Gordana Radić, Psihosocijalni savjetnik i terapeut

19/08/2025

Da si bila pametnija, sposobnija, snalažljivija – misliš da bi bilo drugačije?

A što ako si se samo našla na krivom mjestu.
U krivo vrijeme.
I nisi ti ta koja je kriva za sve.

Imaš li iskustvo u kojem si se trudila prilagoditi, a svejedno nije išlo?

U novom newsletteru pišem o tome kako prestati tražiti grešku u sebi i birati okruženja u kojima možemo rasti – bez stalnog samookrivljavanja.

Koliko p**a si pomislila da bi bilo drugačije da si bila mudrija ili prilagodljivija? A što ako problem nije u tebi? U ovom blogu pišem o samookrivljavanju, stalnom udovoljavanju drugima i važnosti da živimo svoje granice – bez stalnog osjećaja krivnje.

18/08/2025

Što ja mogu, a AI nikad neće moći?
Pitala sam AI chat. Pa kaže….
 
“Moj tekst zvuči dobro, ali nemam autentičnu priču i emociju.”
I onda napiše objavu o tome kao da ju ja pišem.
Presmiješno.
 
Piše savršenim riječima iako nema poima.
Još smiješnije je to što uskoro ni mi nećemo imati poima.
Bitku riječima na ekranu gubimo. Realno to je vjerojatno samo pitanje vremena.
 
Ali ne bismo smjeli izgubiti unutarnju bitku.
Zaboraviti okuse, mirise, suze i smijeh stvarnog života.
Otupiti u svijetu virtualnih podražaja.
 
I ja i AI možemo kreativno prevoditi život,
ali samo ja ga mogu stvarno živjeti.
 
AI može zvučati kao terapeut.
Ali samo čovjek može osjetiti i biti uz tebe cijelim bićem.
 
Zato, dosta LinkedIna za danas.
Nedjelja je dan za odmor.  Za dušu i tijelo.
 
Ostavlja li ekran trag na tvom živčanom sustavu?
Ako osjetiš potrebu za podrškom u regulaciji, tu sam.

03/08/2025

𝐄𝐯𝐨 𝐳𝐚𝐬̌𝐭𝐨 “𝐨𝐛𝐣𝐚𝐬̌𝐧𝐣𝐚𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞” 𝐞𝐦𝐨𝐜𝐢𝐣𝐞 𝐧𝐞 𝐯𝐨𝐝𝐢 𝐝𝐨 𝐤𝐯𝐚𝐥𝐢𝐭𝐞𝐭𝐧𝐢𝐣𝐞𝐠 𝐳̌𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚…
Iako se možda osjećaš privremeno lakše kad misao prekrije osjećaj.
Sigurnije kad misliš da razumiješ što se događa.

Na primjer:
Skrivaš ljutnju i objašnjavaš sebi i drugima zašto je tvoj šef neugodan.
Ili umjesto da osjetiš tugu zbog otkaza, analiziraš čime si to “zaslužila”?

Što time zapravo postižeš?

To je obrambeni mehanizam koji često koriste inteligentne osobe
jer 𝐢𝐧𝐭𝐞𝐥𝐞𝐤𝐭 𝐣𝐞 𝐧𝐣𝐢𝐡𝐨𝐯𝐚 𝐬𝐧𝐚𝐠𝐚 𝐢 𝐮𝐭𝐨𝐜̌𝐢𝐬̌𝐭𝐞.

Iz intelektualne, prividno neutralne poziciju:
-              Imaš veći osjećaj kontrole
-              Manje osjećaš emocionalnu bol.

U terapiji svjesno koristimo neutralnost za bolji uvid u sebe i odnose.
Ali ako se u nju povlačimo nesvjesno – 𝐧𝐞 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐳𝐢𝐦𝐨 𝐝𝐨 𝐮𝐯𝐢𝐝𝐚, 𝐯𝐞𝐜́ 𝐝𝐨 𝐨𝐝𝐯𝐨𝐣𝐞𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢. Intelektualna jasnoća je samo korak u razriješenju emociju.

Emocije koje nisu proživljene, ostaju potisnute u tijelu
i mogu dovesti do napetost, boli pa čak i bolest.

Intelektualiziranje emocija može smanjiti
našu sposobnost da osjećamo i prepoznajemo.
To je kao da zaboravimo svoj urođeni jezik.

Kad ne osjećamo, kao da ne živimo u potpunosti.

Važno je razumjeti što nam se događa.
Ali jednako je važno i osjetiti.
𝐔𝐦 𝐢 𝐬𝐫𝐜𝐞 𝐧𝐢𝐬𝐮 𝐩𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯𝐧𝐢𝐜𝐢, 𝐨𝐧𝐢 𝐳𝐚𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨 𝐠𝐫𝐚𝐝𝐞 𝐢𝐬𝐤𝐮𝐬𝐭𝐯𝐞𝐧𝐮 𝐬𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐣𝐮.
Zajedno daju začin životu.

U terapiji jačamo osjećaj sigurnosti i kapacitet za nošenje s emocijama.  Usklađujemo um i tijelo.
Na kraju um je dio tijela, zar ne?

Prepoznaješ li se u ovome?
𝐙̌𝐞𝐥𝐢𝐬̌ 𝐳̌𝐢𝐯𝐣𝐞𝐭𝐢 𝐩𝐮𝐧𝐢𝐦 𝐩𝐥𝐮𝐜́𝐢𝐦𝐚 𝐢 𝐨𝐬𝐣𝐞𝐜́𝐚𝐭𝐢 𝐯𝐢𝐬̌𝐞?  Tu sam za tebe.

28/07/2025

Shiatsu je više od vještine, Shiatsu je put osobnog razvoja.

27/07/2025

“Danas imam 55!”
Jutros sam se probudila s tim riječima.
I odlučila zamijenit jučer napisanu objavu.
 
Tako to ide s nama kreativcima. 😊
Prednost ovih godina je – to sam prihvatila.
 
Pitam se…
 
Što bi rekla moja petnaestogodišnja verzija da me sada vidi?
Možda ne bi bila zadovoljna jer nisam ni arhitektica, ni arheologinja, ni putopisac.
 
A ona s 25?
Bi li se čudila kako sam sve što je ona stvarala rasturila. 
I karijeru u koju je toliko ulagala. 
I vezu koja joj je bila tako važna.
 
A s 35?
Njoj bi neke stvari možda već bile jasnije.
Tada su počeli popuštati lanci.
 
S 45?
Kada bi shvatila kako je duhovni put kojim je krenula odveo na sasvim drugo mjesto.
Dao iskustvo koje ne bi nikom poželjela.
Ali učinio ju snažnijom.  Dubljom.
Naučio razumjeti.
Prestati sudit iz vlastitih. cipela.
 
Trebalo bi joj vremena da razumije.
Kao što je meni trebalo da preživim. Da se počnem iscjeljivati.
 
A što bi rekla moja petogodišnja djevojčica?
Bi li se pitala gdje je torta?
Tko je ta „stara“ žena?
Smiješim se. 
Slutim – baš bi me ona prepoznala prva.
Fizički drugačiju, ali bližu njoj.
Opuštenu. Svoju. Razigranu.
 
I priznat ću - prije pisanja vama, pisala sam sebi.
 
Rukom. 
Pismo za otvoriti 27.7.2026.
To nisu rezolucije.
Više introspekcija.  
Želje koje bih voljela sama sebi ostvariti.
 
I ne nisam to naučila na radionici.
Došlo je samo.
Od mene, meni.
 
To želje danas neću dijeliti.
Danas su samo moje.
Čuvam ih poput tek rođenog djeteta, iako su već neko vrijeme u meni.
 
U redu je, da neke stvari budu samo naše.
 
Kod mene pada kiša.
Pomalo je neobično za ovaj ljetni dan.
Ali ono što su me naučile godine – i kiša je dobrodošla.  I predah.
 
Iskoristite ga za nešto lijepo.
Nešto vaše.

25/07/2025

𝐉𝐞𝐬𝐢 𝐥𝐢 𝐬𝐞 𝐢𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐨𝐬𝐣𝐞𝐭𝐢𝐥𝐚 𝐢𝐳𝐝𝐚𝐧𝐨?
Ljuta. Posramljena. Bespomoćna.
Mučno ti je pri pomisli na tu osobu.

Možda si 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐢𝐥𝐚 𝐬𝐞𝐛𝐞.
Zbog krive procjene, jer nisi slušala intuiciju.
Možda si 𝐭𝐮𝐳̌𝐧𝐚 𝐳𝐛𝐨𝐠 𝐠𝐮𝐛𝐢𝐭𝐤𝐚 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬𝐚.

Ali znaš što?
𝐍𝐚𝐣𝐠𝐨𝐫𝐞 𝐣𝐞 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐭𝐢 𝐳𝐚𝐫𝐨𝐛𝐥𝐣𝐞𝐧𝐚 u tom osjećaju.

Ponekad to ne možeš priznati ni sama sebi.
Odmahneš rukom.
„Ma taj bezveznjak!“

Osjetiš nadmoć.  Prezir. Gađenje.
Ali i to nešto govori.
To pokazuje da 𝐩𝐫𝐢𝐜̌𝐚 𝐮 𝐭𝐞𝐛𝐢 𝐣𝐨𝐬̌ 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐝𝐨𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚.

Zato u terapiji često počinjem s tijelom.
Jer iako je priča važna
još je važnije ono što se sada događa u tebi.

Tijelo pokazuje gdje si potisnula impulse.
Gdje su emocije ostale blokirane.
To su mjesta neugode. Težine. Boli.

„Izdajnika“ vjerojatno nisi mogla izmlatiti.
Možda se nisi mogla niti izvikati.
A tijelo je te prirodne obrambene impulse zadržalo u sebi.

Dovršenje tih impulsa dio je terapije.

I ne, ne radimo to zato da bi to ikad primijenila u stvarnom životu.
Već upravo zato da ne moraš.

Da ne „eksplodiraš“ zbog krivog pogleda.
Da ne reagiraš burno zbog sitnica.
Da ne pretjeruješ zbog neke tuđe priče.

Kad se tijelo pokrene i impuls dovrši,
emocije se počinju otpuštati.

Iza gađenja i nadmoći često se skriva ljutnja.
Ispod ljutne, tuga. Nemoć.
A ispod svega - dublji slojevi emocija,
često s korijenima u djetinjstvu.

I tek tada dolazi olakšanje.
Sloboda.

Tada možeš istinski oprostiti.
Ne zato što „trebaš“.
Ne zato što „želiš“.
Već zato što je 𝐨𝐬𝐥𝐨𝐛𝐨đ𝐞𝐧𝐨 𝐭𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨 𝐧𝐚𝐩𝐨𝐤𝐨𝐧 𝐨𝐭𝐯𝐨𝐫𝐢𝐥𝐨 𝐩𝐮𝐭.

Tada shvatiš - nije stvar u „izdajniku“.
Već u emocijama koje si blokirala.
U šoku.  Zbog traume izdaje.

Dok god to ne razriješimo projicirati ćemo na druge.
Snažno reagirat na njihove priče.

Podsjeća li te to na sve one pretjerane komentare
o preljubu CEO-a na Coldplay koncertu?

Mene da.
Pomislila sam – koliko ljudi u sebi nosi bijes, tugu, nemoć.
I nesvjesno ih usmjerava na druge.

Ako te 𝐣𝐨𝐬̌ 𝐮𝐯𝐢𝐣𝐞𝐤 𝐭𝐢𝐬̌𝐭𝐢 𝐧𝐞𝐤𝐚 𝐢𝐳𝐝𝐚𝐣𝐚, stara ili nova,
i želiš se toga 𝐧𝐚𝐩𝐨𝐤𝐨𝐧 𝐨𝐬𝐥𝐨𝐛𝐨𝐝𝐢𝐭𝐢…
Tu sam.

21/07/2025

Imaš li potrebu uvijek biti neovisna?
Tako je možda sigurnije.  Predvidivo.
Ali u tebi je tiha bol, čezneš za povezanošću.
 
Dobro je biti neovisna.
Ali isto tako i viđena.
Podržana.
Voljena.
 
Možda si se kao dijete morala brinuti o sebi.
Možda si naučila da nećeš dobiti ono što ti je važno.
I odlučila si: „Mogu sama.“
 
Nikad više neću se osloniti na drugoga.
Jer „ljudi nas ionako razočaraju.“
 
U radu s mojim klijenticama često izrone ta nesvjesna, duboko ukorijenjena vjerovanja. Ona stoje na putu istinskih, bliskih odnosa.
 
I koliko god neovisnost može biti važna, bol osamljenosti često je još dublja.
 
U terapiji taj unutarnji konflikt često eksternaliziramo, kao dijalog između dva dijela naše psihe:
dio koji nas štiti i dio koji nosi nezadovoljenu potrebu i želi rasti.
 
Da, dobro ste pročitali.
Mi rastemo i kroz povezanost.
 
Korektivno iskustvo terapije donosi novu spoznaju:
Sigurnost i povezanost ne moraju biti na suprotnim stranama rova.
 
To nije samo promjena vjerovanja već i osjećaja.  Otpuštanje straha.
I aktiviranje snage koju sada, kao odrasla osoba, imamo.
 
Mudrost.
Sposobnost rasuđivanja.
Slobodu izbora.
 
Djeca ne biraju ni roditelje ni učitelje. 
Ali kao odrasli – mi biramo.
I  partnere.  I prijatelje.  I svoja uvjerenja.
 
Danas imamo priliku živjeti drugačije.
A pretjerana neovisnost često nam stoji na putu, prikrivena maskom uspješnosti.
 
Ako si se prepoznala i osjećaš da želiš promjenu, javi mi se.
 
Terapija nije čarobni štapić.
Ali ti pruža siguran prostor u kojem možeš ponovno otkriti sebe.
I iskusit kako je biti sigurna i povezana u isto vrijeme.

16/07/2025

Sanjate li kako ćete jednog dana otvoriti restoran ili napisati knjigu?
To je kao šifra za „želim promjenu“.
 
Nešto drugačije.
Nešto što nema veze s ovime što sada radim.
Nešto što će mi dati slobodu.
 
U restoranu nam je uvijek ugodno, zar ne?
A knjiga djeluje romantično…dok ne sjedneš i pokušaš pisati, a bijeli papir zuri u tebe.
 
Za većinu, to ipak ostane samo sanjarenje.
 
Kad sam otišla iz korporacije, bila sam kao dijete u dućanu igračaka. Psihologija me jako privlačila, ali i puno toga drugog.
 
Nisam otvorila restoran.
Knjigu sam počela pisati… i odustala.  
Ako je i napišem, bit će to neka druga knjiga.
 
Korak po korak stigla sam do psihoterapije.  Moj put nije bio pravocrtan, ali sve što sam radila daje mi širinu.
 
Zato danas dobro razumijem kad moja klijentica kaže: „Znam da zvuči ludo, ali….“
 
Možda da sam si tada dala priliku i ispričala svoju „ludu“ priču nekome tko zna slušati - brže bih shvatila što zapravo želim.
 
Tada nisam znala da psihoterapija nije samo za „kad nisi dobro“.  Da može biti i alat za osobno istraživanje i razvoj.
 
Danas znam da bih lakše:
 
-              otkrila svoje nesvjesne blokade,
-              otpustila strahove od neuspjeha i „radikalnih“ promjena,
-              osnažila svoj osjećaj vrijednosti,
-              uvidjela da vjerovanja o „sigurnosti“ nisu zapravo moja.
 
A ti?
Znaš li točno što bih željela raditi kad bi promijenila posao?  Ili samo osjećaš onu tihu vodu želje za promjenom.
 
Možda ti se čini da je promijeniti posao hrabro.  Još je hrabrije upoznati sebe.
 
Tu sam, ako ti u tom istraživanju zatreba podrška.

12/07/2025

Postižeš sve što postaviš ispred sebe,
no i dalje je nešto u tebi neispunjeno.
𝐙̌𝐢𝐯𝐢𝐬̌ 𝐥𝐢 𝐮 𝐳𝐥𝐚𝐭𝐧𝐨𝐦 𝐤𝐚𝐯𝐞𝐳𝐮?

Marija (pseudonim) je imala 𝐬𝐯𝐞.
𝐍𝐚𝐨𝐤𝐨.

Upoznala sam je na jednoj radionici.
Kliknule smo odmah – ispričala mi je
kako je preboljela karcinom.
Sada pokušava iscijeliti i svoju dušu.

Trudila se biti vedra.
Tražila je nešto što će je ispuniti.

Iako talentirana, fotografija je bio samo flert.
Novca je bilo dovoljno.

Ali 𝐧𝐞𝐝𝐨𝐬𝐭𝐚𝐣𝐚𝐥𝐨 𝐣𝐨𝐣 𝐣𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐢.

U njezinim očima vidjela se potreba
djevojčice čija majka nikad nije bila tu
– majke koja je morala raditi
da bi joj omogućila osnovno.

Tražila je pažnju od supruga.
Tražila je od kćeri.

Njezine fotografije bile su
ogledalo ljepote koju je tražila.

Njezin besprijekoran izgled
bio je nijemi poziv da ju netko vidi.

Tada nisam znala ništa o psihoterapiji.
Pomogla sam koliko sam mogla – kao prijateljica.

No njezina potreba bila je bezdan.
I činilo se - ništa ju ne može ispuniti.

Karcinom se vratio.
Tri mjeseca prije smrti, Marija je zatražila razvod.
Tek pred samu smrt skupila je hrabrost izaći iz zlatnog kaveza.

Nažalost, bilo je prekasno.
Kad je otišla, ostao je osjećaj propuštene prilike.

𝑇𝑜𝑙𝑖𝑘𝑜 𝑝𝑜𝑡𝑒𝑛𝑐𝑖𝑗𝑎𝑙𝑎…
I toliko toga što je još mogla doživjeti i ostvariti.

Danas, kao terapeutkinja, često pomislim na Mariju.
I na to koliko divnih, uspješnih žena živi
u zlatnim kavezima sigurnosti i udobnosti.

Na cijenu koju plaćaju.

Marijina priča me naučila:
𝐬𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐢 𝐮𝐯𝐣𝐞𝐭𝐢 𝐢 𝐝𝐚𝐥𝐣𝐞 𝐦𝐨𝐠𝐮 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐩𝐫𝐢𝐯𝐢𝐝 𝐳̌𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚.

Ne trebamo čekati veliku krizu da bismo se zapitale:
– Tko bih bila kad bih ponovo birala?
– Što bih radila kad bi sve bilo moguće?

𝐊𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐛𝐢𝐥𝐨 𝐩𝐫𝐨𝐯𝐢𝐫𝐢𝐭𝐢 𝐢𝐳𝐚 𝐳𝐥𝐚𝐭𝐧𝐨𝐠 𝐤𝐚𝐯𝐞𝐳𝐚?

Hrabrost ne mora biti veliki skok.
Ponekad je dovoljna jedna po jedna mala odluka
𝐮 𝐬𝐦𝐣𝐞𝐫𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐧𝐚𝐬 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐧𝐬𝐤𝐢 𝐢𝐬𝐩𝐮𝐧𝐣𝐚𝐯𝐚
– 𝐢𝐳𝐧𝐮𝐭𝐫𝐚, 𝐧𝐞 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐢𝐳𝐯𝐚𝐧𝐚.

I to je možda najveći dar koji same sebi možemo dati.

Na tom putu, podrška je dragocjena.
Tu sam za tebe - javi mi se u inbox.

06/07/2025

Je li vaša 𝐫𝐢𝐣𝐞𝐜̌ 𝐯𝐚𝐳̌𝐧𝐢𝐣𝐚 𝐨𝐝 𝐯𝐚𝐬?
Što ako kažete “da” automatski - iz pristojnosti,
a kad malo zastanete, shvatite da to ipak nije u redu..?

Evo što mi se nedavno dogodilo.
Sjedim na klupi u svom miru i mislima.
“Slobodno?”, upita žena - i bez čekanja sjedne tik do mene.

Moj jezik je bio brži od misli: “Slobodno je.”
Ali i tijelo je odmah reklo svoje -
- instinktivno sam ustala i otišla na drugu klupu.

“Prava ste seljakuša!”, dobacila je za mnom.
“Sreća da ste vi pristojna i fina dama”,
odgovorila sam - priznajem, s dozom sarkazma.

Nisam se osjećala krivom.
Bilo je i drugih klupa.
A meni je trebao moj trenutak.

Ipak iznenadila sam samu sebe.

Odgojena sam da budem “pristojna”.

Ali učim se slušati sebe.
I tijelo koje često znati više od glave.

Pokazalo se da je bilo u pravu
- njezina agresivna reakcija je to potvrdila.

Možda bi bilo idealno da sam odmah rekla
“Ne, ne odgovara mi da sjednete ovdje.”

Ali znate što?
U redu je i kad shvatimo naknadno.

Važno je reagirati čim postanemo svjesni i
zaštitit se.

Što bi se dogodilo da sam ostala,
samo zato što sam rekla “da”?
Ne znam.

Ali znam kako je kada ti iscrpe svu energiju
samo zato što to dopustiš - iz pristojnosti.

Da, ja sam terapeut.
Empatija je dio mojeg posla.
Ali za sve postoji vrijeme i mjesto.

Na kraju čiji je posao da nas zaštiti -
ako to ne učinimo sami?

A kako je s tobom?
Bude li tvoja riječ važnija od tebe?

28/06/2025

Kako se nosiš s emocijama?
Kontroliraš, racionaliziraš, potiskuješ...
Ili slobodno i svjesno biraš koliko pokazuješ?

Moja klijentica Tara osjećala se kao robot.
Potiskujući emocije, bila je bez životnog soka.

Racionalizirala je – moram biti odrasla.

Emotivna istina – bojala se osjećati.

Tara je u djetinjstvu naučila da su emocije opasne.
Njezina majka bila je hladna i nedostupna.

Poruke su bile – stisni zube. “Just do it.”
Ne daj Bože da je plakala ili bila glasnija…

Tako Tara nije imala priliku razviti emocionalne mišiće.
A bez mišića, osjećamo se slabima i teško je nositi neugodne emocije.

Na van Tara je djelovala profesionalno i suzdržano.
Iznutra je živjela u mašti, gdje je jedino bilo sigurno osjećati.

Kap je prelila čašu kad je ušla u četrdesete i zapitala se – je li ovo zaista sve što imam od života?

Čitala je o tome da bi trebala voljeti sebe.
Naravno, ali što to uopće znači?
Kako se to – praktično – voli sebe na dubok, smislen način?

Mi učimo kopirajući svoje roditelje – i ono dobro i ono loše.
Ono što nismo naučili – ne možemo primijeniti, koliko god nas naša životna sila gurala.

Na sreću, naš um je neuroplastičan i može uvijek učiti, samo ako si dozvolimo.

Kasnije emotivno učenje najjednostavnije je kroz terapiju – to je i dio terapijskih ciljeva.

Uz moju podršku, Tara je prošla kroz korektivno emocionalno iskustvo.

Shvatila je da ima izbor i zna ocijeniti koliko emocionalne kontrole zahtijeva situacija.

Počela se opuštati.
Počela si je dozvoljavati da bude svoja.

To joj je donijelo veliko olakšanje i silnu energiju koju je prije trošila na potiskivanje.

Ako i ti želiš ojačati svoje emocionalne mišiće i spremna si za novo iskustvo – tu sam.

22/06/2025

Znači li 5* bolji odmor?
Možda ovisi što ti je važnije – osjećaj “ja zaslužujem”
ili potreba za mirom….
 
Ja sam isprobala i Ritz-Carltone ovog svijeta
i kampiranja u prirodi.
Shvatila sam: najvažnija mi je energija mjesta.  
 
Ne definira ju luksuz.
Ni tuđi dojmovi na Bookingu.
Važno mi je koliko se mogu opustiti, biti prisutna.
 
Nekoć - ako nije bilo skupo, nije bilo dobro.
Mislila sam “ja to zaslužujem.”
Moja kompenzacija za sve prekovremene.
 
Danas prvo biram mir.
I običan kamen u kutku plaže je dobar.
U suton, kada svi odu na večeru, ja sjednem i samo bivam.
 
Sve što mi treba je vrijeme.
A mjesto može biti potpuno jednostavno.
 
Moj osjećaj nema cijenu.
 
Što za tebe znači dobar odmor?