30/04/2025
Poucno i nježno….♥️
budi podrška …
♥️budi čovjek♥️
Moj sin Andrew nikada se neće oženiti.
Nikada neće imati djecu, neće voziti automobil, neće iskusiti mnoge stvari koje su drugima normalne...
Ali je sretan.
I to mi je najvažnije.
Kad mu nepoznata osoba uzvrati osmijeh — moj dan odmah postane ljepši.
Kad mu se nasmije neka djevojka — cijelo njegovo tijelo zrači radošću.
Jer da bi bio dobar čovjek, ne treba ti mnogo.
Jednog dana, na školskom sajmu za djecu s posebnim potrebama, otac jednog učenika održao je govor koji nitko nije zaboravio.
Najprije je zahvalio učiteljima i osoblju na njihovom svakodnevnom trudu.
A onda je rekao nešto što je svima ostalo urezano u pamćenje:
„Kad priroda djeluje nesmetano, sve se odvija u savršenom skladu.“
Zatim je dodao:
„Ali moj sin Herbert ne uči kao druga djeca. Ne razumije svijet kao drugi.
Pa gdje je onda tu sklad prirode u njegovom slučaju?“
Zavladala je tišina.
Otac je nastavio:
„Vjerujem da kad se rodi dijete poput Herberta — s tjelesnim ili mentalnim poteškoćama — svijet dobiva posebnu priliku: pokazati svoju pravu prirodu.
A ona se otkriva u tome kako postupamo prema onima najslabijima.“
Ispričao je tada jednu priču.
Jednog poslijepodneva šetali su pored parka gdje su djeca igrala bejzbol.
Herbert je upitao:
— Tata, misliš li da će mi dopustiti da igram s njima?
Otac je znao da će vjerojatno odbiti.
Ali znao je i koliko bi Herbertu značilo da bude dio njih, barem na trenutak.
Prišao je jednom dječaku i stidljivo pitao može li Herbert igrati.
Dječak je pogledao oko sebe, dvoumio se, a onda rekao:
— Gubimo šest poena, u osmoj smo izmjeni... neka igra. Pustit ćemo ga da udara u devetoj.
Herbert se nasmiješio od uha do uha.
Obukao je dres, a njegov tata je stajao sa strane sa suzama u očima.
U osmoj izmjeni Herbert je čekao svoj red, sav sjajan od uzbuđenja.
U devetoj izmjeni — postavili su ga u polje.
Lopta nije ni došla do njega, ali njemu je bilo dovoljno što je tamo.
I onda — čudo.
Herbertova momčad počela je nadoknađivati zaostatak.
Sve baze bile su zauzete, imali su dva aut-a, a na palicu dolazi — Herbert.
Mogli su izgubiti.
Ali pustili su ga da udara.
Bacač je lagano bacio loptu. Herbert je promašio.
Bacač je prišao bliže, ponovno bacio — Herbert je samo lagano dotaknuo loptu.
Lopta se polako otkotrljala.
Bacač ju je lako mogao uhvatiti i izbaciti Herberta iz igre.
Ali namjerno ju je bacio visoko i predaleko.
S tribina su se začuli povici:
— Herbert, trči na prvu bazu!
Herbert je trčao koliko su ga noge nosile. Nikad nije trčao tako brzo.
I dalje su mu vikali:
— Na drugu! Na treću!
Igrači su namjerno loše bacali loptu.
Herbert je stigao na treću bazu.
A zatim — do doma!
Stao je na domaću bazu, podignuo ruke u znak pobjede, a njegovo je lice blistalo kao nikad prije.
Djeca iz obje momčadi dotrčala su do njega, podigla ga visoko u zrak i slavila kao da su osvojili svjetsko prvenstvo.
Otac je završio svoj govor glasom punim emocija:
„Tog su dana djeca odlučila — ne pobijediti, nego dati svijetu lekciju ljubavi, ljudskosti i prave dobrote.“
Herbert nije doživio sljedeće ljeto.
Preminuo je tijekom zime.
Ali onaj dan — dan kada je bio junak — ostao je s njim zauvijek.
I u srcima svih koji su to doživjeli.
Zapamti, svijet se ne ocjenjuje po tome kako tretiramo jake — nego po tome kako postupamo prema najslabijima.
