad znam za sebe, bila sam „preosjetljiva“. Naravno, nisam znala da sam „preosjetljiva“ dok mi to nisu počeli govoriti ljudi iz moje okoline – prvo mama i tata, a kasnije moji partneri i ostali autoriteti.
Svaka moja emocija (a naročito tuga) bila je definirana kao „preosjetljivost“. Često sam čula rečenicu: „Ti si stvarno preosjetljiva, ništa se tako dramatično nije dogodilo da bi se morala BAŠ tako osjećati.“

Baš toliko tužno. Baš toliko ljuto. Baš toliko ustrašeno. Baš toliko tjeskobno. Baš toliko uznemireno. Nema potrebe. Jednostavno nije vrijedno toga. Nema smisla.
Toliko često sam to čula da sam u jednom trenutku povjerovala da sam doista ja preosjetljiva i da je sve što se oko mene događa u stvari normalno. Problem je, dakle, bio u meni. A ne u nekome oko mene tko je bio agresivan, neosjetljiv, prelazio mi granice, naređivao, pametovao, govorio mi što bih trebala, ne osluškujući mene. Preblago rečeno – nemajući uopće potrebu saznati kako se ja osjećam i što ja mislim o svemu tome.

Sjećam se prvog trenutka kada sam si dopustila biti „preosjetljiva“.
Ne, nije to bilo kada sam imala poremećaj hranjenja. Kada sam se danima izgladnjivala ili povraćala. Niti je bilo kada mi je tata imao tešku depresiju, a ja se morala brinuti o njemu s 15 godina. Nije bilo čak ni onda kada su me sa šest godina roditelji ostavili živjeti na Hvaru, godinu dana, s nonom i didom. Ne – jer uvjeravali su me da će mi to biti „najljepša godina mog života“. Tko još ima priliku sa šest godina odvojiti se od mame i tate i provesti 365 dana na najsunčanijem otoku na Jadranu? Sve što sam do tada naučila bilo je da, ako reagiram emocijama na životne situacije, ja sam „preosjetljiva“ i imam neki problem. A sve što se oko mene događa je „normalno“ i da samo trebam progutati, stisnuti u sebe i smiješiti se.
To se dogodilo onda kada mi je sestra oboljela od tumora vratne kralježnice. Da, tumor je bio dobroćudan, ali operacije koje je trebalo napraviti da joj izvade tumor zajedno s cijelim jednim vratnim kralješkom bile su toliko komplicirane i rizične da nam je doktor prije operacije rekao: „Postoji rizik da ostane paraplegičar.“ Imala je 20. A ja 27.

Tek tada, suočena sa silnom boli i tugom zbog toga što moja sestra prolazi, dozvolila sam si biti „preosjetljiva“. Dozvolila sam si naprosto osjećati.
Nikad neću zaboraviti da sam taj dan prvi put vidjela svoju mamu kako plače. Kako joj suze tiho klize niz obraze, u tišini. Jer i nju su naučili da je „preosjetljiva“. Moj tata nije uspio zaplakati. Uspio je samo ponašati se pomalo suludo – bjesomučno popravljati tepih od automobila svaki put kad uđemo u njega i idemo u bolnicu ili pričati o nekim potpuno nebitnim stvarima, da bi izbjegao tišinu u kojoj bi mogla izroniti nepopravljiva bol surove stvarnosti. Da ne znamo što će biti s Ivanom i da ju možda možemo izgubiti.

Na povratku iz bolnice, moj partner i ja vozili smo se Zagrebom, a ja sam počela plakati. I plakati. I plakati. Hodala sam ulicom – i plakala. Sretala prijatelje – i plakala. Otišla u svoj speleološki klub na kojem sam vodila sastanak – i plakala. Na poslu sam – plakala. I nikome nije bilo jasno. Kako i zašto ja, koja si nikada nisam dozvolila pokazati osjećaje, sada jednostavno samo plačem.
Naravno, sada znam da nisam plakala samo zbog Ivane. Kada sam si konačno dozvolila da brana popusti, nisam mogla prestati. Imala sam osjećaj da je ocean tuge zarobljen u mojim grudima i naprosto mora isteći van. Malo pomalo, suzu kroz suzu. Konačno sam dozvolila da se vidi kako krvarim iznutra.
Mnogi su me htjeli utješiti. Objasniti da će sve biti ok. Da nije tako strašno. Ali meni to nije trebalo. Trebalo mi je samo da mogu plakati.

I tako sam konačno shvatila da nisam „preosjetljiva“, nego samo osjećam. Da to smijem. I da smijem stajati usred gomile ljudi i to pokazati. Konačno sam shvatila da nisam ja „preosjetljiva“, nego da oni ne mogu i ne znaju osjećati i da su zato moji osjećaji bili „previše“. I konačno sam samoj sebi prestala biti „previše“.

Počela sam poštivati svoju osjetljivost. Shvaćati da ne samo da nije nepoželjna (kako su me krivo učili), nego da je izuzetno dragocjena. Da upravo zbog nje mogu osjećati. Da mogu reći: „Ovo me boli. Ovo je bilo teško.“ Počela sam svoju (pre)osjetljivost doživljavati kao hrabrost. Hrabrost da budem tu i da ne bježim od ničega što se događa u meni ili izvan mene.
Naučila sam da ignorirajući i potiskujući, u stvari samo povećavam svoju patnju. Da tek prihvaćanjem iste mogu lakše disati.

I zato, svima nam želim da smo dovoljno hrabri I da riskiramo – da prihvatimo svoju osjetljivost u ime života koji je ranjiviji, ali i manje iskrivljen, topliji, nježniji i jednostavniji.
Ana

Svi mi koji se nalazimo u ljudskim tijelima, nosimo sa sobom ostatke neprorađenih trauma naših predaka. Naša tijela su i...
18/09/2025

Svi mi koji se nalazimo u ljudskim tijelima, nosimo sa sobom ostatke neprorađenih trauma naših predaka. Naša tijela su izgrađena od tijela ljudi koji su došli prije nas i sve što nije moglo biti integrirano u njihove živote, ostaje nama i generacijama nakon nas (da, naša djeca također imaju ulogu u tome).

Jednu od tih drevnih rana mi zovemo sram. U osnovi, sram je osjećaj dubokog gnušanja prema sebi i neprihvaćanja sebe. Prema Davidu Hawkinsu, sram je najniže stanje na njegovoj ljestvici svijesti i izrazito je neugodan za osjetiti. Uslijed toga, mi radimo sve da ga ne osjetimo i upravo to je velika karakteristika srama - izbjegavanje i skrivanje. U svakodnevnom životu, to se često manifestira kao vrlo ubrzani ritam, nemogućnost da zaista stanemo, radimo više nego je potrebno i lako može voditi u pregaranje na jednom ili više područja života. Nakon desetljeća izbjegavanja srama, kognitivno možemo zaboraviti što zaista izbjegavamo, ali naše tijelo nas podsjeti neugodom svaki put kad “predugo” zastanemo. Unutar sebe, naša neugoda govori - Još samo ovo, onda će biti malo bolje. I to je točno, problem je što taj glas nikad ne utihne, a mi ne zastanemo dovoljno dugo da provjerimo je li to potpuna istina. Zato ljudi koji nose drevni sram u svojim tijelima, često mogu patiti od kronične iscrpljenosti.

Put iscjeljivanja srama kreće od toga da vježbamo uistinu zastati, dozvolimo si osjetiti dio sebe od kojeg bježimo, a zatim mu ponudimo duboko prihvaćanje, suosjećajan pogled i razvijanje istinske ljubavi. Da bi se to moglo dogoditi, moramo biti u stanju povezati se sa sramom i osjetiti ga u tijelu. Integracija srama u naše biće je dug, dubok i vrijedan proces koji na staničnoj razini pročišćuje naša tijela i tako kreira više slobode u našim životima.

Nije pitanje novca, nije posao niti idealan partner. Ali je snažno povezano sa svim tim stvarima. Kad bi sve što činimo ...
15/09/2025

Nije pitanje novca, nije posao niti idealan partner. Ali je snažno povezano sa svim tim stvarima. Kad bi sve što činimo i sve čemu stremimo u životu mogli svesti na zajednički nazivnik i sažeti u jednu rečenicu, kako bi izgledala ta rečenica? Brojni mistici, mudraci i gurui već ću odavno ponudili svoju definiciju. Ona glasi - kako najbolje mogu služiti svijetu? Ovo pitanje u sebi krije čitavo blago, stoga ga treba pažljivo raspakirati.

Ako ga malo preformuliramo možemo ga reći i na drugi način Kako najviše mogu doprinijeti razvoju svoje okoline i svijeta? Odgovor je - svojim jedinstvenim darovima i talentima. Ono što vas najviše uzbuđuje u životu, je ono u čemu ste ili ćete biti najbolji. Uzbuđuje vas upravo zato da biste to mogli raditi.

Drugim riječima, najviše doprinosimo svijetu kad zračimo vlastitom autentičnošću i puštamo svoje jedinstvene darove na slobodu. Znate li koji su vaši darovi? U kojoj mjeri ih puštate na slobodu?

Većina nas se vratila s godišnjih, dani postaju kraći, jutra hladnija i u kostima osjećamo neugodan stisak povratka u “s...
28/08/2025

Većina nas se vratila s godišnjih, dani postaju kraći, jutra hladnija i u kostima osjećamo neugodan stisak povratka u “stvarnost” (što god to značilo za vas). Problemi koji su malo popustili stisak tijekom godišnjeg, čekaju nas da im se ponovo posvetimo. Za neke od nas, ta činjenica djeluje duboko depresivno i odražava se na razini dostupne energije.

Moj prvi takav podsjetnik, dogodio se 2007. nakon povratka s godišnjeg. Točno na tadašnji svoj rođendan, snimio sam svoju prvu fotografiju s kojom sam tada bio zaista zadovoljan. Tih dana sam bio snažno uronjen u vlastito kreativno polje pa sam povratak na posao doživio kao udarac u trbuh. Zaista, taj dan sam imao grčeve uzrokovane spoznajom da trenutačno živim život koji je u dubokoj suprotnosti s mojom prirodom. Kao i većina ljudi, i ja sam krivio posao jer nisam imao kontakt s pravim uzrokom vlastitog nezadovoljstva - strahom od samog sebe.

Ako ste nakon povratka s godišnjeg imali sličan osjećaj u tijelu, znajte da vaša reakcija vjerojatno nema veze s poslom. To jednostavno znači da dio vlastitih darova čuvate za sebe i ne puštate ih na slobodu. Mi to sebi opravdavamo time da još nije dovoljno dobro, sad nije vrijeme ili mislimo da je “to” potpuno neostvarivo. Međutim, čuvanje (i procjenjivanje) vlastite autentičnosti je jedna od najopasnijih stvari koje možemo (ne)činiti. Dugoročno, to će prouzročiti cijelu lepezu problema u fizičkom tijelu i odnosima.

Stoga, ako se ovih dana osjetili surovi povratak u “stvarnost”, shvatite to kao poziv na otkrivanje i vlastite esencije i njeno dijeljenje sa svijetom. Ne biste vjerovali, ali mi trebamo vaše darove.

Antun

Razlikovanje ova dva pojma, ključno je za razumijevanje našeg stanja (i stajališta) u trenutku neugode. Najkraće rečeno,...
22/08/2025

Razlikovanje ova dva pojma, ključno je za razumijevanje našeg stanja (i stajališta) u trenutku neugode. Najkraće rečeno, razlika je u pauzi. Kad nam netko govori nešto što je u čistoj suprotnosti s onim kako se osjećamo, u našem umu će se trenutačno formirati replika i imat ćemo poriv prekinuti govornika i reći svoju istinu (zato velik broj svađa imaju tendenciju ubrzavanja govora i podizanje tona glasa). Čak i ako to ne kažemo, naše tijelo će to pokazati kroz kontrakciju mišića i disanja. Mi tada ulazimo u reakciju. Reakcija je trenutačni refleks živčanog sustava čija je svrha vraćanje tijela u sigurnost. Unutar sebe, mi želimo odgurnuti riječi koje dolaze izvana jer dodiruju “nešto neugodno” pa stoga kontrahiramo tijelo i dah. U srži ovog impulsa je otpor prema osjećanju negativne slike o sebi i samim tim preuzimanje odgovornosti za svoje riječi i postupke. Reakcija je rezultat prošlih, najčešće ranih iskustava, što znači da ne pripada sadašnjem trenutku.

Kad u ovakvoj situaciji možemo osjetiti napetost i otpor u tijelu, ali ne reagirati na somatskoj razini, znači da otvaramo mogućnost za pauzu. Onog trenutka kad pritisnemo pauzu, otvara se prostor za promatranje unutarnjeg stanja ili drugim riječima, unutarnji promatrač. Tada možemo unutar sebe susresti vlastitu neugodu, transformirati ju i jasnije osjetiti stvarnu namjeru iza riječi sugovornika. To zovemo odgovor. Kad to uspijemo, izdižemo se iznad potreba živčanog sustava za pukim preživljavanjem i postajemo kanal za transmutaciju unutarnjih stanja i okoline.

Postavljanje granica je izazovna i vječna tema za većinu nas. Ono što ju čini izazovnom jest činjenica da uključuje supr...
11/08/2025

Postavljanje granica je izazovna i vječna tema za većinu nas. Ono što ju čini izazovnom jest činjenica da uključuje suprotstavljanje autoritetu. Nekad su to bili roditelji, danas to mogu biti partner, kolega na poslu, djeca ili prodavačica u trgovini. U vrijeme kad je naš živčani sustav sazrijevao, govorenje sebe je za nas značilo da moramo ići protiv ovih velikih bića koje zovemo mama i tata i koje volimo. Na dubljoj razini, ako im proturječimo, to će ugroziti našu vezu s njima i samim tim, našu mogućnost da preživimo. Mi tada odlučimo da je za nas sigurnije da svoj glas zadržimo za sebe i prilagodimo se okolini. Drugim riječima, mijenjamo vlastitu autentičnost za vezivanje.

Kad uđemo u proces osobnog razvoja i po prvi puta postavimo granicu drugoj osobi, doživimo dobar osjećaj. To je osjećaj kad konačno stavimo sebe na prvo mjesto i počnemo hraniti ljubavlju dio nas koji je dugo bio zapostavljen. S vremenom to postaje sve lakše i mi sve brže postavljamo granicu tako da govorimo Dosta! Neću! Odemo iz razgovora ili iz odnosa. Koje god riječi odabrali, vrlo jasno pokazujemo drugoj osobi gdje je linija koju ne smije prijeći.

Ono što nam naši terapeuti često ne govore, jest da je i to razvojna faza. Faza u kojoj smo toliko preokupirani vlastitim povredama da zaboravimo da je ispred nas drugo ljudsko biće. U procesu iscjeljivanja vlastite rane, mi postanemo toliko sebični da prestanemo doživljavati drugu osobu. Ovo je vrlo sklizak teren u kojem je lako manipulirati. Je li to zaista tako, znat ćete po tome koliko je mekano vaše srce u tom procesu.

Drugi način uspostavljanja granica dolazi prirodno kad transformiramo vlastitu sebičnost. Tada uspostavljamo vlastitu granicu tako da vidimo i poštujemo drugu stranu. To znači da smo iskreni, ali i nježni u govoru. To otvara prostor da naše dvije istine mogu živjeti jedna pokraj druge i nemamo potrebu za odvajanjem ili poništavanjem druge strane. Dugoročno, ovo nam daje širi pogled i dublje razumijevanje u dinamiku međuljudskih odnosa.

Address

Ulica Crvenog Križa 22
Zagreb
10000

Opening Hours

Monday 09:00 - 20:00
Tuesday 09:00 - 20:00
Wednesday 09:00 - 20:00
Thursday 09:00 - 20:00
Friday 09:00 - 20:00

Telephone

+385994884899

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Prostor srca posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Share

Share on Facebook Share on Twitter Share on LinkedIn
Share on Pinterest Share on Reddit Share via Email
Share on WhatsApp Share on Instagram Share on Telegram