Psiho Aktiv

01/04/2026

⭐ Jedan od najsnažnijih mehanizama propagande nije to što nas uvjerava da su drugi pogrešni, nego to što nas uči da mrzimo razlike. Posebno razlike koje podsjećaju na život kakav bismo možda i sami mogli živjeti, ali ne smijemo, ne možemo ili nam nije dozvoljeno.

👌Svaki izbor drugačiji od našeg, pa i prirodna različitost, može biti trn u oku. A kada jeste trn, on probada naš kavez i naša ograničavajuća uvjerenja. Šta smo sve sebi zabranili, da bi bili uklopljeni i prepoznati? Tuđa autentičnost nas može podsjetiti da nismo prihvaćeni, može izazvati bijes i ljutnju, pa ćemo reći da neki način života treba zabraniti. Podsvjesno, smatramo da je to pošteno, kad već i nama nije dozvoljeno da budemo onakvi kakvi jesmo.

😈 Zato propaganda rijetko objašnjava uzroke. Ona nudi krivce. Umjesto pitanja u kakvim uslovima ljudi žive, dobijamo jednostavne rečenice poput:
„lgbt uništavaju porodicu“,
ili sa druge strane:
„ko nas ne podržava, mrzi nas i glup je“.

😎 Takve fraze ne objašnjavaju stvarnost. One pojednostavljuju složene društvene procese i pretvaraju ih u moralni sukob između „nas“ i „njih“.

Psihološki gledano, iza toga često stoji:

⭐ Projekcija - odbacujemo u drugima ono što ne možemo prihvatiti u sebi.
⭐ Kognitivna disonanca - lakše je proglasiti tuđi način života pogrešnim nego preispitati sopstvene granice.
⭐ Potreba za pripadanjem - prihvatanje razlika ponekad znači rizik gubitka podrške vlastite grupe.

Zato propaganda počinje strahom - strahom od mogućnosti da svijet može biti širi nego što smo naučili da vjerujemo 🧠⚖️

20/02/2026

30/01/2026

Ako ste nekom odbačenom i maltretiranom djetetu, osobi, bili podrška tokom rasta i razvoja, vjerovatno ste mu spasili ili produžili život.

Više detalja o programu obuke i samoj obuci potražite na:

https://www.zsdzcg.me/kalendar-dogadjaja/trening-obuka-seminar/obuka-za-inkluziju-i-rad-sa-lgbtiq-osobama-u-sistemu

Za sve dodatne informacije slobodno pišite!

08/12/2025

Ako slijedimo ono što nam je društveni sistem baziran na potrošnji i lijepoj površini - isplanirao za zimu - gubimo ono što je zima oduvijek darovala: prostor da se povučemo, obnovimo, saberemo i u proljeće izađemo kao cjelovitiji ljudi i zdravije društvo.

Gubimo kontakt sa sopstvenim ritmom. Manje kortizola, više melatonina, veća potreba za snom. Kad forsiramo stalni rad, izlaske i putovanja, ignorišemo unutrašnji ritam, a rezultat je hronični umor, emocionalna otupjelost i pad koncentracije.

Gubimo emocionalnu obnovu. Zima je jedini period u godini koji prirodno zatvara ciklus. Ako ga zatrpamo bukom, slavljima i usiljenom srećom, gubimo psihološko čišćenje koje omogućava proljećnu regeneraciju. Tada ulazimo u proljeće bez kapaciteta, sa nagomilanim stresom.

Gubimo sposobnost introspekcije. Bez povlačenja nema samorefleksije. Stalna stimulacija znači da nema prostora za obradu odnosa, trauma, odluka i granica. Time gubimo sebe, ne samo energiju.

Gubimo imunitet i fizički oporavak. Poremećaj spavanja, izloženost stresu i alkoholom ispunjene proslave direktno slabe imuni sistem u periodu u kojem je najopterećeniji.

Gubimo kulturu ritma i ciklusa. Tradicionalna društva su poštovala period odmora jer je on čuvao zajednicu. Danas dominira logika: “radi, troši, slavi, budi dostupan 24/7”. Tako nestaje kolektivni osjećaj mjere i granice.

Gubimo međuljudsku bliskost. Paradoks je da mnogo slavlja stvara površnu povezanost. Kad svi “moramo da budemo dobro”, nema prostora za autentične razgovore, brigu i zajedništvo u tišini. Društvo postaje emocionalno glasno, ali intimno prazno.

Gubimo mentalno zdravlje kao kolektivnu vrijednost. Kada se cijela zajednica ponaša suprotno prirodnim ritmovima, masovna iscrpljenost postaje norma. To donosi povećanje anksioznosti, depresivnosti, iritabilnosti, konflikata, kao i smanjenje kreativnosti i solidarnosti.

Gubimo kulturu smislenog slavlja. Što više slavimo “jer treba”, manje slavimo iznutra. Slavlja postaju potrošački ritual, a ne ciklički obred. Time gubimo kulturnu memoriju jer stare civilizacije su slavile samo kada za slavlje ima povoljnih uslova i razloga.

Zima ti ne daje nijedan razlog i povoljan uslov da slaviš!!!

05/12/2025

🏳️ Ovo nije priča "ko je koja nacija", već šta je Kolonizacija - proces nametanja tuđe vlasti i ideologije drugima. Ona danas djeluje kroz znanje, kulturu, jezik, ekonomiju, politiku i načine na koje društva sebe razumiju. Zapadni pogled i dalje oblikuje ono što se smatra vrijednim, normalnim i naprednim. Kolonizacija traje iznutra i kada okupatora više nema na tvom tlu.

Sve više ljudi želi da preispita ko zapravo određuje šta je znanje i šta je progres?

🚩Balkan je prošao različite oblike kolonizacije. Crna Gora nikad nije fizički osvojena, ali kao i region trpi snažne političke, ekonomske i ideološke pritiske. Formiramo kulturu kroz imitaciju zapada, tumačimo istoriju kroz tuđe oči i mjerimo sebe prema modelima koji nam nisu organski. To ne znači da je naše naslijeđe samo konzervativno, već i antičko i slobodarsko, ukorijenjeno u borbi protiv opresije.

Ne možeš Balkan razumjeti tuđim/zapadnim mjerilima, i duševno i naučno griješiš!

💣Danas kombinacija imperijalnih mehanizama, sovjetskog racionalizma i neoliberalizma oblikuje naše društvo. U nauci i akademiji još postoji uvjerenje da je validno samo ono što je potvrdio zapad ili neko moćan, dok naša znanja, tradicije i kolektivna sjećanja ostaju potisnuta.

🆓Dekolonizacija je vraćanje autonomije mišljenju, sposobnost da se nesvrstamo đe nam kažu; da tumačimo vlastitu bol, migracije, istorijske lomove i kulturne slojeve bez tuđeg prevoda smisla.

💣Većina dominantnih psihoterapijskih modela razvijeni su u zapadnim društvima sa drugačijim socijalnim strukturama, ekonomijama i porodičnim sistemima. Kada se ti modeli primjenjuju bez kritičkog konteksta, nastaje tihi psihološki kolonijalizam: terapeut očekuje individualizam u kolektivnijim kulturama, insistira na „granicama“ tamo gdje je zajednica glavna forma preživljavanja, ili definiše zdravlje zapadnim normama.

🆓Dekolonizacija psihoterapije znači priznati da zapadna psihologija nema monopol nad istinom. Balkan ima svoje narative, mitove, duhovne strukture, međugeneracijsko naslijeđe i oblike otpornosti. To je poziv da se psihoterapija vrati čovjeku i prostoru iz kojeg dolazi: da liječi, umjesto da prilagođava ljude sistemima koji ih ranjavaju i otuđuju.

29/11/2025

Malo Junga, malo Herlingera, malo psihologije grupa i sociologije uz malo našeg zajedničkog ulaganja u društvo koje spaja i prihvata i eto nam ostvarenja snova.

Ulaganja mogu biti i kad konfrontiraš strica na slavi jer njegova ogorčenost ka ženama i društvu nije svačija lekcija i postulat životne filozofije. Kad kažeš svojima da tebi ne smeta što je tvoj dragi ili draga druge kulture ili religije i da to neće stati na put vašoj ljubavi. Kad zauzmeš stav, da nije u redu kriviti proganjane manjine poput roma i lgbtq ljudi za loše stanje u društvu. Kad uđeš u sistem i ne postaneš korumpiran. Kad kažeš društvu da omalovažavanje na osnovu religije i nacije nije povod za odbacivanje već za razgovor, iscjeljenje i pomirenje. Nećeš kasnije imati prava da se žališ, ako si pustio da ono na šta si mogao da utičeš da prođe, da se raširi i zarazi sve oko tebe.

Jedan sveštenik na misiji u Africi se iznenadio kako je u velikom plemenu, zajednica skladna i puna poštovanja za razliku od onih koji je vidio u Evropi. Zapisao je pravila koja su davala plemenu balans i harmoniju:

Svi su naši, svi pripadaju.
Poštuj starije i one koji su došli prije tebe.
Uzmi svoje, vrati tuđe.
Roditelji daju, djeca primaju.
Ljubav teče od predaka ka potomcima, ne vraćaj se u prošlost, ne spašavaj već završeno.
Svako ima svoje mjesto i sudbinu, ne isključuj nikoga.
Partneri balansiraju i oni prošli se uvažavaju.
Prihvati sve onako kako jeste!
Pokornost prema životu, daće ti smisao i snagu da ga živiš.

Iz ovog plemena, iz ovih pravila, rodile su se porodične/sistemske konstelacije, koje od afričkih šamana postaše priznata psihološka tehnika koja se prenosi usmeno, baš kao i afrička istorija.

Piše i ilustruje: Kosta Mijušković
💜♾️💜

13/11/2025

Greške se ne smanjuju tako što ih krijemo, nego tako što ih prepoznamo i koristimo kao putokaz. Da bi se greške ispravile, sistem mora jasno da ih registruje, analizira i ODMAH napravi korekciju.

Najbolje prakse u svim profesijama pokazuju da je ključ u otvorenosti, superviziji, timskoj komunikaciji, stalnom učenju i kulturi gdje prijavljivanje greške znači briga, a ne kazna. A kada ne možemo drugom da pomognemo ili nismo dovoljno stručni, na nama je da ljude preusmjerimo i priznamo da nemamo moć za pomoć. Političari često normalizuju i ne preuzimaju odgovornost i krivicu, kako bi ostali na funkcijama. Ovaj narativ je opasan i ima duboke posledice po društvo. Ukoliko sistem odbija krivicu, odbija i da se bavi posledicama nesreća, trauma i katastrofa - jer to "nije sistemska i politička greška".
Osim što nas uče bespomoćnosti i demoliraju kolektivni moral i standard, ostavljaju nas da sami liječimo svoje rane, djecu i društvo.

Nakon građanskog rata u Jugoslaviji nisu postojale reparacije i pomoć stanovništvu da prebrodi materijalne gubitke ili da društvo amortizuje katastrofe koje su se desile - izbjegavajući odgovornost, porast podjela, prezira, mržnje, bespomoćnosti, pad standarda i povjerenja bio je neminovan.

WHO navodi da oko 3 miliona godišnje premine zbog nesigurne i nedovoljno dobro njege, a većinu smrti je bilo moguće izbjeći. To znači da problem nije ljudska nesavršenost, nego nedostatak organizacije, protokola i praćenja.

U psihologiji postoji literatura i istraživanja koji upozoravaju da terapijska praksa nema dovoljno razvijene mehanizme kontrole grešaka i da klijentova bezbjednost zavisi od supervizije, etičkih standarda i transparentnosti.

To je suština odgovornosti: tek kada se greške priznaju, isprave i spriječe, može postojati povjerenje. Bez toga, sve ostaje stvar sreće i improvizacije.

Reference:

WHO: Patient Safety Fact Sheet.
O’Donohue & Engle (2013): Errors in Psychological Practice.
BMC Health Services Research – Psychological Safety.
Seligman – Learned Helplessness.
Zimbardo – System-Induced Powerlessness.
Hannah Arendt – Banalnost zla.

Piše i ilustruje: Kosta Mijušković

💜♾️💜

21/10/2025

Jalomove poruke budućim psihoterapeutima:

Terapija je susret, ne tehnika.
Prava psihoterapija se ne dešava kroz metode, već kroz autentičan susret dvoje ljudi koji se međusobno prepoznaju u istini. Tehnike pomažu ali prisustvo liječi.

Terapija je dijalog, a ne popravka.
Klijent nije “pacijent”, a terapeut nije “mehaničar psihe”. Jalom poziva da se odbaci uloga onoga koji “zna”, i da se stvori ravnopravan, iskren odnos.

Terapeut mora biti čovjek.
Ne “neutralna ploča”. Njegova ranjivost, humor, sumnja, emocija su alati autentičnosti. Terapija se događa između dvije ljudskosti, ne između uloga.

Iskustvo sada i ovdje je središte procesa.
Umjesto beskonačne analize prošlosti, Jalom naglašava važnost trenutne dinamike u odnosu terapeut-klijent: šta se sada događa među nama?

Autentičnost nad teorijom.
Nema “jedne ispravne škole”. Ako nema stvarne veze, teorija ne vrijedi ništa. Najvažniji instrument terapeuta je on sam.

Egzistencijalne teme su neizbježne.
Smrt, sloboda, izolacija i smisao, Jalom ih vidi kao temeljne izvore ljudske tjeskobe. Terapija nije bježanje od njih, nego otvaranje prema njima.

Ljudska povezanost kao iscjeljenje.
Jalom vjeruje da usamljenost leži u korijenu većine patnje. Zbog toga je iskrena povezanost osnovni ljekoviti element.

Terapeut ne treba da “zna”, nego da bude znatiželjan.
Iskren interes za čovjeka, bez gotovih rješenja, stvara prostor u kojem klijent otkriva sebe - a ne terapijski “protokol”.

Promjena se dešava u susretu.
Nema magije ni prečice. Promjena dolazi iz smjelosti da se vidiš i da budeš viđen i da neko to podnese s tobom.

Terapija je umjetnost smisla.
U svijetu koji mjeri sve, Jalom podsjeća da psihoterapija nije nauka o prilagođavanju, već umjetnost prisustva, suosjećanja i smisla.

Piše i ilustruje: Kosta Mijušković
💜♾️💜

16/10/2025

Ne ispunjavamo uslove da bi se zvali civilizacijom, sa sve istokom i zapadom.

Mi u velikim gradovima se nekad smijemo ili čudimo plemenskim zajednicama, onima koji žive u skladu sa prirodom - nazivajući ih seljacima, zaostalim ili primitivcima. U pitanju je projekcija tj kada svoje karakteristike koje potiskujemo ili ih nismo svijesni, pripisujemo drugima.

Naše vrijednosti koje vidimo u praksi - ne u teoriji, naše religije u praksi, naše države i socijalni sistemi nažalost ne ispunjavaju uslove civilizovanosti.
Lijepa odjeća, tehnologija, nauka i estetika i dalje nisu u mogućnosti da budu civilizovaniji od plemena u Sudanu, Samoi, Amazonu...

Piše i ilustruje: Kosta Mijušković
💜♾️💜

10/10/2025

Mentalno/duhovno zdravlje se postiže ravnotežom.
Eto nečega oko čega se slažu i pop i psihijatar.
Ne pretjerivati ni u čemu i voditi računa o sebi.
Prihvatiti svoju mračnu i svijetlu stranu, mane i vrline, muškarca i ženu u sebi, jer svi nasljeđujemo i od majke i od oca. Pomirenje krajnosti i dualnosti u sebi samima.

Jednostavno je, kada ne bi sebe lagali i ubjeđivali u to šta smo i šta možemo zapravo dajući sebi ograničenja da bi se svidjeli onima koji ne žele da nas poznaju i podrže našu suštinu. Mentalno zdravlje je sposobnost da funkcionišemo pod pritiskom i kroz izazove. Zdravi smo kada priznajemo šta sve ne znamo, kada znamo da saslušamo, kada potražimo pomoć od onih koji se psihom i dušom bave svakog dana i kada na brzinu ne preletimo sve te savjete i termine sa instagrama.

Jednostavno je, ne komplikuj, potraži znanje i podršku kada ti je potrebna, hodaj kroz život i kada se sve čini crnim i nemogućim. Zdravi smo kada se brinemo za sebe i kada dio svog slobodnog vremena utrošimo za stvaranje ljepšeg okruženja i svijeta. Zdravi smo kada se suprostavimo bez mnogo buke i kada nam ne granaju ruke, već su naše riječi jake poput oluje. Kada tražiš pomoć, ne odustani i dobićeš je.

Društvo je zdravo kada se seliš, krečiš, gradiš kuću, bolestan si, a neko ti pruži pomoć ili skuva supu.
Jaka nezavisna individua i pojedinac je laž, a zajednica je zdrava samo ako poštuje svakog pojedinca i brine se za svaki dio društva, a posebno za one kojima je potrebno razumjevanje i pomoć!

Piše i ilustruje: Kosta Mijušković
💜♾️💜

25/09/2025

Ono što nas boli češće je zajedničko i kolektivno nego lično, poput šefova koji nas izrabljuju, roditelja i profesora koji nas kritikuju, političara koji nas svađaju. Naš lični problem ili trauma često je svjetska tematika. Iako je lični razvoj i rast nepobitno značajan, onaj zajednički je zapostavljen i nužno potreban.

Za više informacija pogledajte i pročitajte prethodnu objavu.

💜♾️💜