Psihološka pomoć

27/12/2023

Kad sam kao dječak pisao pjesme pazio sam da se stihovi rimuju. U šestom mi je razredu jedna izašla u školskim novinama. Jedne veljače - pjesma o mačku. A u ožujku je pao duboki snijeg. Mačak je nestao, a ja prestao pisati neko vrijeme. Pišući sonete pri kraju studija istraživao sam zakutke svoje duše, bio sam u staroj bakinoj kućici tog ljeta. Bilo je to pred rat. Sjećam se pjesme o stablu koje se osušilo, a potom je tako suho pustilo nove izdanke i obnovilo se, a krošnja mu je bila bujnija nego prije. Nisam tada znao da sam pjesmom prepričao san babilonskog kralja Nabukodonozora. I tako sam saznao da pjesma može povezati dušu jednoga kralja i apsolventa koji ne zna što bi sa sobom, da je pjesma vremeplov. I ta je bila s rimom, obgrljenom. Pišući o jednom oblaku počeo sam pisati slobodnim stihom, kako su već i oblaci slobodni. Tu i tamo bih se i počeo osjećati slobodan poput oblaka.Sada više nisam siguran kako pisati. Napišem i objavim ovako ponešto. Ne znam što bi o tome rekao kralj Nabukodonozor, kako bi reagirao moj nestali mačak. Pojma nemam.

https://www.vanja-psihoterapija.com/l/kad-sam-kao-djecak/?fbclid=IwAR18cz21tGsBe3xp8vWJVAKVp8cK296RC_4CWpOOzElAOrXVsdxMxmHejf0

Kad sam kao dječak pisao pjesme pazio sam da se stihovi rimuju. U šestom mi je razredu jedna izašla u školskim novinama. Jedne veljače - pjesma o mačku. A u ožujku je pao duboki snijeg. Mačak je nestao, a ja prestao pisati neko vrijeme. Pišući sonete pri kraju studija istraživao sam zakut...

15/08/2023

Zamišljam da sam vrabac jutros. Nekako me to smiruje. Jer, slutim da bih mogao zalutati u bajku o Ivici i Marici, one mrvice što su ih ostavljali lutajući šumom bile bi dovoljne za hranu čitavu vječnost. Ali kako bi se onda Ivica i Ma**ca vratili? Kako bi pronašli svoj dom? I eto izlazim iz bajke. Ne želim toj dječici pozobati mogućnost povratka. Stoga nastavljam brinuti o mrvicama kruha svagdašnjeg. Ponekad to i nije lako, ponižavajuće je čekati ostatke nečijeg sendviča, ili kifle. Ali savjest mi je čista. Istina je - kada se piše o miru obično se spominju golubovi. Nitko da spomene vrapca koji brine o nečemu tako trivijalnom kao što su krušne mrvice Ivice i Marice. Ali ovaj tekst mi je šansa, možda me u njemu netko pronađe i shvati da osim goluba i jedan vrabac može biti simbol mira. Ako bude tako, ja ću sretno prhnuti i cvrkutati iznad njegove glave dok šeta parkom.

Zamišljam da sam vrabac jutros. Nekako me to smiruje. Jer, slutim da bih mogao zalutati u bajku o Ivici i Marici, one mrvice što su ih ostavljali lutajući šumom bile bi dovoljne za hranu čitavu vječnost. Ali kako bi se onda Ivica i Ma**ca vratili? Kako bi pronašli svoj dom? I eto izlazim iz b...

02/07/2023

Pisanje mi je važno za opstanak jer ponekad postoji nešto što nikome ne mogu reći, pa niti sebi priznati, ako to ne napišem. Tada to izađe i tek mi je tada jasno da mi je taj izričaj nedostajao da prodišem, da živim ovo svoje danas, da mi se oči zasvijetle i razvuku u osmijeh ili zasuze. Lijepo li je tada, ganutljivo. Životno. Potrčao bih svojom Starom cestom kao nekad u danima djetinjstva, prije praznika, kada smo, na primjer, oko prvog maja imali i po četiri slobodna dana. Potrčao bih skačući do procvalih grana voćaka do kojih bi mogao ili skoro mogao doskočiti. Trčao bih i skakao od sreće jer predstoje dani slobode. Tako mi je i sada kada nešto napišem i prodišem. I premda je to nešto čučalo u meni stisnuto, sada slobodno dječački skakuće i kaže: Živim!

Pisanje mi je važno za opstanak jer ponekad postoji nešto što nikome ne mogu reći, pa niti sebi priznati, ako to ne napišem. Tada to izađe i tek mi je tada jasno da mi je taj izričaj nedostajao da prodišem, da živim ovo svoje danas, da mi se oči zasvijetle i razvuku u osmijeh ili zasuze. L...

19/06/2023

Sve počinje s običnim zvukom ili slikom ili kao za mene jutros - okusom plazma keksa umočenog u linoladu. Sladim se. Mogu li uživati, a ne pomisliti kako bih slatko i sutra. Kako bih u slatkoći ostao zauvijek. Kako bih najradije zaboravio da i postoji gorko. Linolada mijenja moje stanje svijesti. Prožima me a da sama nije toga svjesna. I time što nije svjesna postaje simbol, otkriva mi nešto iz mene nesvjesnog. Da volim slatko. A godinama nisam mu bio sklon. Vraćam li se, regresiram li? Ljeto je pa si mogu dopustiti povratak u godine kada sam lizao ostatke file iz posude za vrijeme dok je mama pravila tortu. Oblizao sam i one nastavke s miksera. Bilo je to prije jedenja torte. Možda i bolje od nje. No slatko i gorko su se tako počeli vremenom naizmjenično pojavljivati. Postalo je svejedno. Čovjek se navikne. Navikne voljeti gorko i kiselo. Zaboravi slatki raj. Pa i kada mu se vrati sve je nekako previše. Jer nije jednako kada slatko voli dijete. Ono dok jede slatko i jest slatko. A odrasla osoba kada jede slatko sve više za pravo želi potisnuti gorko. I što više to nastoji gorko tim više želi izići. Otuda tjeskoba. Slutnja da će gorko kad tad izići, preplaviti. Uzdrmati, sve pokvariti. Treba nam ravnoteža. Ali kako ju naći u ovo vrijeme pretjerivanja. Jer i kada se počne pričati o gorkom eto već velikih teorija o liječenju raka i slično. Što jesti? Kuhano, pečeno ili - sirovo… Bilje ili obilje. Bijelo ili šareno. Gusto ili rijetko. I zato se pitam da li je dobro misliti odvojeno od samog osjeta. Ili ostati pri onom mišljenju što još osjeća okus i miris. Čak se i molitelji više ne mole poput djece već da bi "bolje molili" studiraju teologiju. A najslađa je molitva kada ju dijete moli. Ono zna da je Bog tu pokraj kreveta i sluša. Ono zna da je u kredencu linolada i plazma keks. Ono sve to nekako zajedno zna. Ne nastoji razlučivati. Razlučivanje počinje kasnije. S ocjenama i pohvalama. S nadama u buduće bolje, sa postizanjem svega onoga što bi trebali imati jer smo se pomakli iz one prijašnje povezanosti misli, osjeta, osjećaja i slutnji. Povezanosti onog unutra i onoga vani. Krivo su nas učili. Krivo učimo jedni druge, uviđam uz okus linolade što prožima hrskavost plazme dok se niz jezik slijeva s gutljajem kave.

Sve počinje s običnim zvukom ili slikom ili kao za mene jutros - okusom plazma keksa umočenog u linoladu. Sladim se. Mogu li uživati, a ne pomisliti kako bih slatko i sutra. Kako bih u slatkoći ostao zauvijek. Kako bih najradije zaboravio da i postoji gorko. Linolada mijenja moje stanje svijest...

01/11/2019

Zahvalan sam roditeljima jednog učenika na opisu naše suradnje koji zorno prikazuje moj pristup radu:

Tražili smo pomoć za sina koji je imao problema u savladavanju gradiva osnovne škole, a Vanju smo upoznali sasvim slučajno preko oglasa.

Već nakon nekoliko susreta nas je sin prihvatio Vanju i njegove tehnike učenja. Uz Vanjinu pomoć napokon je uspijevao savladati, za njega, preopširno gradivo i dobivati pozitivne ocjene. Ono što je važno naglasiti je pristup koji je Vanja imao te povjerenje i poštovanje koje je stekao kod našeg sina i kod nas. Radio je na način da uspije iz preopširnog gradiva zajedno s njime utvrditi i naučiti osnove koje su bile dovoljne za uspješan završetak osnovne škole. Ono što je nas osobno veselilo u njegovom pristupu je bila iskrena komunikacija s nama kao roditeljima ali isto tako i s našim sinom. Uspio je negativan osjećaj prema školi i učenju ublažiti i postići da se naše dijete osjeća sigurnije. U osnovnoj školi je naš sin imao individualizirani pristup koji na žalost nije kod većine učitelja bio dobro prihvaćen.

Naš sin je sada u srednjoj školi i trenutno samostalno uspijeva savladavati gradivo i imati pozitivne ocjene.
Tamara i Goran

27/10/2018

O individualiziranom programu i borbi s vjetrenjačama.
Ponajviše radim s učenicima koji rade prema tzv. individualiziranom programu. Zanimljivo je da najčešće treba poticati roditelje da podsjećaju nastavnike da dijetetu treba pristupati individualno. Ali što bi to značilo u ovom našem društvu u kojem je naglasak na sustavnom i općeprihvaćenom, standardiziranom. Tako mi se ovaj rad ponekad čini kao borba s vjetrenjačama. A vjetrenjače su jedno temeljno nerazumijevanje što znači postajati individua. To se svakako ne tiče samo načina pristupanja učenju o svijetu (kultura, znanost...) već pristupanja samospoznaji, svijesti o sebi. I evo tu primjećujem kratki spoj. Kako odgajati - znači kako njegovati jedinstvenost osobnosti, kako obrazovati - znači kako njegovati vlastiti i djetetov obraz. Preplavljenost informacijama i grčevito nastojanje da se sustav uskladi sa novonastalim informatičkim "bumom" dovode nas do situacije da se od šume ne vidi stablo. A stablo je svako pojedino dijete, ta osobnost u nastajanju kojoj valja pristupiti njegujuće što ponekad znači čuti što treba i osjeća, a ne samo sasuti svo mnoštvo informacija u njegov um tj. programirati ga u skladu s idejama korisnosti važećim u društvu za koje se i sami pitamo da li je skrojeno po mjeri čovjeka. Ima li za ovo vremena? Ili je krajnje vrijeme da se prenemo.