Vanja Popović, psiholog

13/07/2025

Ne znam kad su došle.
Ptice.
U početku sam mislio da je to tek neka misao,
ili blagi propuh iznutra.
Ali sad vidim – one traže prostor.

Ne može se u prsima graditi šuma,
ali pokušavam.
Malo zelenila od jučer.
Malo modrine iz sna.
Pokoji oblak u međurebrenom razmaku.

Ponekad se učini da bi izletjele,
ali samo prođu do ramena i vrate se.
Kao da je vani previše stvarno.

Polja, kuće, potok...
govore mi:
„Ako želiš da ostanu,
moraš se dogovoriti s nama.“

I šutim. I šutim.
I u toj tišini,
čoha se krilo.

07/07/2025

Povremeno
Ostanem bez htijenja.
Bez pritiska da se išta dovrši.
Samo sunce, zrak, i tromost svijeta
koja u meni plete tišinu.

Tamo,
gdje sve uspori i zaspi,
dogodi se:
nešto novo počne disati.

U tom prostoru bez napora,
gdje volja sjedi sklupčana kao mačka,
sjeme bubri pod kožom,
tražeći pukotinu kroz koju će niknuti.

Dok se svijet trudi biti brz,
u meni raste nešto što ne žuri.

Ne ime, ne plan, ne projekt,
nego smjer.
Topao, nedorečen,
kao miris kruha iz tuđe kuhinje.

Ne znam doduše točno
kamo idem,
ali osjećam –
više nisam na istom mjestu.

06/07/2025

Kuha oko nas. Kuha u nama

Ponekad lagano vrije, ponekad zakuha naglo, ponekad samo tiho krčka na dnu nečega što zovemo "ja".

Nekad je netko drugi kuhao za nas.
Mama. Baka.
Sjećam se maminih torti.
Bakinih lepinja.
Toplina, mir, pripadanje.
Bilo je dovoljno samo biti tu i jesti. I to je bilo sve.

Danas… kuhamo sami.
I papamo. Kao djeca čokolino.
I probavljamo.
Ponekad dugo, dugo. Godinama.

Jer nisu svi obroci bili slatki.

Psihoterapija je, na kraju, možda samo proces probavljanja.
Ne samo vlastitih obroka – nego i tuđih, prenesenih, zaboravljenih, utisnutih.

U stomaku duše skupljaju se stari okusi:
ostavljena večera nakon svađe,
neprobavljena pljuska,
zalogaj sramote,
hladno servirana krivnja,
obiteljski recept: "šuti i trpi",
ili ono jelo koje je uvijek moralo biti pojedeno – bez pitanja, bez otpora.

Sve je tu – u nama.
Kao u starom zamrzivaču.

I kad sjednemo jedno nasuprot drugome,
ne znamo još tko je tko – tko kuha, tko jede, tko odbacuje, tko miješa.

Ponekad terapeut nije ni kuhar ni gost – nego zrcalo u kojem klijent sam
polako vidi zaboravljene sastojke.
I pita se:
Što ću s ovim? Je li ovo još moje?
Mogu li to iskoristiti? Ili treba ići u kompost?

A možda je sve zapravo igra.

Jedna velika kuhinja duše u kojoj nitko ne zna pravi recept,
ali svi traže onu staru, poznatu juhu,
koja miriše na djetinjstvo i prihvaćanje.

A kamo idemo?

Tamo gdje nas nešto u nama vodi.
Kroz mirise, kroz okus,
kroz gutljaj po gutljaj –
ka nekom mjestu
gdje ne moramo sve razumjeti,
nego ponekad samo –
sjediti.
Žvakati.
Oprostiti želucu što mu treba vremena.
I pustiti da tijelo zna.

Možda nismo ovdje da sve razjasnimo.
Možda smo ovdje da probavimo.
S ljubavlju prema onome što jest –
pa makar bilo i zagoreno.

29/06/2025

Bilo je dana kad mi se činilo da sam izgubio oslonac.
I premda izvana sve može djelovati posloženo – posao, kuća, razgovori – iznutra se znao otvoriti prostor tihe nesigurnosti, zasićenosti od svega poznatog.

Osjetio bih da tražim nešto što nije nova ideja, ni rješenje, ni plan.
Tražio sam sidro.

Ne da me zaustavi, nego da me prizemlji.
Da me podsjeti tko sam kad sve drugo umukne.

Nisam tražio veličinu. već skromnu prisutnost.
Jednu iskrenu misao. Jedan gutljaj zraka. Pogled u daljinu.

I otkrivao da i najturbulentnija razdoblja nose nešto tiho u sebi – poziv, možda.
Ne da bježim, nego da se vratim. Sebi.
U tijelo. U disanje. U sadašnji trenutak.

Nisam morao znati kako dalje.
Bilo je dovoljno da budem tu – s osjećajem koji je došao.

U tom stanju počeo sam shvaćati da često ne pomažemo drugima velikim riječima, već svojim mirom.
Svojom prisutnošću.
Tihim svjedočenjem da je moguće biti uspravan čak i kad se valovi dižu.

Zato ovo pišem –
Ne kao odgovor, već kao ruku ispruženu u isto nebo.

Ne moraš znati sve.
Ne moraš biti jak.
Samo prisutan.
Tvoje unutarnje biće već zna put.

Ako osjetiš da ti treba orijentir, pokušaj ovo:
sjedni nekoliko minuta u tišini.
Bez potrebe da nešto popraviš ili postigneš.
Osjeti kako zrak ulazi i izlazi.
Stavi dlan na srce. I reci tiho:
"Tu sam. I dovoljno je."

Možda ćeš primijetiti tihu napetost, možda tugu, možda prazninu.
Nemoj je tjerati. Promatraj je kao da sjediš pokraj prijatelja koji ti ne zna reći što ga boli.
Tvoje mirno prisustvo već liječi.
A ako želiš još nešto, upitaj se:
"Što mi danas zaista treba?"
I vjeruj odgovoru, kakav god bio – i ako je čudan i ako je skroman.

To je početak p**a.
Uvijek je bio.

22/01/2024

Nas dvoje jučer i
dva lutajuća psa
tijekom šetnje ugledali
krijesnice na jezeru.

01/01/2024

U jednom djeliću sekunde dogodi se prijelaz iz nečega otprije u nešto novo. Noćas se slavio taj prijelaz. Kako slaviti? Noćas meni je to bila pomnost. Vatrica je pucketanjem slavila tišinu, slušajući tu muziku zadrijemao sam. I probudih se, a u peći još je ostalo žara. Pomislih kako sam vestalka vlastitog hrama, doma svog u kojem slavim motrenje toga što jest. Obnavljam oganj, to nešto čudesno u samome bivanju. Nikamo ne moram poći. Oganj tišina i ja - tri ratna druga na putu neprestanog prijelaza. Čini mi se da i kada se bude činilo da me nema više ovo motrenje, ova pomnost ostat će. Ovo bivanje između dvije obale. Ova jednostavnost gorenja suhog drveta, nestajanja njegovog uz toplinu što njeguje običnost sjedenja i pijenja jutarnje kave. I prazna šalica na kraju.

27/12/2023

Kad sam kao dječak pisao pjesme pazio sam da se stihovi rimuju. U šestom mi je razredu jedna izašla u školskim novinama. Jedne veljače - pjesma o mačku. A u ožujku je pao duboki snijeg. Mačak je nestao, a ja prestao pisati neko vrijeme. Pišući sonete pri kraju studija istraživao sam zakutke svoje duše, bio sam u staroj bakinoj kućici tog ljeta. Bilo je to pred rat. Sjećam se pjesme o stablu koje se osušilo, a potom je tako suho pustilo nove izdanke i obnovilo se, a krošnja mu je bila bujnija nego prije. Nisam tada znao da sam pjesmom prepričao san babilonskog kralja Nabukodonozora. I tako sam saznao da pjesma može povezati dušu jednoga kralja i apsolventa koji ne zna što bi sa sobom, da je pjesma vremeplov. I ta je bila s rimom, obgrljenom. Pišući o jednom oblaku počeo sam pisati slobodnim stihom, kako su već i oblaci slobodni. Tu i tamo bih se i počeo osjećati slobodan poput oblaka.Sada više nisam siguran kako pisati. Napišem i objavim ovako ponešto. Ne znam što bi o tome rekao kralj Nabukodonozor, kako bi reagirao moj nestali mačak. Pojma nemam.

Kad sam kao dječak pisao pjesme pazio sam da se stihovi rimuju. U šestom mi je razredu jedna izašla u školskim novinama. Jedne veljače - pjesma o mačku. A u ožujku je pao duboki snijeg. Mačak je nestao, a ja prestao pisati neko vrijeme. Pišući sonete pri kraju studija istraživao sam zakut...

25/12/2023

Božićna šetnja I nebo nad Osijekom.

13/11/2023

20/10/2023

Iznimno cijenim Lein rad koji bih opisao riječima: empatija, ljubav, životni zanos. Evo kako ona opisuje jedan dio svog pristupa životu i radu:

Ovaj program je jako koristan za tebe ako imaš potrebu biti saslušan/a, podržan/a i ako si otvoren/a razgovarati o svojim sljedećim važnim životnim pitanjima:

👍kako lakše donositi odluke u skladu s onim što tvoje srce želi a najčešće to skrivaš u tajnosti od drugih zbog straha od osude, neprihvaćanja, ismijavanja ili nekih drugih razloga
👍kako prepoznavati zamke koje te guraju da živiš život kakav se “od tebe očekuje“ a ne onakav kakav ti donosi mir u duši, dječju razigranost i bezbrižnost, osmijeh u srcu i na licu, strastvenu ljubav prema životu.

Svi detalji o programu su na linku 👇

https://www.centar-essentia.com/index.php/programi/item/81-slusaj-svoje-srce

Radujem se našem susretu i svim tvojim a tako i mojim lijepim promjenama! ❤

Lea Fadljević

Centar Essentia