20/02/2024
Ovih dana razmišljam o tome kako mi na momente djeluje lakše da prosto uradim stvari linijom manjeg otpora, onako kako se od mene očekuje ili kako bi drugi odobrili ili kako drugome prija ili na način da “ne komplikujem” i “ne talasam”. Nekad je primamljivo gurnuti sebe u drugi plan, malo se smanjiti, povući i zanemariti svoje vrijednosti i ono što nam je važno. (Pokušavam i da vidim čega se plašim, pa mi djeluje da je odustajanje od sebe validna opcija.)
Kada ponudim sebi utočište i bezbjednost, malo iste one empatije koju nudim drugima, brzo mi postane jasno da, iako bi mi možda trenutno bilo prostije da se samo prepustim dječijem impulsu da odustanem od sebe zarad nekog “većeg mira”, suštinski mi je uvijek bilo gore i teže kad sam sebe ćuškala u stranu.
Izbori koje pravimo nekad nisu laki, biramo između dvije teške stvari, i obje nose neku patnju sa sobom. Ali podsjećam se da imam kapacitet da nosim patnju koja je posljedica toga da ne udovoljavam drugima slijepo, a da je za mene ljubav prema sebi to što više neću da nosim patnju koja je nastala zato što sam odustala od sebe i onoga što je meni suštinski važno.
I zato neka mi ga ovo ovdje. Kao nježan podsjetnik i meni i drugima da stvari nisu uvijek lake, ali da možemo da budemo tu za sebe, koliko god djelovalo komplikovano, bolno i zbunjujuće.
